U jednom od dva epigrafa koji stoje iznad uvoda u njegovu doktorsku disertaciju, Slobodan Vukajlović - arhitekt, urbanist, univerzitetski profesor, svestrana ličnost u svakom pogledu - poziva se na tekst objavljen u časopisu NIN (broj 1060, 2. maj 1971.) i navodi:
"Budućnost prošlosti je u budućnosti/ budućnost sadašnjosti je u prošlosti/ budućnost budućnosti je u sadašnjosti".
Vukajlović nam ne otkriva ni naslov teksta iz kojega preuzima citat, niti ime autora teksta - što treba shvatiti kao zadatak, jedan od mnogih koje nam je prvi arhitekt sa ovih prostora sa akademskom titulom doktora nauka ostavio u amanet.
Citirana rečenica priziva još jednu, koja se pripisuje Jakobu Burkhartu, švajcarskom istoričaru umjetnosti i kulture:
"Istorija je uvijek zapis o tome što jedna generacija nalazi da je vrijedno pomena o drugoj".
Imajući obje rečenice u vidu, možda je pravi trenutak da se zapitamo zašto aktuelne generacije crnogorskih arhitekata i urbanista - zašto MI vrlo rijetko osjećamo obavezu, a još rjeđe potrebu, da bilo što zapišemo, recimo - o zlatnoj generaciji crnogorskih arhitekata i urbanista - o najznačajnijim autorima čiji su stvaralački potencijali bili na vrhuncu, okvirno, u periodu od početka šezdesetih godina pa do sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Da li je moguće da (gotovo) niko ne primjećuje da je ta generacija ostavila za sobom nešto vrijedno pomena. Da li je moguće da (gotovo) niko nije spreman da prizna da je ta generacija, doslovno, ugradila sebe u temelje naših današnjih gradova. Kako to da (gotovo) niko ne nalazi ništa čudno u činjenici da nijedna jedina arhitektonska realizacija na tlu CG iz posljeratnog perioda nije proglašena za kulturno dobro i stavljena pod režim zaštite. Zar (gotovo) niko ne zna da je budućnost budućnosti upravo u sadašnjosti - u ovom trenutku koji dijelimo.
Kako li će se tek, pitanje je sad, naredne generacije odnositi prema ovome što za sobom ostavlja naša generacija - što za sobom ostavljamo mi - i što bi trebalo, po definiciji, da narednim generacijama posluži kao uzor i kao primjer - kad mi nemamo ni trunku poštovanja prema ostavštini generacije naših očeva.
Dakle, našu apsolutnu indiferentnost prema ahitektonsko-urbanističkoj baštini iz perioda kada prve generacije crnogorskih arhitekata i urbanista uzimaju stvari u svoje ruke i udahnjuju karakter našim gradovima - možemo uzeti kao opšti društveni okvir u kojem se dešava Retrospektivna izložba autorskih ostvarenja arhitekta Slobodana Vukajlovića (1934. - 2006).
Izložba je naslovljena "Slobodan Vukajlović: Budućnost budućnosti je u sadašnjosti". Biće otvorena u Nikšiću, u Galeriji "Nikola I" (Dvorac kralja Nikole), 18. novembra (idući petak) u 20 sati. Organizator izložbe je KC PUNKT NK, a nosilac projekta je David Delibašić. Projekat je podržalo Ministarstvo finansija Crne Gore kroz Raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću.
Izložba je osmišljena i realizovana kao "znak sjećanja na stvaralački opus arhitekte Slobodana Vukajlovića, sa ciljem ukazivanja na repozicioniranje onih vrijednosti i djela koje su bile temelj modernog društva i savremene svijesti u Crnoj Gori", a sve u cilju podsticanja, "buđenja angažovane svijesti o važnosti odlučivanja o životnom prostoru, uz podsticanje proglašavanja kulturnom baštinom onih djela koja predstavljaju dragocjenu zaostavštinu kako crnogorske tako i regionalne arhitekture".
U ovom trenutku - kada su opšte društvene i etičke vrijednosti na pragu apsolutne dezintegracije i kada, shodno tome, ne postoji oficijelna, državna institucija koja bi se bavila isključivo crnogorskom savremenom arhitekturom, u prvom redu vrednovanjem i zaštitom najznačajnijih ostvarenja, koja, svjedoci smo, ubrzano nestaju pod naletima privatnog interesa - ključni motiv organizovanja ove izložbe bio bi u spriječavanju da koprena zaborava prekrije opus Slobodana Vukajlovića.
Iza nas su 133 godine kontinuiranog urbanog razvoja Nikšića. Josip Slade-Šilović - hrvatski arhitekt, graditelj i svestrani inžinjer, rodom iz Trogira - suštinski je odredio formu i strukturu - odnosno morfologiju - te urbani karakter grada pod Trebjesom prvim regulacionim planom iz 1883. godine. Među arhitektima i urbanistima koji su djelovali u Nikšiću od tog trenutka pa do danas, najdublji trag su nesumnjivo ostavili Đorđije Minjević i Slobodan Vukajlović. Njihovo djelovanje okvirno pokriva period od sredine pedesetih godina prošlog vijeka do sredine sedamdesetih godina.
Minjević je diplomirao 1953. godine na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta. Iste godine se vraća u Nikšić, i u narednih 10 godina - do 1963. kada odlazi u Podgoricu - po njegovim projektima je u Nikšiću realizovano preko 30 zgrada različitih tipologija.
I baš početkom šezdesetih, u trenutku kada je stopa industrijskog rasta Jugoslavije među najvišima na svijetu - što rezultira opštim rastom standarda i, posljedično, popuštanjem ideoloških stega, te svojevrsnom liberalizacijom društva - Đorđije Minjević se povlači sa nikšićke scene - a na scenu stupa Slobodan Vukajlović - koji je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1961. godine - i koji će u drugoj polovini šezdesetih i u prvoj polovini sedamdesetih godina, u domenima arhitektonskog i urbanističkog, te spomeničkog stvaralaštva - postaviti vrlo visoke autorske standarde. Djelovanje arhitekte Vukajlovića je gotovo u potpunosti vezano za Nikšić - i u stopu prati dinamični ekonomski razvoj grada tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Ostavština Slobodana Vukajlovića - u koju sam imao uvid ljubaznošću Davida Delibašića, njegovog unuka - fascinantna je, u svakom pogledu, i vrlo precizno dokumentuje impozantan i iznimno zanimljiv stvaralački opus - gotovo nepoznat mlađim generacijama crnogorskih arhitekata.
Arhitektonska praksa Slobodana Vukajlovića je bila sasvim u skladu sa aktuelnim stremljenjima i dešavanjima na jugoslovenskoj i međunarodnoj sceni - a njegova arhitektonska rješenja su se gotovo u pravilu dešavala u prostorima koje je sagledavao sveobuhvatno - u okvirima pomno prostudiranih urbanističkih rješenja. Arhitektonski opus Slobodana Vukajlovića je vrlo raznorodan i raznolik. I tipološki i kroz bogate varijacije tipova. Gotovo da ne postoji tipologija u okviru koje se projektantski nije oprobao. Nikada nije posezao niti za postojećim, oprobanim rješenjima, niti za svojim ranijim rješenjima. Svaki novi projektanski zadatak je za Vukajlovića bio izvor profesionalnog nadahnuća - i novi izazov.
Neke od najznačajnijih Vukajlovićevih realizacija su: Kapela na nikšićkom groblju (1969.), Motel Jastreb na Trebjesi, Nikšić (1971.), Dječji vrtić, Nikšić (1971.), Katolička crkva, Nikšić (1973.), Motel Grotto Regina, Bari, Italija (1974.), Investiciona banka, Nikšić (1974.) itd.
I da ne zaboravimo: Budućnost budućnosti je u sadašnjosti.
Vidimo se u Nikšiću u sljedeći petak - tačno u 20.00, u Galeriji "Nikola I", u Dvorcu kralja Nikole.
Bonus video:
