Još iz doba antike ljubičasta je bila kraljevska boja. Persijski kralj Kir Veliki nosio je ljubičastu tuniku, neki rimski imperatori zabranjivali su običnim građanima, čak pod prijetnjom smrću, da nose ljubičastu odjeću, a vladari u Vizantiji su ne samo nosili ljubičaste odore, već su i edikte potpisivali ljubičastim mastilom.
Slikarka Angelina Janjušević novim slikarskim platnima, sa starom tematikom, odlučila je da kraljevsku ljubičastu pokloni narodu.
U nikšićkoj galeriji „Forum“ posjetioci izložbe imali su priliku da vide 20 slika većeg formata iz ciklusa „Put“, rađenih u tehnici ulje na platnu.
„Put kao motiv traje od 2011. godine, ali iz ciklusa u ciklus put se mijenja, uvijek je drugačiji. Put je nešto što tjera čovjeka da uvijek bude budan, da se negdje pronalazi i da se vrati ako zaluta. Upravo ti moji putevi obojeni ljubičastom bojom koja simbolizuje moć, ambicije, nagone posmatrača, bar se tako nadam, da se vrati u slučaju da nije odabrao pravi put“, kazala je umjetnica kojoj je do sada imala 15 samostalnih izložbi u zemlji i regionu.
Iako joj na izloženim slikama ljubičasta boja predstavlja osnov od koga treba ići dalje, njena vječita tema je vraćanje dobru jer, kako reče, svi smo mi dobri samo što ponekad na tom putu dobrote zalutamo. Zato je i odlučila da, na njoj svojstven način, prikaže lutanja, vječita traganja i povremena pronalaženja.
„Svaki umjetnik dok 'priča' o sebi, govori o svim ljudima. Tako i ja - priča o životu jednog čovjeka i njegov put od majčine utrobe pa nadalje je u stvari priča o svima nama. Svi koji posmatraju moje slike pronalaze u njima različite asocijacije i svi su u pravu jer to je njihovo gledanje“, kazala je slikarka koja „je tonove zelene, plave i žute boje, iz ranijih ciklusa, zamijenila dominantnom ljubičastom i to ne bez razloga.
Leonardo da Vinči je, kako je istakla Janjušević, tvrdio da je ljubičasta odlična za meditaciju i razmišljanje, a njen cilj je upravo bio da “natjera” posmatrača da razmišlja o svom životnom putu. I da na tom putu pronađe ljepotu.
“Anri Matis je kazao da ako slika kod čovjeka ne budi nešto lijepo onda to nije umjetnička slika. I ja se držim toga. Ako se posmatrač pronalazi u mojoj slici to mi je dovoljna satisfakcija da krenem dalje“, kazala je Janjušević.
U njenim slikama pronašao se i dramaturg Obrad Nenezić koji je otvorio izložbu. Da li zbog ljubičaste, ili zbog puta, tek Nenezić je u slikama umjetnice sreo i Džeka Keruaka i bit generaciju koji su na nekom sličnom putu tragali za smislom i slobodom. Ljubičasti put slikarke natjerao je Nenezića, koji sebe nazva „bijelim dječakom iz crnih gora“ da prizna da je „voajer u umjetnosti, lošiji nego u životu, i gori nego Velaskez na njenim platnima“, ali i da nastavi da traga za sobom.
„Slikaj i ne dozivaj riječi, jer da su znale da se slikaju bile bi po pećinama... Slikaj, jer ne postoji nijedan put zaborava kao put poetike, ni jedan put oproštaja kao put umjetnosti, ni jedan put vječnosti kao put ljubavi prema bojama, platnu, prema životu“, poručio je Nenezić koji „ne voli akvarele od ljudi i razblažene duše kao vino“.
Galerija
Bonus video:
