Balkanski političari su neiskreni u zaklinjanju Evropskoj uniji, a sirovi nacionalizam se na ovim prostorima politički etablirao kao način života, smatra hrvatski novinar i publicist Viktor Ivančić. Dugogodišnji glavni urednik “Feral tribjuna” smatra da i nova generacija političara na Balkanu, kao i njihovi prethodnici devedesetih, kontrolišu medije i proizvode neprijatelje. “Nema ničega iskrenog u proevropskim zakletvama. Skoro sve države na ovim prostorima u tom pogledu njeguju gard trgovca na pijaci koji je fokusiran samo na to da prevari kupca, da upakuje u celofan i okači lažnu deklaraciju na svoje kvarne motive. Sirovi nacionalizam je, naprotiv, ostao vladajuća matrica i praktički se etablirao kao način života. Stoga je nužno proizvoditi neprijatelje, najbolje u bliskom okruženju, radi držanja nacije na okupu i radi kapitaliziranja kolektivnih emocija. Riječ je o stalno istom banalnom manevru, o reprodukciji ratnog stanja u mirnodopskim uvjetima”, tvrdi Ivančić.
Smatrate li da je uticaj balkanskih političara na medije danas veći nego devedesetih?
Otkad se bavim novinarstvom, dakle više od trideset godina, uticaj balkanskih političara na medije je enormno velik, pa mi je gotovo neumjesno praviti komparacije po razdobljima. Mijenjaju se strategije kontrole, ali ne i suština. Povremeno prilike izgledaju liberalnije, no čim se inscenira neki vid nacionalne ugroženosti, takođe medijskim putem, disciplina dolazi do punog izražaja. Dosta je nepravedno odgovornost za to svaljivati samo na političare, a izostaviti same novinare. Ima nešto u treningu, u dugotrajnom vježbanju, višedecenijska tradicija sluganstva bez sumnje ostavlja snažan pečat. Ne računajući divne izuzetke, koji obično tavore na rubovima scene, ovdašnje je novinare najbolje opisati kao dobrovoljne davaoce integriteta.
S obzirom na to da redakcije snose najveću odgovornost za cenzuru, mislite li da se današnji mediji teže snalaze u odnosima prema politici? Da li je razlog što je podjela na državne i opozicione medije bila jasnija tokom devedesetih?
Mislim da stvari treba promatrati iz druge perspektive. Veći dio masovnih medija uopšte nije u kritičkoj napetosti prema političkoj sferi, niti ih zaokupljaju takve ambicije. Oni su naprosto ekstenzije vlasti, sastavni dio upravljačkih aparata, po cijenu da iznevjere elementarnu kritičku funkciju novinarstva. U tom smislu se snalaze sasvim dobro. Struka preživljava u formi vlastite negacije, ako tako mogu reći. Razlog što je cenzura danas prisutnija nego ikad prije, mada je neuporedivo bolje kamuflirana, treba tražiti u proširenoj mreži lojalnosti, jer osim one političke, sada treba opsluživati ekonomsku i marketinšku moć. Samo se u klasičnim diktaturama cenzura sprovodi isključivo metodom političkoga naloga. U formalnim demokracijama mnogo su raširenije tehnike manipulacije, koje uključuju prikrivanje tragova, a efekti su često pogubniji. Uostalom, smatram da više nije mudro niti povlačiti razlike između političke i ekonomske moći, jer se radi o vladavini jedne te iste oligarhije, a vodeći mediji su joj uglavnom pridruženi, kao laka informativna konjica.
Dio javnosti smatra da Hrvatska nakon ulaska u EU skreće udesno iako se takve politike odrekla padom HDZ-a. Da li je to realan stav?
Nema sumnje da je u Hrvatskoj nakon ulaska u EU nastupila nova faza ubrzane refašizacije društva. S jedne strane zato što je prestao važiti princip šargarepe i batine koji je ovdašnje političke elite silio da se, protiv svoje volje, ponašaju minimalno pristojno. S druge strane radi toga što u samoj Evropi fašistoidni obrasci političkoga djelovanja postaju sve omiljeniji. Treći razlog već spada u novovjeku tradiciju. Reafirmacija ustaštva u Hrvatskoj je obavljena skupa sa uspostavom državne samostalnosti i nikada ti sentimenti nisu bili ozbiljnije ukroćeni. Rušenje antifašističkih vrijednosti i tekovina sprovedeno je dosta temeljito u devedesetima, a danas se nastoje zbrisati i njihove razvaline. Hrvatska je od svoga nastanka bila desno, nekad malo više, nekad malo manje, da bi se u zadnje doba profilirala kao neka vrsta nedovršene NDH. Ako predsjednik hrvatske vlade kaže da parola “Za dom spremni” u Jasenovcu ima “dvostruku konotaciju” - jednu valjda negativnu, a drugu valjda pozitivnu, onda imate posla s onim oblikom mimikrije koji jamči dvostruko silovanje. Relativizirajući fašističku provokaciju u Jasenovcu i normalizirajući ono što je prema civilizovanim normama abnormalno, ova je vlada samo potvrdila do koje mjere nešto što se u Hrvatskoj zove političkim centrom udovoljava svim kriterijima golog ekstremizma.
Djeluju li vam aktualni državnici u regionu manje ozbiljno od prethodnika?
Ne znam zapravo što bih podrazumijevao pod kvalifikacijom “ozbiljno”. Lideri iz devedesetih zaista su ozbiljno poslali tisuće i tisuće ljudi u smrt, pa se, imajući to u vidu, njihovi nasljednici ukazuju kao kastrirane vojskovođe i utoliko možda nalikuju karikaturama. Nekad imate dojam da bi mogli eksplodirati od nekupljene frustracije, jer imaju i volju i vojsku, ali im nepravedne istorijske okolnosti, eto, uskraćuju bojno polje. S druge strane, još su interesantnije široke narodne mase koje već četvrt vijeka puše iste patriotske narative i odaju im se s narkomanskom strašću, a žive sve gore i gore. Moglo bi se reći da, unatoč svim međunacionalnim razlikama, jedna nikad glasno izgovorena politička deviza snažno ujedinjuje sve ovdašnje narode, a ta deviza glasi - Jebeš život.
Djelovanje sa margine nije Sizifovski posao, u regionu još uvijek ima medija poput “Ferala”
Zbog čega danas nema novina poput “Ferala”?
Govorimo li o “Feralu” kao nekakvom simbolu slobodarskoga duha, onda to nije sasvim tačno. Na prostorima bivše Jugoslavije postoji nekoliko zaista dobrih kritičkih medija, a vremenom će ih biti i više. Uprkos svemu, zaista vjerujem u slobodno novinarstvo i potrebu ljudi da se suprotstave tlačenju. Iz iskustva mogu reći kako je važno da se, prilikom pokretanja takvih projekata, rizici koji s tim idu u paketu ne uzimaju previše ozbiljno.
Pojedini novinari u regionu pokušavaju da se preko portala bore za slobodno novinarstvo. Koliko je realan njihov uticaj na publiku?
I te kako je realan i vjerojatno mnogo veći nego što se čini. Kao što ne treba precjenjivati uticaj masovnih korporativnih medija. Brojke svakako ne govore punu istinu. Zaboravlja se da je vjerodostojnost važna i da publika zna imati ironijski otklon prema sadržajima koji je nastoje pasivizirati. Smatram da djelovanje s margine uopšte nije sizifovski posao. Uostalom, živimo u vremenu kada kamen bačen u prozor ima veću pokretačku moć od naslovnice tabloida.
Bonus video:
