Dok Crna Gora slavi jedan od svojih najvećih praznika - Dan državnosti 13 jul, kada je na Berlinskom kongresu 1878. od velikih sila priznata kao nezavisna država, patriotska euforija kao da ostavlja malo prostora za izvlačenje istorijskih pouka.
Za istoričare i analitičare one se ključne u sagledavanju dalje perspektive države koja je svoju nezavisnost izgubila odlukama tzv. Podgoričke skupštine iz 1918., da bi je mukotrpno vratila na referendumu 88 godina kasnije. Za dio njih, sličnosti u upravljanju ovdašnjom i ondašnjom Crnom Gorom povod su za strepnju ali i potrebu većeg angažovanja kako bi Crna Gora bila država svih njenih građana.
U tekstu pod nazivom “Korumpirani heroji”, objavljenom još prije nekoliko godina u nedjeljniku Monitor, crnogorski istoričar Dragutin Papović, plastično je opisao Crnu Goru sa kraja 19. i početka 20. vijeka, za vrijeme upravljanja dinastije Petrović i njenih poslednjih vladara - knjaza Danila i njegovog sinovca, knjaza i prvog i posljednjeg crnogorskog kralja Nikole.
Pišući o slabosti iznutra Petrovićevske Crne Gore, istoričar Papović u svom tekstu navodi kako se vladalo po principu „složne braće i odanih moćnika“ . Na vlasti je bio apsolutni gospodar, knjaz Danilo, a sve trgovačke i zelenaške radnje preuzeo je njegov brat, vojvoda Mirko. Njih dvojica su u svijet privilegija uveli novi glavarski sloj, koji im je bio odan i koji je ubrzano napredovao i u državnoj službi i u bogaćenju. Taj glavarski sloj zenit je dostigao za vrijeme knjaza Nikole.
Ilustrujući u kojoj mjeri je vlast, odnosno dvor na Cetinju, bio otudjen od naroda, koji je podnio velike žrtve u borbi protiv Turaka, Papović navodi primjer kako je Crna Gora nakon stradanja od velikih sila dobila značajnu pomoć u žitu. No, vojvoda Mirko, to isto žito prodavao je onima koji su na Grahovcu branili Crnu Goru.
Situacija se nije popravila ni nakon što je Crna Gora 1878 postala nezavisna, pa su malobrojne „zaslužne patriote i prvoborci“, podijelili novodobijenu zemlju, kuće i radnje. Zbog socijalne nepravde iz Crne Gore su krajem XIX vijeka počela znatna iseljavanja stanovništva, prvo u Srbiju, a potom u Ameriku.
Kako za Radio Slobodna Evropa primjećuje Bojan Zeković, kolumnista, član predsjedništva Socjaldemokratske partije, koja je uz Liberalni savez jedina bila izvorno suverenistička stranka, nemoguće se oduprijeti utisku o sličnosti današnje i ondašnje Crne Gore.
“Poređenje tog perioda, između Berlinskog kongresa i Podgoričke skupštine, sa današnjim trenutkom, apsolutno je primjereno a sličnost je jeziva. Stanje koje je tada značajno doprinijelo nestanku države gotovo je identično sadašnjem, samo su imena promijenjena. I takav nivo društvene nepravde i raslojavanja razjeda državu. Pretenzija izvana će uvijek biti ali će one imate uspjeha samo onoliko koliko smo mi slabi iznutra.“
I dok istoričar Dragutin Papović daje prikaz arhaične verzije crnogorskih tajkuna i svu njihovu beskrupuloznost u sticanju bogatstva u Petrovićevskoj Crnoj Gori, gotovo vijek i po kasnije, kako primjećuje Bojan Zeković, uloge su ostale iste, pa sličnu sudbinu nekadašnjih boraca za slobodu, sada doživljavaju istinski borci za crnogorsku nezavisnost.
“I Svetozar Marović, koji je pokrao desetine miliona eura i pobjegao i odrekao se Crne Gore, da nije uhapšen vjerovatno bi danas mjerio naš patriotizam i optuživao nas za odsustvo rodoljublja, kao što rade njegovi partijski drugovi koji još uvijek nijesu procesuirani. Lopova je bilo uvijek i svuda, ali se nigdje nijesu predstavljali patriotama. Oni se ponašaju kao da im pljačka nije jedini cilj, već kao da žele da ljudima ogade državu, namećući kradju za legitiman način bogaćenja, koji se još obavlja uz državnu logistiku.“
Kolika je sličnost Crne Gore iz dva istorijska perioda, pitanje je na koje smo odgovor pokušali da dobijemo od samog istoričara Papovića, koji je u međuvremenu postao poslanik vladajuće Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, ali nam je napisao da nije zainteresovan da daje dodatne komentare.
Istoričar, profesor Šerbo Rastoder za Radio Slobodna Evropa konstatuje kako je, iako analogije u istoriji nijesu uputne, uočljiv sličan karakter vlasti dvije Crne Gore.
“Dominantni karakter vlasti u Crnoj Gori je sindrom gospodara i njegovih poslušnih slugu, zbog kojih funkcioniše država. I, u tom smislu, zaista ima jako mnogo sličnosti sa tom starom Crnom Gorom. Međutim, medjunarodne okolnosti su bile takve da su išle na ruku i ta Crna Gora je nestala nakon Prvog svjetskog rata. Današnja Crna Gora je, usudio bih se reći, u mnogo povoljnijoj geopolitičko situaciji. Ali ona, zaista, ima jednu permanentnu opasnost da bude razorena iznutra kao društvo, nesposobno da servsira svoje osnovne potrebe. I, ono što me posebno zabrinjava, kao društvo u kojem najveći dio inteligencije ili nekog novog socijalnog naraštaja, ne može da nađe sebe“, kaže Rastoder.
Opasnost po današnju Crnu Goru, dodaje profesor Rastoder, može doći onog trenutka kada je oni koji od nje žive budu doživljavali kao maćehu.
“Dakle, tu je veoma velika opasnost prije svega od one grupacije ljudi koji državu sada vide kao majku koja je obavezna da im daje dovoljno mlijeka da bi oni odrasli. Onog trenutka kada nastane razočaranje u tu državu, a to je nužno, onda ta država biva u opasnosti i biva izjedena sama od sebe.“
Iako patriotizam u aktuelnoj Crnoj Gori više vidi kao paravan za one kojima je, metaforično rečeno, država u džepu a ne u srcu, Bojan Zeković zaključuje kako mjesta za ravnodušnost prema 13 julu kao Danu državnosti i datumu od istorijskog značaja za Crnu Gore ne smije biti.
“Sve nezadovoljstvo i nepravda, koju osjećaju zbog toga što se pokušava uraditi sa državom, treba da bude iskorišćeno ne za apatiju, niti za gubljenje emocija prema državi, već za jednu vrstu pozitivnog naboja i želje da se izbore da se država vrati svim građanima“, smatra Zeković.
Bonus video:
