Za Zorana Koraća malo ko zna u Crnoj Gori iako se radi o rođenom Bjelopoljcu. O njemu govore uglavnom oni upućeniji u lavirinte dnevne politike pripisujući mu nerijetko natprirodne moći. Jer, on sastavlja crnogorsku Vladu, znaju da kažu. U zavisnosti od (polu)informacija ili političkih afiniteta, Korać je zapravo Vučićev tajni izaslanik za Crnu Goru ali slovi, u isto vrijeme, važi i za “američkog čovjeka”, posebno bliskog Gabrijelu Eskobaru.
Korać za to vrijeme uglavnom mudro ćuti dok se za njegovim stolom u jednom ovdašnjem hotelu smjenjuju najuticajnije ličnosti iz crnogorskog establišmenta.
”Ja sam ‘one man operation’. Nemam šefa, nema toga koji meni može da izda neki nalog, može neko nešto da me zamoli, ali da bih to uradio, moram da budem dubokog uvjerenja da je to prava stvar. Ja ovdje izvršavam volju Vučića? U kom svojstvu, a i zašto? Šta meni dođe Vučić - nalogodavac?”, odgovara na ovakve navode Zoran Korać naglašavajući da nema preveliki uticaj na predsjednika Srbije.
Intervju “Vijestima” je praktično njegovo prvo pojavljivanje u javnosti, bar na ovaj način. Prilično otvoreno govori o susretima s najvišim zvaničnicima iz Crne Gore, Srbije, regiona, ali i iz čitavog svijeta, prije svega iz Amerike.
Intervju s Eskobarom
Fenomenološki, Korać predstavlja prototip “nevidljivog čovjeka” (“the invisible man”) u balkanskoj varijanti. On se ne pojavljuje u javnosti, ne daje intervjue, tek tu i tamo biva spominjan u nekim tekstovima. Čak nema ni njegovih fotografija, a mnogi su skloni da uz Koraćevo ime prilijepe misteriozan uticaj u sferi politike i to ne samo u Srbiji. Svjesno, tim pričama, indirektno, povremeno daje vjetar u leđa i sam Korać kao nedavnim intervjuom koji je on lično uradio, iako nije novinar, sa specijalnim izaslanikom za Balkan Gabrijelom Eskobarom.
Ono što je poznato u vezi s Koraćem jeste da je devedestih radio u Geneksu, jugoslovenskom izvoznom gigantu, kao šef kabineta legendarnog Milorada Mikija Savićevića. Korać dolazi u sukob s tada aktuelnom vlašću i 1996. godine odlazi iz Srbije. Pojavljuje se 1998. godine u Republici Srpskoj, u trenutku kad je Milorad Dodik prvi put postao premijer. Korać biva imenovan za Dodikovog savjetnika za međunarodne odnose.
Korać aktivno učestvuje u stvaranju i djelovanju Narodnog pokreta OTPOR, a u Beograd se vraća poslije 5. oktobra 2000. godine, ali ostaje dugo vremena duboko u sjenci, mada se po kuloarima u to vrijeme začinju priče koje će ga pratiti do danas kao čovjeku s jakim pozicijama u američkoj administraciji.
Prvi put njegovo ime dospijeva u žižu javnosti 2008. godine, u vrijeme osnivanja Srpske napredne stranke (SNS).
“Izvjesni Zoran Korać odveo je Nikolića kod američkog ambasadora koji je pozvao britanskog ambasadora i tamo je rečeno - ovom gostu pružite svaku podršku, i medijsku i svaku drugu”, govorio je tada radikal Jadranko Vuković.
Korać, po svom običaju, nije demantovao ove tvrdnje, ali u beogradskoj čaršiji se smatra da upravo tada počinje snažno prijateljstvo Vučića i ovog, tada već, po svemu sudeći, moćnog čovjeka koji bi na Zapadu važio za uspješnog lobistu ali, u Srbiji i na Balkanu, on je smatran prije svega za osobu koja “završava poslove”, tiho i elegantno, daleko od očiju javnosti.
U taj kontekst se može uklopiti i aktuelna “crnogorska misija” Zorana Koraća.
”Vidio sam se sa Dritanom Abazovićem u tri navrata, sretao sam se sa Artanom Kurtijem, to je valjda Dritanov najbolji prijatelj, razgovarao sam jednom sa Borisom Bogdanovićem iz Demokratske Crne Gore, u izbornoj noći sam se rukovao sa Aleksom Bečićem, ali vjerujem da taj čovjek nije ni znao kako se ja zovem, jer sam razgovarao sa Dritanom, pa mu je on rekao ‘ovo je moj prijatelj’”, nabraja Korać samo dio ljudi iz političke spirale moći iz Crne Gore.
Kafa sa Spajićem
Ipak, Milojku Spajiću pripada počasno mjesto u vrednosnoj skali Zorana Koraća. Za njihov prvi susret, kaže on, najzaslužniji je crnogorski biznismen Željko Mišković Krole s kojim je, između ostalog, Korać dugogodišnji prijatelj, a i dijele strast prema košarci i KK Partizan.
U jednom neobaveznom razgovoru Mišković je kazao svom starom prijatelju da u Crnoj Gori “ima jedan momak koji bi rado popio kafu sa Koraćem”.
”Željko, nemoj mi to, pusti me, hoću da pobjegnem od svega, jer ja volim da se osamim i razgovaram sa samim sobom”, odgovorio mu je Korać, ali je ipak sjeo da popije kafu sa Spajićem.
Bio je to početak jednog divnog prijateljstva jer je Korać bio fasciniran biografijom tadašnjeg ministra finansija u Vladi Zdravka Krivokapića, pa se ispijanje kafe pretvorilo u šestočasovni razgovor. Milojko mu je rekao da je iz Pljevalja, otac mu je zubar, majka pedijatar. Ispričao je i kako se otisnuo u bijeli svijet, radio u Goldman Saksu...
”Ja sam toliko bio ponosan na tog mladog Crnogorca. To je foto-robot prozapadnog političara ili prozapadnog mladog čovjeka orjentisanog na biznis.”
Upitao je Zoran Milojka i da li ima drugare sa sličnom biografijom i ostao zapanjen kad je Spajić počeo da nabraja imena mladih Crnogoraca i Crnogorki rasutih po svijetu od kojih su se neki bavili biznisom ili su ostali kao predavači na fakultetima.
”Onda sam mu rekao da ću probati da mu pomognem, u smislu da ga povežem sa ljudima koje dobro znam, a da on nastavi jer mislim da je on odlično rješenje za Crnu Goru.”
Već je napomenuto da se specifikum Zorana Koraća ogleda u tome da se on viđa s raznim ljudima s političke scene. Tema jednog takvog susreta bio je upravo Milojko Spajić. Koraća su u Beogradu, kako kaže, pohodili čelnici Demokratskog fronta Milan Knežević i Andrija Mandić, kao i Milo Božović, trenutno pritvoreni predsjednik Opštine Budva.
”To je trajalo 10 minuta. Htjeli su da saznaju kakav je moj stav po pitanju Milojka Spajića.”
Ovu trojicu je bunilo to što, kako su rekli Koraću, ne znaju ko je zapravo Milojko Spajić. Njihov sagovornik im nije puno pomogao. Kazao im je da on zna o Milojku samo ono što mu piše u biografiji ali, bez obzira na to, Spajića smatra velikom nadom i draguljem Crne Gore i da će se potruditi da Milojko Spajić u međunarodnoj zajednici dobije odgovarajući tretman i to zajedno sa Jakovom Milatovićem jer je taj dvojac, prema Koraćevom mišljenju, dobitna varijanta za ovu zemlju.
”Sastanak je nakon 10 minuta završen. Rekao sam im da nemam šta s njima da razgovaram, da me ovdje ne interesuje niko drugi, osim Milojka Spajića, i da neću da se miješam u te stvari.”
Korać objašnjava naklonost aktuelnom mandataru. On smatra da Spajić ima jedini konkretan program za razliku od ostalih, uključujući i DPS i Mila Đukanovića, koji su svi za ubrzane EU integracije i za NATO. U čemu je onda razlika, pita se Korać.
Četvorosatni razgovor sa Milatovićem
Zoran Korać ima dobro mišljenje i o Jakovu Milatoviću s kojim se susreo samo jednom, početkom jula ove godine, u Podgorici. Povod je bio organizacija susreta prvih dama Sahare i Zapadnog Balkana, kao i supruga Benjamina Natanjahua i Volodimira Zelenskog, u Boki Kotorskoj, u Crnoj Gori.
Na tu ideju je zapravo došla Koraćeva prijateljica Maria Nicoletta Gaida, italijanska i američka državljanka, koja ima veliko iskustvo u međunarodnim aktivnostima. Za više od 30 godina, Gaida je osmislila i implementirala više od 150 projekata koji uključuju žrtve sukoba, preživjele iz rata, silovanja i seksualnog nasilja, zaraćene frakcije, lokalne organizacije i vodeće ličnosti iz oblasti politike, religije, biznisa, kulture i umjetnosti. Takođe je osnovala i rukovodila neprofitnim udruženjima, kulturnim centrima i fondacijama.
Korać je sa Gaidom radio zajedno na osnivanju Jadransko-jonske inicijative čiji je član i Crna Gora, a ova uticajna žena je i članica Savjetodavnog odbora Instituta za politiku i ekonomije jugozapadne Evrope (IPESE) čiji je Korać osnivač.
”I Maria kaže, hajde, to je dobro za Crnu Goru, da napravimo veliki sastanak prvih dama država Sahare i prvih dama Zapadnog Balkana. Ja uhvatim Kroleta (Željko Mišković, crnogorski biznismen - prim. aut.) i pitam da li bi nam dao hotel dva dana, da skupimo sve te žene, jer to jeste jedna vrsta promocije Crne Gore.”
To je bio neposredan povod da se konačno sretnu Zoran Korać i tada već predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Susret je upriličen u Podgorici, ali poslije gotovo četvorosatnog razgovora, utisak je, Korać nije bio baš najzadovoljniji.
”Odem kod Vučića i predočim mu ideju. On kaže da će njegova supruga doći sigurno. Milatović, koji me ne poznaje, kaže - mi imamo troje djece. Rekao sam mu, gospodine Milatoviću, to je samo jedan dan tog intenzivnog druženja, a vi biste kao predsjednik Crne Gore bili pokrovitelj skupa. I nekako, mislio sam da sam ga ubijedio. Pošao sam od toga - dobro, ti ne razumiješ ili imaš predrasude prema meni pošto sam blizak Milojku, a oni nemaju solidne odnose.”
U svakom slučaju, skup nije održan jer se u međuvremenu desio državni udar u Nigeru, ali bar su se Korać i Milatović upoznali.
Iako to ne kaže direktno, jasno je da je Korać iskoristio ovo viđanje sa predsjednikom Crne Gore i da pokuša da izgladi nesuglasice Milatovića i Spajića koje već predstavljaju ozbiljnu prepreku formiranju Vlade.
”Probao sam da posredujem. Htio sam da organizujem večeru na kojoj bi njih dvojica porazgovarali, ali Jakov je to ljubazno odbio iz nekih formalnih razloga. Bilo je jasno o čemu se radi i žao mi je bilo zbog toga jer smatram da je rješenje za Crnu Goru u tom ‘svetom trojstvu’ - Milojko, Jakov i Dritan.”
Na opasku da je upravo Milojko decidan u namjeri da URA ne bude dio nove vladajuće većine, Korać objašnjava da je Spajić vrlo “pitom čovjek” ali da ga je “ubila ta afera Do Kvon”.
”Oni su bili u fantastičnim odnosima. Kad se to desilo, ja sam odmah došao i pitao Dritana zašto je to uradio. Dao mi je neki nemušti odgovor. Ne znam šta je to bilo ni zašto je to uradio, ali to je trajno narušilo njihove odnose.”
Prema Koraćevim riječima, neposredno nakon izbijanja afere, nazvao ga je Milojko Spajić i usplahireno saopštio da “hoće da ga hapse”. Pri tome, mandatar je spominjao Koraću fotografiju na kojoj Dritan Abazović sjedi sa Predragom Šukovićem, načelnikom Specijalnog policijskog odjeljenja.
”Ja mu kažem da ide u stranku, pa ako ga hapse, tamo neka ga hapse a ja ću podići uzbunu na nivou planete!”
Milojka, bez obzira na sve, nije dugo držala ta ljutnja prema Abazoviću. Prema Koraćevim riječima, Spajić mu je nedugo poslije izbijanja ove afere sa “kraljem kriptovaluta” rekao: “Znaš šta Zoki, ako sastavim Vladu, daj da ga (Dritana Abazovića - prim. aut.) uvučemo u Vladu.”
”Ako ja u toj situaciji mogu nešto da pomognem, hoću to da uradim jer smatram da im treba dogovor.”
Korać kaže da je to od “opšte koristi”. On smatra da je Milojko Spajić najsrećniji kad je za kompjuterom i jedino živne kada priča o tome da li treba prodati ili kupiti jen, hedž fondovima ili kompanijama poput Blackstone (jedna od najvećih kompanija za upravljanje privatnim kapitalom - prim. aut.).
”Ja ne mogu njega da zamislim da pregovara sa sindikatom. Šta tu Milojko može da kaže, predloži ili utiče? Ništa, sem nekog opšteg mjesta. Za razliku od njega, Dritan poznaje mehanizam Vlade. On zna, za razliku od Milojka, kako funkcioniše administracija. Zamislite taj tandem u Vladi i Jakova kao predsjednika države!”
Uprkos sada već javnim neslaganjima među “svetim trojstvom”, Korać vjeruje da je dogovor između Milojka, Dritana i Jakova moguć i to, prije svega, zbog Spajićeve “blage naravi”. Ilustrujući svoju tezu, on navodi sekvencu iz unutarpartijskog života PES-a. Na jednom od stranačkih sastanaka, kako je to Koraću prepričao Spajić, Milatović je rekao svom predsjedniku partije da je nesposoban, ovakav, onakav, nikakav i priprijetio da će ga uništiti i uzeti partiju. Barem je meni tako ispričano, dodaje Korać.
”Ja kažem Milojku: “Je li bre, pa ti si neki Crnogorac, što se nisi bacio preko stola ako je tako bilo.” On će na to: Ma, pušti, dobar je Jakov.”
U kabinetu Bibija Netanjahua
Milojko je, priznaje Korać, ipak napravio i neke greške od kojih je ona sa državljanstvom “velika”. Korać, međutim objašnjava da je Spajić kao mlad čovjek otišao iz Crne Gore i napravio sjajnu karijeru. I uradio je isto što i gomila ljudi. Bar 100.000 Crnogoraca ima dvojno državljanstvo, crnogorsko i američko, kanadsko, srpsko…Uzeo je Spajić, dodaje Korać, državljanstvo Srbije jer nema viznog režima s Japanom. I onda se to pojavilo kao problem.
”Da li je u Parlamentu rekao da nema srpsko državljanstvo? Jeste, i oni su to iskoristili. Neću da kažem ko je to iskoristio, samo znam da je to tijelo koje je imalo druge nadležnosti proglasilo da on ne može da se kandiduje. Indikativno je kako je ko glasao. DF je bio uzdržan, a DPS je glasao da je to jeres, povreda pravne norme i čak nije imao pravo žalbe. Tu počinje stradanje tog mladog čovjeka.”
U tom “stradanju” Milojka Spajića pojavili su se tekstovi u kojima se spočitava Zoranu Koraću da je iskoristio svoj uticaj i povezao svog crnogorskog štićenika sa Sinišom Malim, srpskim ministrom finansija, koji je, po toj verziji, pomogao Spajiću da osmisli program Evropa sad 1 i Evropa sad 2. Korać, međutim, to negira.
”Nula istine je u tome. U svom životu nikada nisam imao sastanak sa Sinišom Malim. Imam svoje viđenje, imam svoje kriterijume. Sastanak Siniše Malog i Milojka Spajića je mimo mog saznanja.”
I na kraju, naravno, postavlja se pitanje zašto sve ovo radi Zoran Korać.
Korać je u pomoći Spajiću, kako naglašava, prepoznao mogućnost da uz ličnu satisfakciju pomogne i Crnoj Gori.
”To je bila stvar mog ponosa, da odem u zemlju gdje zaista imam poseban status, u Izrael, da mogu da odem sa Milojkom Spajićem i kažem u kabinetu Bibija (Benjamin - prim. aut.) Netanjahua: ovo je momak iz Crne Gore, koji je završio fakultet u Japanu, koji je radio u najvećoj investicionoj kući Goldman Saks, koji je poslije otišao u taj fond u Singapuru i koji fluentno govori francuski, engleski, kineski, japanski i ruski. On dolazi iz zemlje odakle sam ja, to su ti naši klinci koji prave velike karijere u velikom svijetu i onda sam ja strašno zadovoljan jer to je dokaz ko sam ja.”
Đukanović duguje meni
Zoran Korać je, kako kaže, takođe pomagao Milu Đukanoviću tokom sukoba sa Miloševićem.
“U tom vremenu, ko god je bio protiv Slobodana Miloševića bio je u mom srcu. Tako je bilo i sa Milom Đukanovićem, jer je Crna Gora bila jedino mjesto otpora Miloševića. Svi su bježali ovdje. Tada smo sarađivali. I to na nivou Amerike.”
U to vrijeme, objašnjava Korać, Gabrijel Eskobar je bio stacioniran u Dubrovniku. Viđao se sa srpskim političarima iz ondašnjeg DOS-a u Herceg Novom, a prije toga je boravio u Republici Srpskoj.
“Sa Gejbom (Gabrijel Eskobar – prim. aut.) sam radio jako puno jer on je bio direktor kancelarije američke ambasade u Banja Luci i Gejb savršeno zna prilike na Balkanu. Normalno da sam sugerisao Gejbu da uradi sve što može, ne samo oko DOS-a, nego i oko pomoći Crnoj Gori. Tu sam sarađivao sa Milom Đukanovićem. Da li mi je on zahvalan, ja ne znam i ne interesuje me. Pa ne bih ja došao kod Mila Đukanovića, kao drugi što su dolazili i govorili “hajde, daj mi nešto da radim”. Ja sam ponosan čovjek i ako ko kome duguje, duguje on meni.”
Nemam pretjeran uticaj na Vučića
“Ja sam mogao da prebrodim sve razlike između Vučića i mene jer sam pošao od toga da je Vučić opterećen stradanjem njegove porodice po očevoj liniji i da je ušao u politiku u 22. godini.
Osim toga, svi se mijenjamo. I ja sad znam gdje su bile moje zablude. Ja sam proveo sa njim dvije godine slušajući ga. Vidio sam da je to čovjek vanrednog obrazovanja. I šta mi je imponovalo? Ako bi on u društvu mojih prijatelja iz velikog svijeta čuo neku dobru misao, on se nije ustezao da uzme papir i to na koljenu zapiše. Za razliku od drugih političara koji sve znaju. I kad sam vidio da je njegovo definitivno opredjeljenje odlazak u zapadni svijet, rekao sam sebi: ovaj momak će da preore Srbiju. I rekao sam da ću mu pomoći, dobrim dijelom i zbog toga što sam bio razočaran onim što se dešavalo s Otporom, ponašanjem dosovaca i poništavanjem svega onog što je značio 5. oktobar. Kasnije su me, međutim, neke moje privatne stvari udaljile od Vučića tako da su te priče o mom nekakvom uticaju na Vučića uglavnom pretjerane i bez osnova.”
Krole i Korać
U crnogorskoj javnosti, poput urbane legende, kruži priča da je Zoran Korać najzaslužniji što je u januaru 2019. godine Miškovićeva kompanija Kroling postala je vlasnik atraktivnih i vrijednih nekretnina u srcu Boke Kotorske, u Prčanju. Odlukom Vlade Republike Srbije nekretnine prčanjskog Instituta “Vrmac” zamijenjene su za Kroletovu šestospratnicu u Beogradu, u Ulici majke Jevrosime.
“To su gluposti. To ne želim ni da komentarišem”, rezolutan je Korać
Bonus video:
