Posljednji nastup odbojkaša Budvanske rivijere u Ligi šampiona ostaće upisan kao najgori u sedmogodišnjem igranju budvanskog tima u najjačem klupskom takmičenju. I na planu igre i rezultata.
Bez pobjede u šest mečeva, uz uknjižen samo bod i dva osvojena seta, u izuzetno jakoj konkurenciji ruskog Zenita, turske Halkbanke i austrijskog Hipo Tirola (protiv ovog rivala su, kod kuće, osvojena i oba seta), bilans je kojim je ekipa Slobodana Boškana „srušila” negativan rekord iz sezone 2011/2012, kada su Budvani, pod vođstvom Veselina Vukovića, takođe takmičenje u grupi završili bez pobjede i sa bodom, ali sa tri osvojena seta. Istine radi, tim od prije četiri godine je bio i kvalitetniji i iskusniji od ovogodišnjeg, a imao je i ukupno bolje uslove za rad…
Ovakav epilog, i za slabije poznavaoce odbojke, nije iznenađenje, naprotiv. A sve se moglo naslutiti još prošlog ljeta, koje je, zapravo, bilo samo kulminacija rada i „strategije” kluba posljednjih godina. Tužbe bivših igrača, i to stranaca (po čudnim pravilima Evropske odbojkaške konfederacije crnogorski igrači ne mogu da tuže naš klub preko CEV-a, već samo preko OSCG, što, kako tvrde, ne bi imalo efekta), pristigle su na naplatu.
Zato je Budvanska rivijera (kasnila dvije nedjelje sa početkom priprema), da bi uopšte mogla da registruje strance za ovu sezonu, morala novac da usmjerava na plaćanje sopstvenih grešaka, a ne na formiranje kvalitetnog sastava, adekvatnog za ovaj rang takmičenja.
U istu svrhu, kao i izmirivanje ovogodišnjih plata, išao je i novac od prodaje kapitena naše reprezentacije Vojina Ćaćića (otišao u Iran) i srpskog reprezentativca Petra Krsmanovića (Argentina), čijim je odlascima ekipa i te kako oslabljena. Da ne govorimo o organizacionim problemima koji su nastali hapšenjem predsjednika kluba Miloša Marovića.
Zbog svega toga je otkazan i najavljeni dolazak kanadskog reprezentativca, tehničara Tejlora Sandersa (vijest smo dobili od njegovog menadžera, ne od kluba), kada je bilo i jasno da će Budvani formirati skromniji sastav, sve u skladu sa budžetom. Dva kola prije kraja otišli su i srpski internacionalci, tehničar Aleksandar Ivković (sporazumno) i primač Lazar Ćirović (zbog neisplaćenih zaostalih plata), a još neki stranci (Bogdan Olefir, Venelin Kadankov), slovom ugovora, odlaze ovih dana. Možda će biti još odlazaka, ali to je najmanje važno…
U ovom trenutku nije poznato kakva će biti dalja sudbina kluba, u kom obliku će nastaviti da funkcioniše (nakon što odbrani oba domaća trofeja, jer je apsolutni favorit), ali je jasno da više ne može na način kao u nekoliko proteklih godina. Sve ovo što se događa Budvanskoj rivijeri je, možda, i dobro. Pod uslovom da se izvuku pouke, i napravi zaokret. Za 360 stepeni, za novi početak. Da se prekine sa praksom dovođenja skupih pojačanja koja ne ispunjavaju očekivanja, pod uslovom da uopšte bude novca za to.
Ali, prije svega, da klub počne da radi na vraćanju izgubljenog povjerenja, prvenstveno kod igrača, a ponajviše naših reprezentativaca, koji u ovom trenunutku radije biraju bilo kakvu inostranu destinaciju, ako za to imaju mogućnost, nego igranje u Ligi šampiona u najboljem crnogorskom klubu. Sve zbog lošeg iskustva koje je većina njih imala sa Rivijerom, zbog nepoštovanja dogovora i ugovora, čak i omalovažavanja.
Jer, ako uspije da zadrži određeni finansijski nivo, ali i ako podigne organizaciju kluba na potreban nivo (između ostalog i poprave kominukaciju sa medijima, koja je rak rana kluba), Budvanska rivijera treba i mora da bude mjesto gdje će igrati reprezentativci i najbolji crnogorski igrači. Kao što je to ŽRK Budućnost, čiji su model Budvani krenuli da slijede prije nekoliko godina, ali su skrenuli sa tog puta. Povratak na pravi kolosjek je ključan za opstanak kluba, ali i crnogorske odbojke.
Nakon toga će se, možda, vratiti i navijači, kako se više ne bi ponovila situacija da u Budvu, recimo, gostuje aktuelni šampion Evrope, ruski Zenit, a da na tribinama, po zvaničnoj procjeni delegata meča, bude tek 300 gledalaca.
Na potezu su oni kojima je budvanska odbojka na srcu. A ne u džepu...
Bonus video:
