... nek' bude jasno/ vi ne čekate nas/ vi čekate fuka i kolačiće... Činč, "Mornar Popeče", Šta treba maloj deci (Kornet, 2007.)
A što ako mi padne na pamet, jednog sunčanog dana - da postanem predsjednik Države CG...
Recimo da cijeloga života osjećam da sam rođen za predsjednika - i da sam siguran da bih kao predsjednik našao načina - strogo u okvirima svojih ovlaštenja i ingerencija - da se odlučno suprotstavim silama mraka i bezumlja.
Vodio bih svakoga dana oštre TV duele sa predsjednikom Vlade, na svim televizijama redom - i nijednom ne bih izgubio - a svake noći bih razgonio mrak lučom slobode i demokratije. Učinio bih da san o životu dostojnom čovjeka - san što ga sanja ogromna većina građana CG - postane java. Iskorijenio bih nezaposlenost. Mudrost i pravdu bih uzdigao do razine opštih principa. Ljubav bi me vodila iz blistave pobjede u još blistaviju pobjedu. Kraja ne bi bilo mojim grandioznim uspjesima - i na unutrašnjem i na međunarodnom planu.
Sve što bih morao da uradim - u slučaju da mi stvarno padne na pamet da naslijedim Filipa Vujanovića - propisano je Zakonom o izboru predsjednika CG. Molim lijepo. Prvo bih morao da ubijedim barem jednu partiju, ili barem jednu grupu građana da podnese predlog da baš ja budem njihov predsjednički kandidat. Onda bih Državnoj izbornoj komisiji - najkasnije 20 dana prije dana određnog za održavanje izbora - uz predlog podnio i sljedeće dokumente: pisanu izjavu da prihvatam kandidaturu, potvrdu o svom biračkom pravu (oduvijek me fasciniralo to moje pravo da biram i da budem biran), potvrdu o prebivalištu, uvjerenje o državljanstvu - i naravno: nekih 8.000 potpisa birača koji podržavaju moju kandidaturu - što je 1,5 posto biračkog tijela, otprilike.
Od prve predsjedničke plate bih kupio crveni (Pinot Noir) predsjednički šal od svile (Gucci, naravno) - a odmah zatim i crne cipele (John Lobb), tamno-plavo-skoro-pa-crno odijelo (William Westmancott), košulju (Blank Label) i kravatu (Banana Republic). Od druge plate bih kupio bicikl (Marin Fairfax SC6 DLX), dvosoban stan negdje u Novoj varoši (bio bih vrlo skroman) i jedan mali atelje - nazovimo to tako - gdje bih se povlačio u trenucima kada bi se od mene očekivala nekakva sudbonosna odluka.
I što da vam kažem - bio bih predsjednik kakav se samo poželjeti može. Oslobodio bih stvaralačke potencijale građana CG i nastavio bih da ih konstantno podstičem. Bio bih zapamćen kao predsjednik koji je probudio CG iz višedecenijske kome. Usmjerio bih CG ka nebesima, ka najsjajnim zvijezdama itd.
Međutim, kada sam prošlog ljeta - jednog prekrasnog jutra sredinom jula - saznao da je Bord Bijenala u Veneciji postavio Alehandra Aravenu (Alejandro Aravena) za direktora predstojeće, XV Međunarodne izložbe arhitekture - odmah sam zaboravio na ulogu predsjednika CG. Poželio sam da se oprobam u neuporedivo manje zahtjevnoj ulozi - u ulozi autora CG postavke na pomenutoj izložbi. Ipak sam ja arhitekt (negdje duboko u duši).
Krajem avgusta, kada je Aravena saopštio da je tema ovogodišnje izložbe "Reporting From the Front" (Izvještavanje sa fronta) - odmah sam osmislio projekat predstavljanja CG na toj izložbi naslovljen "Ko će kome - ako ne svoj svome" (Nobody is Going to Help You - Besides Your Family and Close Friends) - ali nisam znao kome da oficijelno prezentujem svoje ideje. Nisam znao kome da se obratim - jer ne postoji ništa, vjerovali ili ne, što bi ličilo na zakon, ili barem na pravilnik o izboru komesara i autora CG postavke na Bijenalu arhitekture u Veneciji.
Kad sam prije nekih mjesec dana čuo da će nas u Veneciji opet predstavljati Violeta - kraljica CG arhitekture i urbanizma - koja se, uvijek valja naglasiti, sa ozbiljnom odgovornošću i velikim naporom zalaže za crnogorsku arhitekturu i prostor, a usput je - kako sama kaže - i arhitektica - shvatio sam, konačno, da je nebo nada mnom zatvoreno - i da ne bi mnogo pomogle ni molitve, ni plač.
Pomoglo bi, možda, kada bih znao ko je odlučio da u Veneciju opet ide Violeta - i na kojim kriterijumima je taj neko utemeljio svoju odluku - i što je presudilo u korist ideje da se CG ove godine u Veneciji predstavi projektom koji nije ništa drugo do promocija vrlo dubiozne razvojne inicijative iza koje nesumnjivo stoji privatni interes - koji podstiče Vlada. Ako mi ne vjerujete, pogledajte što se dešava na adresi eurofond.me - posebno je interesantan dokument "Strategija održivog razvoja područja Solane "Bajo Sekulić" u Ulcinju" - tamo vam sve lijepo piše.
Dakle, ne kažem da je Violeta loš izbor - sve što hoću da kažem je da bih ja bio neuporedivo bolji izbor - samo da mi je pružena prilika. Da je formiran žiri u koji bi ušlo barem 15 bitnih i dokazanih likova sa međunarodne arhitektonske scene, da je raspisan otvoreni konkurs za komesara i autora CG postavke na Bijenalu - pa da su žirirani predlozi - vjerovatno bih pobijedio. Možda bi pobijedila Violeta, nikad se ne zna. U tom slučaju bih Violeti čestitao pobjedu - od srca. Ovako, bojim se da nemam što da joj čestitam.
Ako se prisjetimo da nas je davne 2008. godine - na XI Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji - predstavio tim sa Arhitektonskog fakulteta u Podgorici u sastavu: Goran Radović, Aleksandar Keković i Slavica Stamatović - postavkom naslovljenom "Od Arsenala do Porto Montenegra" - koja se, otpilike, bavila činjenicom da je "pao zid" tivatskog Arsenala (Mornaričko tehničko remontni zavod "Sava Kovačević") i da će se na mjestu Arsenala graditi Porto Montenegro - što je, ispostaviće se, bilo sasvim dovoljno za Trinaestojulsku nagradu - onda bi, tom analogijom, bilo veliko iznenađenje kada Violeta ne bi ubola Trinaestojulku ove godine.
Ako Solana, kao investicija u najavi, ne nadmaši Porto Montenegro - nema nikakve sumnje da će Violeta svojom postavkom nadmašiti CG postavku u Veneciji iz 2008. godine - svako bi nadmašio tu nesretnu postavku.
I da zaključim - ispada da ne postoji nikakva prepreka ako mi jednoga dana padne na pamet da se kandidujem za predsjednika CG - ali ako mi jednoga dana padne na pamet da predstavim moju najdražu CG u Veneciji, na Bijenalu arhitekture - nema ništa od toga - jer ne postoji način da se kandidujem za komesara ili autora. To je voljom neke tajanstvene sile - Violetina ekskluzivna dužnost i obaveza - mi ostali možemo samo da navijamo za Violetu, odnosno za CG - što i nije neka utjeha, ako mene pitate.
Bonus video:
