Ustavni sud nije ukinuo sve izmjene Zakona o predsjedniku, već dio njih, pa su tako na snazi ostale norme koje mogu značajno uticati na proceduru predlaganja mandatara za sastav vlade.
Pravnica i bivša dugogodišnja poslanica Snežana Jonica navodi da, prema tim odredbama, šef države ne mora odrediti mandatara ako se za to ne steknu svi zakonom propisani uslovi - da kandidat za mandatara ima podršku apsolutne većine u parlamentu (najmanje četrdeset jednog poslanika) o kojoj je predsjednik informisan i da prihvata kandidaturu.
Objašnjava da su, osim konsultacija, u zakonu kao modeli informisanja šefa države o postojanju podrške za mandatara navedeni i dostavljanje pisanog obavještenja predstavnika partija ili potpisa podrške poslanika u formi peticije.
“To, u praksi, i dalje znači da ne postoji obaveza, već mogućnost dostavljanja potpisa. Međutim, to znači i da je predsjednik, ako dobije ovakvo pisano obavještenje od predstavnika partija ili potpise podrške, dužan da u propisanom roku uputi pisani poziv za razgovor predloženom kandidatu kako bi utvrdio njegovu ‘raspoloživost’, te da se ishod tog razgovora konstatuje službenom zabilješkom, a ako predloženi mandatar potvrdi ‘raspoloživost’ - predsjednik je dužan da ga predloži”, rekla je Jonica “Vijestima”.
Može i bez većina
Iako je u zakonu navedena dužnost predlaganja kandidata koji ima podršku apsolutne većine, jedna od normi koja je ostala na snazi daje šefu države mogućnost da za mandatara odredi i onoga kojeg ne podržava 41 poslanik, ali koji ima najveću parlamentarnu podršku.
Jonica kaže da je ta opcija ostavljena ako kandidat ne obezbijedi većinu potrebnu za izbor vlade. Dodaje da norma kojom je to propisano, podrazumijeva ponovne konsultacije predsjednika s predstavnicima partija.
“Način obavljanja tih ‘ponovnih razgovora’ vezuje se za član 7d iz kog proizlazi da predsjednik, ako ne dobije predlog za mandatara kojeg podržava većina, dan nakon isteka roka za predlaganje mandatara - predlaže skraćenje mandata Skupštini. Ako Skupština ne skrati sebi mandat, predsjednik onda obavlja te ‘ponovne razgovore’ u kojima može predložiti i kandidata koji ima najveću podršku u Skupštini, i kad je podrška manja od 41”, objašnjava Jonica, napominjući da šef države u tom slučaju ima 15 dana za ponavljanje konsultacija i tri za predlaganje mandatara.
Sagovornica naglašava da sve rečeno znači da mandatar mora biti onaj ko obezbijedi pisanu podršku četrdeset jednog poslanika, ali da, ako takvog nema, to može biti i onaj ko nema potrebnu većinu.
“To znači i da se, teoretski, može desiti da se Skupštini skrati mandat ako se ne predloži mandatar koji će podršku dokazati potpisima četrdeset jednog poslanika, te da umjesto izbora vlade ove jeseni može doći do raspisivanja novih izbora, što bi omogućilo aktuelnoj ‘tehničkoj’ Vlada da odradi još godinu tehničkog mandata”, ocjenjuje Jonica.
Jedan saziv Skupštine - više vlada
U zakonu, čiji je dio Ustavni sud poništio, ostale su i odredbe koje razrješavaju neke višegodišnje pravno-političke nedoumice, poput one da li se u jednom sazivu parlamenta može birati više vlada, što je do sada bila praksa u Crnoj Gori.
Jonica kaže da je, kroz ostavljanje na snazi jednog člana zakona (7a), tumačenje Ustavnog suda da se nova izvršna može birati ne samo nakon izbora, već i kad god joj u skladu s Ustavom prestane mandat.
“Dakle, mandatar se predlaže u roku od 30 dana ne samo od dana konstituisanja Skupštine, već i od dana izglasavanja nepovjerenja vladi, nedobijanja povjerenja u Skupštini, od dana kad predsjednik vlade podnese ostavku, ili ako vlada ne predloži budžet do 31. marta budžetske godine... ili s bilo kojeg razloga koji je u skladu sa zakonom”, pojašnjava ona.
Jonica navodi da je na snazi ostao i član (7e) kojim je uspostavljena obaveza predsjednika države da donese ukaz o raspuštanju Skupštine ako ona ne izabere vladu u roku od 90 dana od kad je prvi put predložen mandatar, što piše i u Ustavu.
Međutim, ističe da je ovom normom ta obaveza predsjednika razrađena detaljno i na druge okolnosti, jer je uspostavljena njegova dužnost da Skupštinu raspusti ako ne izabere vladu ne samo nakon izbora, nego i u svim drugim okolnostima u kojima je uspostavljena dužnost predlaganja mandatara.
Ustavni sud prošle sedmice jednoglasno je poništio odredbu kojom je bila uspostavljena nadležnost poslanika za utvrđivanje mandatara, te normu kojom je bilo propisano da šef države mora imenovati ambasadora kog je predložila vlada, a podržao nadležni skupštinski odbor.
Ukinutim izmjenama bilo je predviđeno da će se, ako predsjednik ne predloži mandatara, njime smatrati “kandidat koji ima podršku većine od ukupnog broja poslanika u Skupštini”. Na taj način je Skupština krajem godine konstatovala da je lider Demosa Miodrag Lekić mandatar. Međutim, on nije uspio da oformi kabinet.
Nezadovoljni odlukom bivšeg predsjednika Mila Đukanovića da jesenas ne predloži mandatara, jer, kako je tvrdio, nije stekao utisak da postoji većina za izbor vlade, poslanici doskorašnjeg Demokratskog fronta predložili su izmjene Zakona o predsjedniku kako bi Lekić postao mandatar. Nakon što su ih s kolegama iz tridesetoavgustovske većine prvi put usvojili krajem novembra prošle godine, Đukanovićeva Demokratska partija socijalista s partnerima je organizovala proteste pod sloganom “Ima nas”, pozivajući na povlačenje zakona i održavanje vanrednih izbora.
Izmjene su, pošto ih je Đukanović vratio na ponovno odlučivanje, a Venecijanska komisija osporila, ponovo usvojene u decembru, zbog čega su neke države Zapada, poput SAD-a, nagovještavale mogućnost nepriznavanja vlasti koja bi bila konstituisana u skladu s takvim zakonom.
Đukanović je proglasio zakon, ali je odbio da ga primjenjuje. Međutim, u martu je raspustio parlament nakon što je, po odredbama zakonu, istekao rok za formiranje vlade.
Ostao i institut vraćanja mandata
U zakonu je, kaže Jonica, ostala i obaveza da se poziv predstavnicima partija na konsultacije o mandataru upućuje u pisanoj formi, te obaveza sačinjavanja službene zabilješke o razgovorima, što do sada nije bio slučaj.
“Pa smo o ishodu tih razgovora bili upoznati samo iz medijskih izjava”, podsjeća ona.
Dodaje da je postavljen i rok za okončanje konsultacija - najkasnije tri dana prije isteka roka za predlaganje mandatara.
Na snazi je, navodi Jonica, ostala i norma kojom je uveden institut vraćanja mandata jednom ili više puta, i na osnovu toga obaveza predlaganja novog mandatara u roku od sedam dana od vraćanja mandata (ako se tih sedam dana kreću u okviru roka od 90 dana od kad je prvi put određen mandatar).
“Ostaje nedorečeno da li je mandatar dužan da vrati mandat u nekim konkretnim okolnostima, ili je to samo postavljeno kao opcija, odnosno njegovo pravo”, kaže sagovornica.
Jonica: “Može nam se” - omiljeno pravilo i nove i stare vlasti
Govoreći o odgovornosti partija za usvajanje neustavnih izmjena, Jonica kaže da činjenica da sve češće imamo pojavu da poslanici potpuno svjesno ulaze u izglasavanje neustavnih propisa, govori o tome da je političkim elitama državna i društvena odgovornost na samom dnu prioriteta, ili da je uopšte nemaju.
“Zašto je tako? Zbog toga što živimo u vremenu u kojem na javnoj sceni ima previše populizma i demagogije, a premalo političke odgovornosti. Zbog toga što živimo u društvu kojem je izgrađena svijest da imati većinu i biti vlast znači da moć nema granice... U Crnoj Gori se promijenila vlast, ali se nije promijenio način vladanja. Osnovno pravilo funkcionisanja političkih većina - ‘može nam se, imamo 41’ je izgleda omiljeno pravilo i stare i nove vlasti”, ocjenjuje ona.
Sagovornica navodi da je naročito u posljednje tri godine ogoljen i potpuni nedostatak elementarne političke dosljednosti - da ne radite ono za što ste kritikovali drugog, ili da ne kritikujete drugog za ono što ste vi već radili. Stoga podsjeća da će odlazeći saziv parlamenta ostati zapamćen po tome da su svi politički subjekti i vlasti i opozicije učestvovali u takvom postupanju “kad god im je to bilo politički isplativo, i pored činjenice da se radilo o najočiglednijim primjerima kršenja Ustava”.
“Podsjetiću samo na dva primjera - odgađanje lokalnih izbora izmjenama Zakona o lokalnoj samoupravi i donošenje izmjena Zakona o predsjedniku... I jedan i drugi zakon bili su usmjereni na ostvarivanje partikularnog političkog interesa onih koji su ih usvajali - da odgode izbore... Dakle, ne samo da su svjesno donošeni zakoni koji su suprotni Ustavu, nego su ti zakoni bili direktno usmjereni na oduzimanje, odnosno odgađanje jednog od osnovnih ustavnih prava građana - biračkog prava”, podvlači Jonica.
Komentarišući rješenje koje se prethodnih dana pominjalo u javnosti, da se Ustavnom sudu da nadležnost da se bavi zakonima i prije njihovog usvajanja, Jonica kaže da je to neprihvatljivo i da predstavlja direktno kršenje Ustava i jasno definisanih granica nadležnosti zakonodavne vlasti i Ustavnog suda.
Ne može se, prema njenim riječima, ući ni u drugo “ekstremno rješenje” koje se pominje - zabranu kandidovanja i izbora onih koji su glasali za takve propise.
“Jer bi se i time oduzelo ustavno pravo građanima da biraju i budu birani, a u kontekstu crnogorskih prilika, po tom predlogu niko od poslanika prethodnog saziva ne bi mogao biti u novom sazivu”, zaključuje Jonica.
Bonus video:
