Crna Gora sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom (BiH) nema značajniji konflikt, ali postoje neriješena pitanja koja opterećuju dobrosusjedske odnose, kao što je odbijanje Beograda da izruči Svetozara Marovića ili sporenja oko hidroelektrane Buk Bijela i Bilećkog jezera sa bosansko-hercegovačkim entitetom Republika Srpska (RS).
Srbija više od sedam godina odbija da izruči Crnoj Gori nekadašnjeg visokog funkcionera Demokratske partije socijalista (DPS) i pravosnažno osuđenog šefa organizovane kriminalne grupe Svetozara Marovića, kako bi odslužio zatvorsku kaznu po presudi za finansijske malverzacije. On je osuđen 2016. godine i, nakon što je priznao krivicu, pušten je iz pritvora, a onda je pobjegao u Srbiju, navodno zbog liječenja. Iz Ministarstva vanjskih poslova (MVP) Crne Gore podsjetili su da je Ministarstvo pravde više puta upućivalo zamolnicu nadležnim organima Srbije, u vezi s izručenjem...
Navode da, uprkos razlikama u vanjskopolitičkim stavovima Srbije i Crne Gore o pojedinim pitanjima, nema prepreka za politički dijalog na principima ravnopravnosti.
“Intenziviranjem posjeta visokih zvaničnika u prethodnom periodu napravljeni su ključni koraci u resetovanju i unapređenju odnosa dvije države. U prilog toj tvrdnji govori i najavljeno uspostavljanje direktnog platnog prometa, koje je dogovoreno tokom posljednje zvanične posjete predsjednika Vlade Dritana Abazovića Srbiji. Podsjećamo da je ovo, dugogodišnje neriješeno pitanje, opterećivalo kako političku, tako i ekonomsku saradnju”, kazali su za “Vijesti” iz MVP.
Odnose opterećuje i to što Srbija i Crna Gora više od dvije godine nemaju ambasadore u Podgorici, odnosno Beogradu, a nakon nedavne posjete crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića Srbiji najavljeno je da će taj problem biti uskoro riješen. Crna Gora je krajem 2020. protjerala ambasadora Srbije Vladimira Božovića jer je Podgoričku skupštinu (1918) nazvao “slobodnim izrazom narodne volje za ujedinjenje sa bratskom Srbijom”. I pored najave da bi se moglo recipročno odgovoriti zvaničnoj Podgorici, Vlada Srbije je odustala od proglašavanja ambasadora Crne Gore Tarzana Miloševića personom non grata. Njega je, međutim, bivša Vlada, na čijem je čelu bio Zdravko Krivokapić, povukla iz Beograda u februaru 2021, pa je to diplomatsko mjesto ostalo upražnjeno...
Što se tiče Bosne i Hercegovine, iz MVP-a ističu pitanje hidroelektrane (HE) Buk Bijela i Bilećkog jezera. HE Buk Bijela, snage 93 megavata (MW), koja bi trebalo da košta oko 220 miliona eura, planiraju da zajednički grade Srbija i Republika Srpska. Nakon upozorenja ekoloških organizacija, Crna Gora i RS su se 2021. godine dogovorile da osnuju zajednički ekspertski tim za procjenu mogućeg uticaja hidroelektrane na rijeku Taru u Crnoj Gori. NVO iz Crne Gore spriječile su sličan projekat 2004. godine.
“Tokom posjete visokih zvaničnika BiH dogovoreno je da neće biti daljih aktivnosti na realizaciji projekta Buk Bijela bez prethodnog usaglašavanja sa crnogorskom stranom, imajući u vidu negativne posljedice na životnu sredinu Crne Gore, a posebno na stanje očuvanosti dobra svjetske baštine - Nacionalnog parka Durmitor”, rekli su iz MVP.
Bilećko jezero od 1968. godine snabdijeva električnom energijom BiH i Hrvatsku, kroz hidroenergetski sistem Trebišnjica, odnosno hidroelektrane Trebinje 1, Trebinje 2, Dubrovnik 1 i Čapljina. Iako oko 40 odsto vodotoka dolazi iz Crne Gore, a oko petina površine jezera je na njenoj teritoriji, Crna Gora do danas nije dobila naknadu ni za jedan kilovat sat (KWh) električne energije iz ovog sistema.
Iz MVP-a su rekli da je Crna Gora zainteresovana za potpisivanje bilateralnog ugovora u oblasti vodoprivrede i sporazuma o plaćanju naknada za korišćenje hidroakumulacionog objekta Bilećko jezero.
Ambasador BiH u Crnoj Gori Branimir Jukić kazao je za “Vijesti” da su za vrijeme posjete u februaru ove godine, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković i predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović istakli kako su naročito saobraćajna infrastruktura i energetski sektor prioritetne oblasti gdje postoji veliki potencijal za intenziviranje saradnje između dvije države.
“Takođe, postoje i redovni kontakti između menadžmenta nadležnih elektroenergetskih kompanija iz Crne Gore i iz BiH i njenih entiteta. Tako da bilo koje pitanje, iz oblasti ekologije, energetike ili infrastrukture ne može biti otvoreno pitanje, već isključivo pitanje za dalje produbljivanje i intenziviranje saradnje na korist zainteresovanih strana”, ocijenio je on.
Burek sa sirom
Kazao je da Crna Gora i BiH imaju otvorene, prijateljske i dobrosusjedske odnose koji su vidljivi i suštinski u svim sferama, od državnog nivoa, ekonomije, turizma pa do saradnje u kulturi, obrazovanju, sportu i između lokalnih zajednica. Podsjeća na intenzivne i česte sastanke državnika, kako u sklopu službenih i radnih posjeta, tako i na frekventnim sastancima na marginama samita i konferencija izvan Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
“To je uostalom prepoznato i u izvještajima Evropske komisije za obje države, gdje se uvijek ističu dobrosusjedski i razvijeni odnosi između Crne Gore i BiH. Ipak, možda najbolji prikaz odnosa između naše dvije države je odnos navijača reprezentacija bilo u fudbalu, rukometu ili košarci, koji je izazvao velike pozitivne reakcije u medijima u regiji i Evropi, tako da je, ako mi dozvolite da se našalim, jedino otvoreno pitanje između BiH i Crne Gore, da li je burek sa sirom ili nije”, rekao je Jukić.
Iz Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore kazali su da je regionalna saradnja jedan od tri stuba crnogorske vanjske politike, a Crna Gora je iskreno posvećena svakom vidu regionalne saradnje, što je dokazala više puta do sada, prije svega kroz otvorenost dijaloga i dobrosusjedskih odnosa sa svim zemljama regiona.
Srbija u konfrontaciji sa svim susjedima
Čini se da je Srbija zemlja koja ima najviše otvorenih pitanja sa svakom državom pojedinačno u regionu i uglavnom se svode na raspad bivše SFRJ - pitanje granica i ratnih dešavanja tokom ‘90-ih godina. Ono što je takođe poznato jeste da su ta pitanja jedna od najvećih prepreka za ulazak zemalja Zapadnog Balkana u Evropsku uniju. Gledajući unazad nekoliko decenija, Srbija, najprije sa Hrvatskom i BiH, ima najviše neriješenih pitanja. Ostavlja se utisak da ono što vlasti u ove tri zemlje rade svakako ne ide ukorak ka rješenju tih problema, dok uz sve to, primjetno je, ide i izostanak volje i želje za suočavanjem sa prošlošću, ali i izostanak pritiska Zapada da se ti međusobni odnosi balkanskih susjeda dovedu do završnice.
Aleksandar Popov, kopredsjednik Igmanske inicijative za Srbiju, za “Danas” kaže da se ta pitanja samo konstatuju i da se na tome ostaje.
Popov podsjeća na sastanak Kolinde Grabar Kitarević i Aleksandra Vučića iz 2016. na kom su potpisali deklaraciju o otvorenim pitanjima. Popov kaže da su oni tada nabrojali pet pitanja, od kojih su se četiri odnosila na region - pitanje nestalih, procesuiranje ratnih zločina, pitanje novih nacionalnih manjina, pitanje granica, kao i da su konstatovali pitanje migranata “jer je to tada bilo aktuelno”.
“Konstatuje se da postoje otvorena pitanja, ali se dalje od toga ne ode. Ne zovu se mješovite ekspertske grupe, niti se drži zajednička sjednica vlada da bi se ta pitanja rješavala”, kaže Popov.
“U prvoj deceniji ovog vijeka bilo je više spremnosti da se o njima razgovara, prije svega da se čine koraci u vezi sa suočavanjem sa prošlošću. Tada su formirane ekspertske mješovite grupe za rješavanje ovih pitanja” podsjeća Popov.
Pored Hrvatske i BiH, Srbija ima neriješena pitanja i sa Crnom Gorom, za koja Popov kaže da su dnevnopolitičke prirode.
“Imamo slučaj dvojnog državljanstva, miješanje Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore. U vrijeme demokrata donijeta je strategija o dijaspori gde je traženo od Crne Gore da Srbi budu proglašeni za konstitutivni narod, ali je nakon protestovanja Crnogoraca strategija povučena. Da ne govorimo o litijama, izborima u Nikšiću kada su funkcioneri SNS-a otvoreno učestvovali u kampanji. Sprečavanje ulaska bivše ministarke u Srbiju...”, nabraja Popov.
Kao problem koji Srbija ima sa svojim susjedima, kopredsjednik Igmanske inicijative izdvaja velikodržavni koncept tzv. srpskog sveta.
“(Aleksandar) Vulin je u Banjaluci rekao da srpski korpus u regionu treba zaokružiti na državnoj osnovi. To nije mala stvar kada je riječ o BiH i Crnoj Gori. To je stvar koja izaziva ogromno podozrenje jer je to rekao ministar u Vladi Srbije, a vlada se nije ogradila”, kaže Popov.
Kada govorimo o projektu Otvoreni Balkan, u kom sudjeluju Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, dok ulazak odlučno odbijaju Kosovo i BiH, Igor Davidović, bivši ambasador, kaže za “Danas” da se radi o nepovjerenju “kao komponenti susjedskog nadigravanja”.
“Crna Gora je u prvoj reakciji na inicijativu regionalnog-susjedskog-povezivanja saopštila da su uveliko na putu pridruživanja EU, a Bosna i Hercegovina da ne želi da ‘spusti ljestvicu’ imalo niže od namjeravanog članstva u EU. Koliko su te procjene realistične, nije teško prosuditi. Pozadina reagovanja BiH je nepovjerenje i otklon od bilo kakve ideje bližeg povezivanja sa Srbijom”, kaže Davidović.
On podsjeća da je na dan objave inicijative, tadašnji visoki zvaničnik BiH izjavio da granice prvo treba definisati i urediti, a tek zatim otvarati za inicijative poput Malog Šengena.
“Sjećam se i izjave istog zvaničnika da ne žele ništa što imalo vraća u neku formu jugoslovenskog prostora. Dakle, sva ona naslijeđena i otvorena pitanja sa susjedom su tom logikom viđena kao dominanta, a o ekonomiji kad dođe na red”, kaže naš sagovornik.
Za inicijativu Otvoreni Balkan, Davidović kaže da ima svoje prednosti i kvalitetnu dimenziju.
“Komplementarna je sa aktivnostima u EU, a dolazi od samih zemalja regiona u formatu uspostave ‘četiri slobode’. Pošto je projektovana ‘top down’ sa vrha, njena primjena je u praksi samim tim efikasnija. Uz deficit podrške svih zemalja u regionu, nedostatak inicijative je i to što zavisi dobrim dijelom od političkog koncepta. To smo vidjeli u nedavnim izjavama Edija Rame o prednostima Berlinskog procesa u odnosu na Otvoreni Balkan”, kaže Davidović.
“Geografsko porijeklo” inicijative, nastavlja Davidović, u tom kontekstu može biti viđeno i kao replika njemačkog koncepta Berlinskog procesa definisanju inicijative Otvorenog Balkana sa drugim geografskim porijeklom.
“Ozbiljna ograničenja, među kojima i odsustvo podrške svih u regionu, kao i od strane EU, zasjenila su mogući doprinos relaksaciji ekonomskih, pa posljedično i političkih odnosa u regionu”, kaže.
Postoji i nesumnjv PR koji se u Srbijii koristi za promociju vrha vlasti povodom Otvorenog Balkana, nastavlja Davidović, ali susjedi zastrašeni svojom unutrašnjom retorikom radije ističu sva druga neriješena susjedska pitanja, da bi tako u svojoj viziji odagnali duh nekakve ‘Velike Srbije’”, zaključuje Davidović.
BiH: Na djelu licemjerna politika negiranja ratnih zločina
Nekada djelovi Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a danas prvi susjedi: Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, godinama unazad okovani su prošlošću. Uticaj naših susjeda na nas i te kako je veliki, a preko naše zemlje, često se lome koplja. Otvorenih pitanja je mnogo, a najviše ih je duboko u vezi sa ratom i agresijom na našu zemlju. Iako je perspektivna budućnost ono čemu težimo, okovi prošlosti, bijeg od istine, širenje ruskog utjecaja, drže nas zarobljenima i usmjerenim kroz pogled na prošlost.
Prof. dr Nikola Samardžić, istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, kaže da je “zajednički sadržalac sigurno odsustvo političke volje da se uđe u NATO i EU, i odsustvo tehničkih sposobnosti da se uđe u zonu Šengena”.
“Nekad je potrebno da budućnost prethodi sadašnjici. Potrebna nam je jedna postdejtonska vizija odnosa, u koje ubrajam i Hrvatsku, naročito nakon njenog ulaska u Šengen, čime se fizički udaljila od svojih interesa i potreba u BiH, ali je i na ta pitanja ispravnije nuditi one odgovore koji su već zapisani u evropskom i evroatlantskom statusu Hrvatske”, ističe Samardžić.
Dodaje da, “ako je odnos Srbije i njenih klijenata u Banjaluci prema drugoj polovini BiH na rubu novog sukoba, ne samo da je jasna odgovornost i domaćih činilaca i Zapada, već u tom novom zaoštravanju se ogledaju i svi naši zajednički ili obostrani neuspjesi, siromaštvo, slom institucija i kulture, intelektualna regresija, pad svih kreativnih kapaciteta, odsustvo svake etike odgovornosti”.
“Zvanični Beograd koncentriše sve snage destrukcije kojima pokušava da otvori frontove obračuna, slične onima koje je otvorio Putin u Ukrajini tokom prve agresije koja je u tom smislu paradigma naše sudbine. Zapravo, ne vidim da postoji jedinstvo vlasti i stava prema budućnosti ni u BiH ni u Crnoj Gori, a cjelina njihovih odnosa, naročito onih koji su sporni, u sjenci je politike koja se vodi iz Beograda, koju guraju i vlast i opozicija, sve tradicionalne nacionalne institucije, mreže organizovanog kriminala i narodne muzike”, smatra Samardžić.
Ističe da je nama potrebno “novo liderstvo koje će početi da razbija uspostavljene kartele i monopole, i koje će imati konkretniju podršku EU i SAD.”
“Ali to neće nastupiti brzo, prije svega, jer je EU i dalje u stanju institucionalne i liderske anomije, ona nema usaglašenu spoljnu i bezbjednosnu politiku, i napukao je mjehur njenog sistema vrijednosti. Naše vezivanje za opštu evropsku sudbinu, možda će imati smisla tek kad Putin bude poražen u Ukrajini, njegova evropska klijentela jasno raskrinkana, a ruska imperija još jednom krene da se raspada. Tako se, slično, već oslobodila Istočna Evropa”, ističe naš sagovornik.
Dodaje da je “paradigmatično i rušenje evropske vlade u Crnoj Gori, u čemu su saučestvovale zapadne diplomatije”. S takvim postupanjem bi uporedio “i njihove antiislamske stavove prema BiH, koji dodatno narušavaju sekularnu, time i evropsku budućnost političke zajednice”.
“Jedan od prethodnih uslova bila bi i dekosovizacija srpske politike, kako bi bio okončan proces raspada Jugoslavije, koji je u beskrajnom trajanju. Nama je zapravo potrebno, to je moj stav, da nestanemo u evropskom prostoru sloboda, prava i pravila, kako ne bismo nestali”, poručuje beogradski profesor.
Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, govoreći o odnosu Srbije spram BiH, ističe da je “na djelu licemjerna politika negiranja ratnih zločina s obzirom da je Srbija postala “utočište ratnih zločinaca i bjegunaca”.
“Neizručivanje Sudu BiH Novaka Đukića i Duška Kornjače, samo su primjeri neriješenih pitanja. Osuđeni ratni zločinci su rado viđeni gosti raznih tribina, konferencija i bivaju glorifikovani na sve moguće načine. Kako onda istovremeno možemo govoriti o dobrosusjedskim odnosima i dozvoljavati takav vid nepoštovanja žrtava? O negiranju genocida u Srebrenici ne moramo ni govoriti, a i hapšenje državljana BiH na granicama, pod optužbom za ratne zločine, stvara klimu nepovjerenja. Isto tako, izjednačavanje četničkog pokreta sa partizanskim u Srbiji, narušava naše zajedničko antifašističko nasljeđe”, smatra Ćudić.
Ističe da je jedno od važnijih otvorenih pitanja između BiH i Srbije, i pitanje granica. Ove dvije zemlje nikada nisu potpisale Ugovor o državnoj granici. Crna Gora i BiH to su učinile 2015.
“Sporna je HE Zvornik, HE Bajina Bašta, prolazak pruge Beograd - Bar kroz Štrpce. Tu je naravno problem i enklava Međurečje. Dio je opštine Rudo. No, u potpunosti je okružena opštinom Priboj u Srbiji”, kaže Ćudić.
Vraćajući se na temu ratnih zločina, napominje da su više puta apelovali da se na glavnoj beogradskoj željezničkoj stanici postavi spomen-ploča u znak sjećanja na žrtve otmice u Štrpcima.
“Voz 671 je saobraćao na liniji Beograd - Bar. Na stanici koja prolazi nekoliko kilometara kroz BiH, oteti su sandžački Bošnjaci. Svi su ubijeni na području Višegrada. Pobili su ih pripadnici Vojske RS-a. Srbija do danas ne priznaje status civilnih žrtava ovim ljudima, samo zato što su ubijeni na teritoriji druge države”, ističe Ćudić.
Govoreći o odnosima Crne Gore i BiH, kaže da, “kada se radi o ratnim zločinima i procesu suočavanja s prošlošću, ne smijemo zaboraviti ni ulogu Crne Gore u tom istom ratu”.
“Podsjetimo se da su vlasti Crne Gore 1992. nezakonito uhapsile najmanje 66 bošnjačkih civila, starosti od 18 do 66 godina, a koji su u Herceg Novi izbjegli zbog rata protiv BiH. Vlasti te države predale su ih Vojsci Republike Srpske. Predsjednik Jakov Milatović se prije nekog vremena izvinio za taj zločin. To je lijepa gesta. Međutim, to moraju pratiti i konkretni primjeri. Ne možete podignuti spomenik na lokaciji Pobrežje u Podgorici za sve civilne žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 2001, a pri tome sve vrijeme ignorisati svoju ulogu u tim ratovima. To je prividno suočavanje s prošlošću koje usložnjava već loše odnose u regionu”, smatra Ćudić.
Bonus video:
