Bojkot Skupštine, iako legitiman način borbe opozicije, izraz je nemoći i bježanje od neophodnog dijaloga u cilju rješavanja krize, ocijenili su sagovornici “Vijesti”.
Oni su tako komentarisali novonastalu situaciju, kada se na bojkot rada parlamenta odlučila Demokratska partija socijalista (DPS), koja je takvu vrstu izražavanja nezadovoljstva redovno kritikovala dok je bila na vlasti.
Tako je, na primjer, bivši premijer, sada poslanik DPS-a Duško Marković tokom posjete Ulcinju uoči izbora u avgustu 2020. godine, rekao da je bojkot parlamenta, bojkot države.
”Četiri godine bojkota najvišeg zakonodavnog demokratskog tijela u zemlji. To nije bojkot rada parlamenta, to je bojkot države i njene budućnosti. Za sve to vrijeme su svakog prvog uredno bili na blagajni i uzimali podebele plate”, poručio je Marković, kritikujući tadašnje opozicione partije (URA, Demokrate) koji su četiri godine bojkotovali sjednice Skupštine tražeći fer uslove za održavanje izbora.
DPS je bojkot najavio nakon usvajanja izmjena Zakona o predsjedniku, 2. novembra, kojima se omogućava davanje mandata Miodragu Lekića (Demos) za sastav nove vlade, a nakon što je to odbio da uradi predsjednik države Milo Đukanović.
Od tada poslanici Đukanovićeve partije ne učestvuju u radu parlamenta, ni skupštinskih odbora, kao ni Socijaldemokratska partija (SDP).
Poslanica SDP-a Draginja Vuksanović Stanković u petak je na konferenciji za novinare u Skupštini rekla da “nikad nijesu ulazili u bojkot parlamenta” i da će prisustvovati sjednicama kada se bude raspravljalo o tačkama koje su njima bitne.
DPS je kratko bojkotovao parlament i prošle godine, nakon usvajanja Zakona o tužilaštvu.
Legitiman izraz nemoći
Sagovornici “Vijesti” ističu da je bojkot parlamenta legitiman način političke borbe, ali se u crnogorskom kontekstu stiče utisak da je to omiljeno sredstvo poslanika u opoziciji kada su sa nečim nezadovoljni.
Izvršna direktorica Centra za građanske slobode (CEGAS) Marija Popović Kalezić ocijenila je da je bojkot Skupštine, ranije i sada, izraz nemoći, jer se bez obzira na situaciju, koja je loša u institucionalnom, pravnom, pa i političkom smislu, od dijaloga i želje za njim, a sve u cilju promjene nabolje, ne smije bježati.
”Bojkot Skupštine ne može biti rješenje, već naprotiv, stvara se mogućnost potpunog nepostojanja dijaloga koji čini osnov skupštinskog rada”, rekla je Popović Kalezić za “Vijesti”.
Saradnik na programima u CGO, Nikola Mirković podsjeća da su rekord postavile sadašnje partije parlamentarne većine u Skupštini.
”Imali smo situaciju da su, u sazivu od 2016. do 2020. godine, URA i Demokrate bojkotovale kompletan četvorogodišnji mandat, a Demokratski front (DF) je periodično učestvovao u radu Skupštine, iako je često i tada bio u bojkotu. I u sazivu od 2012. do 2016. DF je često i u dužim vremenskim periodima bojkotovao rad Skupštine. DF drži i drugi neobičan rekord - jedina su partija koja je bojkotovala rad Skupštine tokom nekih perioda u ove dvije godine kad su bili i dio parlamentarne većine”, rekao je za “Vijesti” Mirković.
U ovom sazivu, kako dodaje, prvi put se dešava da je DPS u opozicionim klupama i da, takođe, pribjegava povremenom bojkotu.
”Mi u CGO vjerujemo da je posao poslanika da učestvuju u radu Skupštine, a da bojkot treba koristiti u izuzetnim situacijama, iako je to legitimno sredstvo”, kazao je Mirković.
Istraživačica javnih politika u Institutu alternativa Milena Muk za “Vijesti” kaže da je bojkot parlamenta legitiman način političke borbe, kojem su pribjegavale brojne partije, a tokom prošle godine su parlament bojkotovale i partije parlamentarne većine, što jeste bio svojevrstan presedan ali i indikator da “nešto ozbiljno nije u redu sa ukupnim političkim sistemom u zemlji”.
Prema njenim riječima, bojkot je i svojevrstan vid političke poruke, i može u tom smislu govoriti mnogo glasnije nego diskusije na sjednicama.
”Na drugoj strani, kada pogledate zvanične podatke o minutaži određenih poslanika u Skupštini, ili zasjedanja radnih tijela, dolazimo i do tog paradoksa da i kada zvanično ne bojkotuju parlament, neki poslanici i poslanice ne rade mnogo da unaprijede parlamentarni nadzor, zakonodavnu funkciju ili uopšte prostor za traženje kompromisa o važnim političkim odlukama. Dakle, nijesu povremeni bojkoti suštinski problem u funkcionisanju Skupštine, koliko su to nedovoljna proaktivnost poslanika i poslanica u korišćenju svih svojih nadležnosti”, rekla je Muk.
Mirković navodi da bojkot rada parlamenta nije neobično sredstvo ni u razvijenim demokratijama, ali se to čini izuzetno rijetko i kratko, obično vezano za neko posebno pitanje.
Podsjeća da se političke partije dogovaraju u različitim forumima i obično su plenarna zasjedanja mjesto na kojem se samo taj dogovor potvrđuje.
”U tom kontekstu, zabrinjavajuće je da tog dijaloga i otvorenosti za dogovor nema uopšte, a sve ostalo su posljedice, pa i sada već hronična nesposobnost Skupštine da izabere neke od najviših nosilaca pravosudnih funkcija, a što je ustavna obaveza poslanika”, rekao je Mirković.
Nekoliko minuta diskusije za dvije godine
Podsjeća da nedavno sprovedeno malo istraživanje CGO o angažovanosti poslanika u plenumu u poređenju sa njihovim mjesečnim zaradama daje zanimljiv materijal za argumentaciju, da postoji neskladnost doprinosa poslanika kad je riječ o tom dijelu angažmana i naknada koje za isti primaju.
”Pri tom, naravno, nije mjerilo nečijeg doprinosa rješavanju raznih pitanja samo kvantitet izlaganja u Skupštini, ali minimalno očekivanje je da poslanici učestvuju u plenumu i da građani i građanke vide kako ih zastupaju. Kada se neko ne pojavljuje, i to u kontinuitetu, ili samo ćuti, a za to uredno prima platu onda to otvara pitanje svrsishodnosti te nadoknade”, kazao je. Istraživanju CGO, koje je objavljeno 10. novembra, pokazalo je da u neaktivnosti u parlamentu prednjače poslanici DPS-a.
Kako su naveli, prema evidenciji Skupštine o svima koji su uzimali riječ od konstitutivne sjednice 23. septembra 2020. do 1. septembra ove godine, neki od njih ubilježili su svega nekoliko minuta govora, poput Mevludina Nuhodžića sa minut i 42 sekunde, ili Branimira Gvozdenovića sa dva minuta i 51 sekundom.
Mirković poručuje da političari, odnosno poslanici bi morali da imaju odgovornost, a posebno kad su javni funkcioneri.
”Nažalost, to kod nas nije još dominantan način razmišljanja, a vide to i građani. Nalazi našeg posljednjeg CG Pulsa, zajedničke inicijativa CGO-a i agencije Damar, ukazuju da građani u ogromnoj većini od 76 odsto cijene da političari uopšte ili djelimično nijesu spremni da preuzmu odgovornost za svoje postupke, i to vide kao opasnost kako u izvršnoj vlasti, tako i partijskom djelovanju, ali i u Skupštini”, rekao je Mirković.
Poslanici bi trebalo da polažu račune građanima
Marija Popović Kalezić kaže da zakon ne poznaje mogućnost sankcionisanja onih koji bojkotuju sopstveni rad, jer upravo su oni ti koji su pozvani da donesu zakone koji će ih sankcionisati, pa i u slučaju bojkota parlamenta.
”Pojedine države imaju zakonsku mogućnost sankcionisanja rada parlamentaraca u slučajevima bojkota, nepojavljivanja, i u krajnjem nerada. To nije slučaj i kod nas. Jedinu ‘sankciju’ mogu odrediti građanke i građani na izborima”, rekla je ona.
Milena Muk podsjeća da su novčane kazne u iznosu 40 odsto mjesečne zarade za neopravdano odsustvo sa jedne sjednice ili odbora Skupštine bile propisane izmjenama Poslovnika Skupštine iz 2019. godine, ali one su brisane novim izmjenama, donijetim krajem 2020. godine.
”To pitanje je nedavno otvoreno i tokom naše konferencije ‘Koliko se Skupština miješa u svoj posao’, ali nije nimalo jednostavno, jer bi, u krajnjem, poslanici i poslanice trebalo da polože račune za svoj (ne)rad na izborima. Iako je takvo rješenje prestrogo, sa stanovišta različitih modaliteta političke borbe, čiji je parlament samo jedna ‘arena’, postoji prostor da se kroz određene kaznene odredbe unaprijedi odgovornost poslanika i poslanica, recimo, za nedonošenje planova rada odbora, što je bila raširena praksa tokom ove godine, neopravdano duge pauze u radu i sl”, rekla je ona.
Prema riječima Mirkovića, bavljenje javnim poslom, a poslanički posao je takav, nosi ne samo koristi nego i potencijalna odricanja.
”Ne znam koliko odbijanje od plata može doprinijeti promjeni pristupa, ali vjerujem da bi građani trebalo prilikom izbora da cijene ko je zaista radio tokom četiri godine a ko nije, i da, između ostalog, i shodno tome glasaju. Svakako je to jedno od pitanja, u dijelu eventualnih sankcija, koje bi trebalo da reguliše Zakon o Skupštini”, kazao je Mirković.
Više od dvije hiljade eura zarađuje 21 poslanik
Prema izvještaju o zaradama poslanika za septembar, objavljenom na sajtu Skupštine, 21 poslanik je primio platu veću od dvije hiljade eura, od čega sedmoro iz DPS-a. Tako je Jovanka Laličić za septembar primila 2.298 eura, Petar Ivanović 2.186 eura, Luiđ Škrelja 2.172, Branko Čavor 2.142, Suzana Pribilović 2.031, Mevludin Nuhodžić 2.029 i Duško Marković 2.015 eura.
Bonus video:
