What they want, I don't know./ They're all revved up and ready to go.Ramones, "Blitzkrieg Bop", Ramones (Sire, 1976)
Grupa studenata iz prijateljske nam Njemačke - budući antropolozi i sociolozi, njih dvadesetak - posjetila je Podgoricu prije par dana. I padoše stotine nevjerovatnih pitanja o Podgorici i hiljade još nevjerovatnijih potpitanja. Tako to rade mladi, lijepi, pametni, slobodni, otvoreni, znatiželjni i nadasve radoznali - neugierig - na njemačkom (izgovara se nojgeirih) - studenti.
Udariše bez imalo zazora, iz mjesta. Recimo — Gdje živi elita? - to su me pitali — Gdje žive moćni Podgoričani? Gdje je lociran kvart - odnosno gradska četvrt - rezervisana samo za izrazite favorite?
Te ja dobro razmislih, u mislima preletjeh par puta preko južnih obronaka Gorice, više reda radi nego s nekom jasnom namjerom, i na kraju priznadoh — Ne znam. Slabo se družim sa šampionima u posljednje vrijeme. Biće da su se nešto naljutili na mene, ne zovu me više ni u kafanu - na malo mutno pivce - a pogotovo ne doma - na slave, preslave i dječije rođendane. Čudna su ovo vremena, čudna, nikada...
— Ma dajte, molim vas - prekinu me plavušica, opasno zelenih očiju — Bogataši ne podnose nikoga u svojoj blizini - ako izuzmemo druge bogataše, naravno. Sigurno postoji neki mirni, sneni dio grada, gdje su bogataši lijepo grupisani i raspoređeni, gdje se osjećaju zaštićeno od urokljivih pogleda neostvarenog dijela populacije? Toliko je luksuznih automobila na ulicama Podgorice - nemoguće je, priznaćete, ne primijetiti tolike nove automobile - pa nas zanima gdje žive vlasnici tih automobila? Vrlo jednostavno pitanje, zar ne? Osjetih da su moja široka pleća ipak preslaba da podupru sve te paradokse, koji poput teških oblaka pritiskaju ovu našu nadrealno sumornu stvarnost.
— Biće da CG politička elita - vladajuća elita, ujedno i finansijska elita - "Prva familija", kako joj tepamo - još uvijek nije osjetila potrebu da se grupiše i ogradi. Još smo svi mi, otprilike, na gomili, što bi se reklo. Ostvareni i neostvareni žive jedni do drugih, često i na istoj adresi. Druge elite - kulturna, intelektualna, akademska, estradna, medijska, a pogotovo privredna, tj. ekonomska elita - skoro da ne postoje. Možemo govoriti isključivo o uspješnim, ili pak "uspješnim" porodicama i pojedincima, nikako ne i o elitama. Biće da je to razlog zbog kojega u PG još uvijek ne postoji potreba za elitnim dijelom grada - sa sramotno velelepnim vilama i pripadajućim im olimpijskim bazenima, lociranim u brižljivo uređenim parkovima, ograđenima visokom ogradom od kovanog željeza. Ili je to - ili ljudi koji bi stvarno mogli sebi priuštiti takvu jednu velelepnu vilu, sa olimpijskim bazenom, u ograđenom parku - misle da još rano za otvoreno eksponiranje. Treba uzeti u obzir, definitivno, da je CG trenutno vrlo siromašna država - u prosjeku - te da je oduvijek bila vrlo siromašna - u prosjeku - i da ovdje zapravo nikada nije ni bilo prave prilike da se razviju elite čija finansijska moć ne bi bila direktna posljedica političke moći, odnosno malverzacija koje počivaju isključivo na političkoj predodređenosti, ako se razumijemo. Izgleda da nikada stepen ekonomskog razvoja CG nije bio toliko visok da bi omogućavao formiranje elite - koja bi, kao i svaka hvale vrijedna elita, zauzela svoju poziciju u debeloj sjeni, odakle bi, na radost svih nas, upravljala korumpiranim političarima-marionetama. Tako vam stoje stvari ovdje, ukratko...
Podrazumijeva se da niko od studenata nije imao ni potpitanje, a kamoli cijelo pitanje. Samo su zurili u mene svojim pametnim okicama. I taman kad sam pomislio da smo apsolvirali tu temu - koja, ruku na srce, nije obećavala - pade jedno vrlo konkretno pitanje.
— Stvarno, gdje živi Milo?
U trenutku se utripovah u mladog partizana zarobljenog na Sutjesci, hladnoj vodi, 12. juna 1943. godine, od strane pripadnika zloglasne 7. SS dobrovoljačke brdske divizije "Prinz Eugen", odnosno "Princ Ojgen".
— Wo ist Milo?
— Možete mi prebijati i noge i ruke, i vaditi moje oči čarne, ali neću locirati vrhovnog komandanta! Nikad! Čak i ako pustite Hajkunu đevojku iz kaveza. Čak i kada bih znao gdje živi Milo, ne bih vam rekao. Nikad! Nie und nimmer meine freunde!
I baciše me u veliki rebus vragolasti studenti sociologije i antropologije iz Minhena, odnosno Regensburga. Vele da Regensburg ima nekih 140.000 stanovnika i vele da imaju mašinsku, elektrotehničku, drvno-prerađivačku, industriju papira, industriju namještaja, kože, duvana — Imamo i prehrambenu industriju, podviknu jedan od studenata — I brodogradilište! Regensburg je, znate, grad na Dunavu - priskoči ona stidljiva studentica. I vele još da imaju Univerzitet već 50 godina.
— A mi imamo tri univerziteta. Jedan državni i dva privatna - uzvratih oštro — A imate li vi građevinsku industriju? Nemate! Eto vidiš! Mi smo jednom davno imali sve to što vi imate, a sada imamo nešto malo turizma i vrlo razvijeno građevinarstvo. Kako to da vi nemate građevinarstvo? Baugeverbe?
Saberi, oduzmi - imam utisak da se u CG, kako lete godine, sve manje i manje toga okreće - ali nešto se ipak okreće - i sve što se okreće, rekao bih, okreće se oko gospodina Mila Đukanovića, aktuelnog predsjednika Vlade CG - i to odavno - od 1997. godine, recimo, od istorijskog raskola u Demokratskoj partiji Socijalista (hajde da mu ipak oprostimo sve što se dešavalo u periodu od 1991. godine - kada mu je, baš na rođendan - 15. februara - nakon prvih višestranačkih izbora u Republici Crnoj Gori, još uvijek pod firmom SFRJ, dodijeljen mandat predsjednika Vlade, na predlog Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika CG - do 1997. i konačnog distanciranja od Slobodana Miloševića).
Lako se može desiti da 15. februara naredne godine proslavimo 20 godina turbulentne, ali neprikosnovene vladavine našeg Mila Đukanovića - a da stanoviti procenat CG arhitekata, uključujući i mene, ne zna gdje tačno živi taj čovjek. Ne znamo kako izgleda Đukanovićeva kuća/zgrada. Ne znamo kako izgleda prostor koji smatra prostorom svoje porodice. Ne znamo kako izgleda njegov kabinet. Kada bih znao odgovore na ta pitanja - mnogo bi mi lakše bilo da doživim Đukanovića. Kada bi nam Đukanović pokazao gdje živi, kada bi nam pokazao svoj radni sto - sigurno bismo mu, mi arhitekti, uzvratili - i to vrlo preciznom predstavom o tome ko je on i što je on, za slučaj da ga je malo ponijelo, malo vjerovatno jeste.
Dakle, jasno je meni da gospodin Đukanović ima pravo na privatnost. Međutim, Đukanović je skoro 20 godina neprikosnoven na poziciji prvog građanina CG - i morali bismo uvažiti tu činjenicu - i početi polako da pakujemo kult. Lik i djelo gospodina Đukanovića - htjeli mi to priznati ili ne - neraskidivi je segment naših malih života.
Bonus video:
