"Stalno vam govorim, 'pogledajte kroz prozor'. Ako je sve što vidite vani lijepo i baš kako treba - i ako sve prihvatate - onda nema više potrebe za dizajnom. Ako ipak postoji nešto zbog čega biste najradije golim rukama zadavili i dizajnera i onoga koji ga je angažovao - nešto čega se užasavate - e onda je baš to razlog koji pokreće ovaj naš projekat." Enzo Mari
Krunoslav Ivanišin je Dubrovčanin - vrlo ugodna osoba - stoprocentni gospar - a zatim i vrstan arhitekt, teoretičar (možda prije fenomenolog arhitekture - ovdje ide jedan smiley), ujedno i predavač na AF ZG. Ivanišin je sve ono što, ako mene pitate, arhitekt treba/mora da bude - po definiciji: onaj koji unosi nove vrijednosti u prostor - s tim da je ovo 'prostor' i realna (ma što to značilo) i fenomenološka/metafizička kategorija.
Ivanišin.Kabashi.Architekti (Krunoslav Ivanišin & Lulzim Kabashi) stoje iza jednog od dva izvrsna konkursna projekta što su bili prezentovani u okviru tužne i pretužne CG postavke na XII Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji, 2010. godine (Kazuyo Sejima - People Meet in Architecture - Ljudi se sreću u arhitekturi). Riječ je o pobjedničkom radu sa Anketno-programskog konkursa za arhitektonsko-urbanističko uređenje kompleksa brane Mratinje - naslovljenom "Poetično/patetično" ili "Povećala prirodnih i tehnoloških elemenata". Iza konkursa je stajalo Ministarstvo za ekonomski razvoj, a raspisan je bio u proljeće davne 2009. godine. Ne bih ovom prilikom ulazio u detalje pobjedničkog rada - reći ću samo da je način na koji Ivanišin i Kabashi znalački - krajnje decentno i s puno uvažavanja - koketiraju sa tekovinama futurizma/ ruskog konstruktivizma - u funkciji glorifikacije kako veličanstvenog CG krajobraza, tako i CG herojskog osjećaja - svakako vrijedan pažnje (Magnifiers of Natural and Technological Elements, archdaily.com).
Ivanišin.Kabashi.Arhitekti stoje i iza jednog od dva trećenagrađena rada na Međunarodnom, pozivnom, projektnom, dvostepenom, anonimnom konkursu br.01, za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje objekta namjene centralne djelatnosti u zahvatu DUP "Rekreativno-kulturna zona na obali rijeke Morače - Južni dio", izmjene i dopune - ili u prevodu - na Konkursu za poslovni objekat neposredno uz Hotel Podgorica u Podgorici. Grubi građevinski radovi na poslovnom objektu/neboderu su uspješno okončani - ima tome mjesec ili dva - svih 12 spratova (ili 13, ako računamo i krovnu etažu) su na svom mjestu - što bi bio povod da se opet nešto kaže o tom "prostornom ekscesu" na desnoj obali Morače. U to ime, duboko sam ubijeđen da tu priču ovoga puta valja otvoriti upravo detaljnom analizom konkursnog rješenja - koncepta - koje su ponudili Ivanišin.Kabashi.Arhitekti - ali krenimo redom.
Dakle, Ivanišin je na mene ostavio vrlo pozitivan utisak iz prve - bilo je to davno, baš davno - a zatim je, kako su odmicale godine - nastavio da me fascinira svojim ostvarenjima - kako na polju arhitektonske prakse, tako i na polju arhitektonske teorije/fenomenologije - ili pisanja o arhitekturi, ako vam je tako draže.
Ako ste se prije 12 i kusur godina - 17. aprila davne 2004. - zadesili baš u Kotoru gradu, onda bih se kladio da ste prisustvovali projekciji dokumentarnog filma "Novi Dubrovnik Nikole Dobrovića", za koji je Ivanišin napisao scenario.
Tema filma je dio opusa arhitekta Nikole Dobrovića vezan za grad Dubrovnik i neposrednu okolinu. Projekcija je bila upriličena u okviru projekta iza kojega su bile EXPEDITIO - i koji je bio naslovljen "Arhitektura i umjetnost XX vijeka u Boki". Ivanišin je nakon projekcije filma govorio o Dobroviću i Dubrovniku - vrlo nadahnuto, vrlo prirodno, vrlo opušteno, lako - i znao sam, nakon te kotorske epizode, da je Ivanišin definitivno jedna od svjetlijih figura na ovoj našoj regionalnoj arhitektonskoj sceni (da je tako nazovem) - vrlo svijetla figura.
Poslije sam relativno često odlazio Pandicom u grad Dubrovnik - i svaki put sam osjećao stanovitu nelagodu - pogodite zašto? - koju sam pokušao da racionalizujem, u par navrata, na ovom istom mjestu - ali nije pomoglo. Istoga trenutka kad carinik na graničnom prelazu Karasovići podigne rampu i pusti me u Hrvatsku - osjetim nelagodu - koja se osjetno pojača iza one krivine kad se prvi put ukaže grad "vječne mladosti i morske pjene radosti" (I. Robić). I čini mi se, sad, iz ove perspektive, da se vrlo lako moglo prepostaviti, onda, u jesen mračne 1991. godine, da mi - mi koji smo bez milosti granatirali Dubrovčane i njihov grad - jedan od najljepših gradova na svijetu - nećemo imati milosti ni prema našim gradovima. Naše gradove nismo bombardovali - ali kao da jesmo - efekat je isti - zatrpali smo ih milionima kvadrata nečega što nikako ne bismo mogli nazvati arhitekturom - na osnovu nečega što nikako ne bismo mogli nazvati planskom dokumentacijom - a skoro svu našu dobru i najbolju arhitekturu - koju smo morali sačuvati - srušili smo - ili još gore - unakazili do neprepoznatljivosti. A zašto? Zato što... vi nastavite, molim vas.
Dakle, svaki put kad odem u Dubrovnik - svaki put parkiram Pandicu na istom mjestu - gore na Ilijinoj Glavici, u jedinoj dubrovačkoj javnoj garaži - i to iz dva razloga.
Prvi razlog je što računam da Pandica - sa MNE tablicama - ima neuporedivo bolje šanse da prođe netaknuta na nekoj od dubljih etaža javne garaže - nego na otvorenom. Znam da je prošlo četvrt vijeka od onda - i da se u Dubrovniku ko zna od kad nije desio nikakav incident u ime izravnavanja starih računa - ali ta prokleta nelagoda mi ne da mira - ima tu i dosta paranoje, svjestan sam toga - pa računam da ipak nije zgorega na svaki način preduprijediti neželjena dešavanja (znam, znam, sve znam, ništa mi ne govorite). Na stranu što tih nekoliko sati Pandicinog boravka u dubrovačkoj javnoj garaži košta boga-oca (naplaćuju nekih četiri ili pet eura po satu, ako sam dobro zapamtio).
Drugi razlog je u tome što je ta javna garaža dio čitavog kompleksa - koji uključuje i caffe-bar sa terasom i ostalim pratećim sadržajima, te dva otvorena sportska terena i zatvorenu sportsku dvoranu za potrebe osnovne škole. Neću ulaziti u detalje ovom prilikom - reći ću samo da mi je taj infrastrukturno-sportski kompleks - realizovan u periodu od 2004. do 2009. - jako prirastao srcu - po barem pet kriterijuma - i da ću jednom morati da poredam te kriterijume na ovom mjestu. Recimo, za sad, da je taj objekat zapravo vrlo uspjela intepolacija - i da zorno manifestuje principe lijepog - gosparskog - ponašanja u okvirima krajnje osjetljivog prostora, tj. urbanog tkiva (što bi rekao profesor Nikola Filipović). Ivanišin.Kabashi.Arhitekti intervenišu na Ilijinoj Glavici suptilno, neagresivno, gotovo kao slučajno, meko, a ipak vrlo primjetno, čak i vrlo upečatljivo, uvodeći sasvim novi momenat u ambijent. To vam je neki fini omaž gradskoj tradiciji, bez imalo podilaženja, ali istovremeno i pogled u budućnost - zapravo predlog uvezivanja teško uhvatljive tradicije - prvenstveno u funkciji uvažavanja neumitnog toka vremena i svega što vrijeme ostavlja za sobom - i obaveze oblikovanja prostora za neke buduće generacije - koje će umjeti, nadajmo se, da sude o potezima ove generacije... To vam je, ukratko, ta visoka arhitektonska diplomatija - ako se razumijemo (Inside Outside / Ivanisin & Kabashi Arhitekti, archdaily.com).
O konkursnom predlogu Ivanišin.Kabashi.Arhitekata za poslovni objekat na desnoj obali Morače, neposredno uz Hotel Podgorica, sa sjeverozapadne strane - u narednom broju.
Bonus video:
