Kazališni svijet je u šoku: tijekom probe za Kralja Leara u Makedonskom narodnom teatru u Skopju iznenada je preminuo slovenski redatelj svjetskog glasa, Tomaž Pandur (Maribor, 1963).
Najmlađi direktor Drame mariborskog SNG-a, koji je prvi otvorio stranice kulturnog turizma u Sloveniji privlačeći svojim predstavama kazališne gledatelje iz Europe i pretvarajući ih u pretplatnike programa mariborskog teatra, skrenuo je pažnju na sebe već prvom profesionalnom režijom - predstavom Šeherezada 1989. Kada je s dvadeset i šest godina postao direktor Drame u Mariboru profilirao je svoj redateljski program kao spektakularnu kazališnu obradu klasika. Sedam godina za redom postavljao je svake sezone u Mariboru po jedan naslov, a premijere su se očekivale s nestrpljenjem i uzbuđenjem - od Goetheova Fausta i Shakespeareova Hamleta do trilogije Božanstvena komedija.
Život je dramatičniji od predstave
- Potječem iz slikarske obitelji i prvo sam se bavio slikarstvom. Teatar je vizualna umjetnost, vizualna obmana. Kazalište kakvo ja radim i jest živa slika u određenom vremenu i prostoru. Ja sam proizašao iz slikarstva i prirodno mi je raditi formu kazališta u kojoj se slike stvaraju uživo, gdje se cijeli svijet i svi snovi mogu ostvariti. Po noći sanjaš, ujutro probaš, a navečer je predstava - rekao je Tomaž Pandur u intervjuu za naš list u martu 2013, kad je pripremao seriju koncerata Severine Vučković Dobrodošao u klub.
Na pitanje je li riječki glumac Livio Badurina njegov alter ego kao što je, recimo, Marcello Mastroianni bio alter ego Federica Fellinija, Pandur je odgovorio:
- Jest! Livio je moja muza. Cijeli moj život u kazalištu, sve predstave koje sam radio na ovim prostorima, rađene su s Livijom u mislima i srcu, tako da Livio u biti jest moje kazalište! Na pitanje što misli o kazalištu koje je otvoreno politički angažirano, redatelj je rekao: - Mislim da je najgore kad se redatelj pretvori u proroka i zloupotrebljava sveti kazališni prostor u političke svrhe. U političkom kazalištu umjetnik prestaje biti umjetnik. Kazališna predstava ne smije biti miting! A na pitanje koliko njegov stvarni život nalikuje na kazališnu predstavu, Pandur je odgovorio - Nimalo. Život je ipak uzbudljiviji i dramatičniji od bilo koje predstave. Kao i mnogi iznimno nadareni ljudi prije njega, i Tomaž Pandur je koračao brže, većim koracima od svoje sredine. S trideset i tri godine već je napustio Sloveniju, u kojoj su njegov teatar i način rada smatrali megalomanskim. Novi život započeo je u New Yorku, gdje je pisao scenarije i radio na filmskim projektima, a u Hamburgu režirao u Thalia Theateru.
Gost svjetskih festivala
Utemeljio je i vlastito kazalište - Pandur.Theatres - prve predstave koje je ostavario bile su Hazarski rječnik po romanu Milorada Pavića i Sto minuta po prozi Dostojevskoga. Njegov je interes s klasične literature prelazio na velike ljude, pa je tako režirao Tesla Electric Company i Kaligula u suradnji s Teatrom Ulysses, Michelangelo kao koprodukciju s MittelFestom, Rat i mir s Dramom zagrebačkog HNK-a, a s tim je ansamblom na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio i Medeju.
Za većinu autorskih predstava Tomaža Pandura dramaturgiju potpisuje njegova sestra Livia Pandur, a jedan od najbližih Pandurovih suradnika posljednjih petnaestak godina bio je njegov dugogodišnji prijatelj, dramaturg i pisac Darko Lukić iz Zagreba.
Tomaž Pandur bio je čest gost svjetskih kazališnih festivala - njegove su predstave igrale na pozornicama od Argentine, Kolumbije, Venezuele i Meksika do Koreje, Rusije, Italije, Španjolske, Belgije i Danske. Upravo ovih dana društvene mreže bile su preplavljene hvalospjevima koje je njegov teatar, s predstavom Faust, doživio na gostovanju na festivalu u Bogoti!
Južnoamerička fascinacija
Tomaž Pandur je imao poseban odnos prema Južnoj Americi, uvijek je govorio da magični realizam nije slučajno nastao upravo na tim prostorima, a bio je potpuno zatečen kad sam ga - nakon premijere Tesle u Udinama - pitala razmišlja li o uprizorenju Markesova romana Sto godina samoće. S oduševljenjem i stvaralačkom iskrom pričao mi je kako prema tom romanu ima poseban respekt, ali i veliku želju da se suoči s njegovim izazovima. Gostovanje Fausta u Kolumbiji bio je posljednji susret Tomaža Pandura s južnoameričkom publikom i kontinentom uz koji je bio tako vezan. A Markes je ostao samo želja...
Posljednjih godina Tomaž Pandur živio je u Madridu, režirao u Centro dramático nacional i Companía nacional de danza. Iako su ga Europa i svijet bolje razumjeli, Tomaž Pandur se često vraćao u Sloveniju i Hrvatsku, radeći na projektima koji su tematikom bili od njegova interesa, ili su njihovi nositelji bili umjetnici koji su dijelili Tomažovu neukrotivu energiju.
Nevjerica i šok
Rade Šerbedžija, kojeg je vijest zatekla na turneji po Švedskoj, vijest je primio s nevjericom:
- Potresen sam i u šoku, kao i svi koji smo poznavali Tomaža Pandura. Njegova je smrt nepravedna i apsurdna. Napustio je život u najboljim, najkreativnijim godinama. A bio je jedan od najboljih... Tomaž Pandur je bio umjetnik sa svjetskom pričom, ništa provincijalnog nije bilo u njemu, što mu je priskrbilo poštovanje i rad daleko izvan granica zemlje iz koje je potekao. Ali da je bio rođen u Londonu, bio bi definitivno najveći redatelj na svijetu! A uz taj golemi, nesporan talent koji je imao, moram reći još nešto, ne manje važno: mi koji smo radili s njim, poznavali smo ga kao dobrog, nježnog, posebnog čovjeka i zaista ga istinski voljeli, kazao je Šerbedžija.
Bonus video: