Šta je to filozofija Braće Džo? To je osjećaj nesebičnosti, osjećaj žrtve i posvećenost uzdizanju drugih. Nikada ne koristi „ne” kao odgovor. Nikada ne odustaj od svojih snova. Uvijek vjeruj da je sve i bilo šta moguće, čak i kada ideš protiv najvećih izazova. To su stvari koje su me moj otac i stric učili otkada pamtim.
Riječi koje je izgovorio Majkl Džo, izvršni direktor Džo B Art centra u Čikagu najbolje oslikavaju najslavniju slikarsku braću u istoriji, možda i najslavniju braću današnjice uopšte. Braću koja su svijet uvela u novi milenijum...
Život donosi uspone i padove - kaže njegov otac, 64-godišnji ŠanĐo, u razgovoru za „Vijesti”, opisujući put kojim su prošli on i pet godina mlađi DaHuang i na kraju postali slavna Braća Džo (Zhou Brothers).
A početak tog puta bio je dramatičan...
- Odrasli smo u porodici u kojoj su generacije bile veoma obrazovane, moj otac je bio pjesnik, moj pradjed je završio Fang Uiverzitet, moja baka je bila prva žena u Južnoj Kini koja je završila fakultet i to u vrijeme kada žene nisu pohađale koledže. Takođe, moja porodica sakupljala je slike iz raznih kineskih dinastija... Ali, odjednom se sve promijenilo - ističe ŠanĐo.
Njegov otac, intelektualac i pjesnik, zbog govora protiv Komunističke partije etiketiran je kao „kriminalac”, a njegova djeca često su tretirana kao djeca kriminalca. O njima se brinula baka koja je uvijek vjerovala da će doći bolja vremena. Učila je unuke kaligrafiji i preslikavanju, te kod ŠanĐoa vrlo rano razvila ljubav ka slikarstvu. Ali, Kulturna revolucija u Kini je krajem šezdesetih došla po svoju djecu...
"Sve je stalo, djeca su morala da napuste škole i da odlaze da rade na farmama, da se „reedukuju”. Bilo je to teško vrijeme za sve ljude, nije dozvoljavano nikakvo slobodno izražavanje. Ljudi nisu smjeli da imaju lične ideje, sve svoje fantazije i snove mogli ste izraziti jedino kroz umjetnost. Zato sam počeo da slikam i vodim dnevnik. Poslije pet godina razdvojenosti, moj brat i ja spojili smo se 1973. godine, i odmah smo počeli da slikamo zajedno. Bilo je jako emotivno, prvu sliku nazvali smo „Talas” i na njoj prikazali dva mladića u barci na nemirnom okeanu kojima prijeti veliki talas. Bio je to naš svojevrsni autoportret nakon kojeg nikada nismo prestali da slikamo zajedno. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka počele su promjene u Kini, a mi smo postali lideri pokreta savremene umjetnosti".
Sa društvenim promjenama, mijenjao se i njihov stil u slikanju.
"Počeli smo da kreiramo naš stil, naš „jezik” u slikanju. Naš stil počeo je da se mijenja od figurativnog ka apstraktnom i više simboličnom, postao je misteriozniji i duhovno moćniji. Počeli smo da stvaramo svoju filozofiju koja se zasniva na osjećanjima. Mnogo kasnije, na predavanjima po Evropi pokušavali smo da studentima prenesemo tu našu filozofiju: „Osjećaj je sloboda”".
Da bi stalno mogli da budu zajedno, DaHuang je napustio posao slikara u plesnoj trupi i uputio se na Akademiju u Šangaju, gdje je studirao ŠanĐo. Dok su čekali da mlađi brat bude upisan, nisu sjedjeli skrštenih ruku - sve što bi ŠanĐo naučio po danu, naveče bi prenosio bratu koji je krišom dolazio kod njega u spavaonicu. Uskoro su otkriveni, ali nagovještaj novih vremena osjećao se već tada - dirnuti njihovom pričom i željom za obrazovanjem, na Akademiji su odlučili da DaHuangu omoguće da studira, ali ne i da boravi u studentskom domu. Zbog toga je spavao u stolici u javnom kupatilu, budeći se u 6 sati ujutru, kada bi počinjalo radno vrijeme.
Ali, njihov život uskoro se potpuno promijenio. Postali su ikone moderne umjetnosti u Kini, heroji novog talasa, izlagali su u Japanu, Italiji, Njemačkoj, Grčkoj...
"Imali smo putujuće izložbe u pet najvećih gradova u 1985. godini, uključujući Nacionalni muzej umjetnosti u Pekingu, te muzeje u Nanđingu i Šangaju. To nikome osim nas nije pošlo za rukom. Preko noći smo postali popularni, bili smo nacionalni heroji, počele su da stižu nagrade, prvo Nacionalna državna nagrada Kine, potom i od Ujedinjenih nacija. Ali, nama to nije bilo dovoljno. Željeli smo da vidimo nešto drugo, da se još slobodnije izražavamo, da postanemo još bolji. Da budemo na najvećoj, internacionalnoj sceni. Naredne godine pozvali su nas da izlažemo u Čikagu, prihvatili smo poziv i napustili Kinu. Tada sam mislio da se nikada nećemo vratiti".
A bez obzira na svu popularnost stečenu u Kini, te zapažen rejting u inostranstvu, u Americi su krenuli od nule.
"Opet smo bili na početku, ali išli smo korak po korak. Za sliku „Čovjek i priroda” dobili smo prvu nagradu na izložbi u Springfildu, a zatim smo naslikali „San Čikaga”, našu prvu sliku velikog formata u Americi. Devedesetih godina gostovali smo u Njemačkoj, Švajcarskoj, Francuskoj, Engleskoj, Mađarskoj, Japanu..., postali profesori na više evropskih i američkih univerziteta... Mijenjao se i naš stil, postajao je slobodniji, snažniji, baziran na istoriji i duhovnosti. Naše slike dobijale su više boje, a i naši životi su se mijenjali. Dobili smo Linkolnovu nagradu, osnovali Džo B fondaciju i Džo B Art centar u kojem su umjetnici iz čitavog svijeta dobili priliku da izlažu".
Prije dvije godine u državi Ilinois guverner je 16. oktobar proglasio za „Dan Braće Džo”, dok je prošle godine jedna ulica u Čikagu dobila naziv „Put Braće Džo”.
"Kada smo počinjali, nismo vjerovali da će nam se desiti sve te stvari, ali sada se osjećamo kao da smo opet na početku. Na još jednom početku. Sada imamo i Art centar u Pekingu, ljudi kažu da su Braća Džo postala simbol, da imamo šansu da postanemo najveći u istoriji. Ali, mi jedino nastojimo da slikamo, da pokažemo nove ideje i zato se osjećam kao da smo na novom početku. Umjetnost nema granice i ništa je ne može zaustaviti, jer umjetnik uvijek mora da otkriva nešto novo, nešto različito, da stalno raste, do kraja života. Za dvije godine će biti 45 godina otkako radimo zajedno, a i dalje želimo da otkrivamo mnoge stvari, da budemo slobodniji, da ulažemo energiju i jake osjećaje u naš rad".
Novi početak - kao sudbina. I naziv vjerovatno najznačajnijeg djela, sa početka ove priče.
"Imali smo čast da naš rad otvori Svjetski ekonomski forum u Davosu 2000. godine, čiji je moto bio „Novi milenijum”. Pozvani smo da uradimo sliku za samit na kojem su učestvovali predsjednici najmoćnijih država svijeta, najveći ekonomski stručnjaci i najinteligentniji ljudi na planeti, ali nismo ni slutili da će naš rad otvoriti tako važan samit.
To nam je postalo jasno tek kada je iz Švajcarske u Čikago doputovalo 30 ljudi da se sa nama dogovore oko detalja. Naš rad smo nazvali „Novi početak”. Slikali smo na otvaranju, pred svim tim ljudima koji su željeli da svijet učine boljim... Nakon toga stvari u svijetu nijesu uvijek išle u tom pravcu, ali mi uvijek vjerujemo u ljepšu budućnost!"
Od bakine mantre do Obaminog poklona predsjedniku Đintaou
„Da bi postao umjetnik, moraš imati najveću duhovnost”, mantra je koju je slavnoj braći ostavila njihova baka. Apsolutna sloboda cilj je svakog velikog umjetnika.
"Umjetnik uvijek mora da bude slobodnog duha, uvijek da bude aktuelan, da raste i otkriva nešto novo i različito. Umjetnik mora da osjeća svoj put i čitavog života da smatra da nije otkrio dovoljno, da nikada nije završio".
Studirali ste zapadnu umjetnost, ko je uticao na vaš rad, da li ste imali neku vrstu idola.
"Izvjesno vrijeme postojao je jak uticaj, ali, u jednom trenutku sve smo to odbacili i kreirali svoj stil".
Oprobali ste se u više pravaca...
"Da, dizajnirali smo setove za operu i filmove, radimo skulpture, performanse za specijalne, istorijske trenutke".
Jedan od takvih trenutaka bio je i susret predsjednika SAD-a Baraka Obame i predsjednika Kine Hu Đintaoa 2011. godine u Bijeloj kući. Obama je svom gostu poklonio sliku koju su za višemilionski iznos za tu priliku nacrtala Braća Džo.
"Na slici je prikazan Veliki zid, zatim pet hiljada godina kineske kulture, te portreti osam američkih predsjednika koji su doprinijeli uspostavljanju boljih odnosa između dvije zemlje, počev od Niksona koji je prvi posjetio Kinu. Bila nam je čast što smo prisustvovali tom istorijskom susretu u Bijeloj kući, jer sa jedne strane je bio predsjednik najmoćnije države Zapada, a sa druge strane predsjednik jedne od najvećih država na Istoku. A sve sa ciljem da svijet učine mirnijim i boljim za život".
Crna Gora je jedan od najljepših djelova planete
ŠanĐo je tačno na polovini svog desetodnevnog boravka u Crnoj Gori, dovoljno za prve impresije.
"Mislim da je ovo jedan od najljepših djelova planete kada je priroda u pitanju. Vidio sam predivne planine, rijeke, jezera... Vidio sam i da ti krajevi nisu mnogo naseljeni, pa mislim da su ljudi koji žive tamo najsrećniji na svijetu. Znao sam ponešto o ovim krajevima i ranije, čitajući, gledajući filmove, a najviše iz priča jednog od mojih najboljih prijatelja iz Čikaga Nebojše Bojovića, na čiji poziv sam i došao u Crnu Goru. Život je čudan, ponekad ostvarite vezu sa nekim krajem ili nekom zemljom prvo upoznajući ljude otuda. Družeći se sa Nikom, koji se uvijek smije, shvatio sam, a sada se i uvjerio, da ljudi ovdje imaju duha, vrlo su inteligentni, imaju veliko srce, prijatni su, ljubazni, ali istovremeno i veoma snažni kao ličnosti. Utisci su fantastični i dugujem zahvalnost mojim prijateljima koji su mi omogućili da vidim ovu fantastičnu zemlju" zaključuje ŠanĐo.
Galerija
Bonus video:
