Nevoljno pišem ovaj tekst. Prvu varijantu sam napisao noć poslije Svečane akademije koja je održana povodom 50-te godišnjice osnivanja Doma omladine u Podgorici. Ipak je za sada ostala u mojoj arhivi (a tamo ima još puno toga zanimljivoga što bi moglo interesovati našu javnost). Odlučio sam se, što bi rekao Česlav Miloš, za jednu mekšu varijantu.
Zašto nevoljno? Iz prostog razloga jer se radi o meni, lično, a ne bih volio da iznosim neku svoju odbranu od onog što je u monografiji napisano, i to neću ni raditi. Moj manir je - svako o svakom može da misli što hoće, a braniti se od onoga na što bi se mogao ljututi je gubljenje vremena.
Imam još jedan hendikep - ne volim monografije. Prosto imam otpor da ih čitam i vjerovatno griješim, ali... Mnoge monografije doživljavam kao dobar materijal za popunu polica za knjige, a da ih baš pažljivo čitam - „malo morgen“ (što bi rekao suprug Mire Marković).
U Domu omladine „devedesetih“ radili su još neki ljudi, a mnogi i sarađivali. I ne vjerujem da je iko imao kritičkiji odnos i nezadovoljniji stav prema sopstvenom radu nego mi sami, koji smo se tada bavili kulturom. Užasno teško vrijeme. Zadaju ti mnoge stvari, a ti kao loš đak, skoro uvijek promašiš temu pa uradiš suprotno. A ne zadaju ti ih direktno, nego posredno, jer znaju da je direktan kontakt uzaludan.
Tih godina se desila famozna promocija knjige “dame sa cvetom u kosi“. Nijesam baš siguran da li u organizaciji Doma omladine ili su salu iznajmili. Ali to ne mijenja stvar. Da li je baš ta promocija paradigma rada Doma omladine u periodu 1993-2000. godina? Iznenadilo bi našu javnost da napišem ko je sve učestvovao u organizaciji te večeri. Koji su sve kabineti i ljudi bili na vezi. (Moj lični uspjeh - kada sam vidio kako se ponaša prema nekim dičnim Crnogorcima, a oni to stoički podnose, nijesam joj ni ruku pružio, iako je ušla u moju kancelariju. U tom trenutku nijesam bio suguran koga više prezirem, nju ili njih. Vjerovali vi ili ne). Pandan toj tvrdnji bi moglo biti na primjer gostovanje u Domu omladine čuvene Elen Stjuart, poznatije kao La Mama. “Mama“ svjetske pozorišne alternative. I naša posjeta njenom teatru u Njujorku. Ali ne pretendujem da taj događaj proglasim za paradigmu. Samo radi fakticiteta.
U tom periodu pokrenut je Festival internacionalnog alternativnog teatra - FIAT. I održana četiri. Neću navoditi značajna imena, značajne predstave, perfomanse, radionice. A ono što bi možda mogla biti paradigma - publika tih godina. Znam da je značajan znak raspoznavanja za ljude iz Doma omladine - Budovci, i to sa velikim respektom, ali tadašnja publika je sebe nazivala - Fijatovci, kao apsolutni otpor tadašnjem crnogorskom mejnstrimu. Ne samo kulturnom...
A sada malo patetike, nešto na što sam stvarno ponosan iz tog perioda. Isključivo je bila moja ideja da se u Domu omladine organizuje rasprava o knjizi Karla Popera - Otvorno društvo i njegovi neprijatelji. Od skromne početne ideje to se pretvorilo u veliki naučni skup. Učestvovao je veliki broj eminentnih jugoslavenskih poznavalaca Poperovog djela. Taj naučni skup je bio kao mala bomba u tadašnjoj Podgorici, ili ako vam je draže, Titogradu. Imalo je pobočnih intervencija da nije ni vrijeme ni mjesti za takav skup. Ali on je održan, u tadašnjem hotelu Crna Gora, ili potonjem - Sviraj to ponovo, Sem.
Skup o postmoderni. Ogroman broj učesnika sa jugoslovenskih prostora. Sve ovo pišem isključivo po sjećanju. Doći će vrijeme za dokumente.
A onda Beket fest - Slobodana Milatovića. Jedan od mojih najdražih Slobovih projkata. U okviru projekta nezaboravna minijatira - Džonijva i Nataše Ivančević. Učestvovanje na Bitefu i td. I td.
Da li j neko demistifikovao lažnu crnogorsku tradiciju kao pok. Zoran Kopitović, čiju je knjigu Slobo Milatović pretvorio u Muzej biciklističkog ustanka. Je su li i to bile zadate teme?
„Zenit M“(ontenegro) - ciklus izložbi koji je koncipirao Petar Ćuković. Milija Pavićević i mnogi drugi...
Jakvinta - po stihovima Jevrema Brkovića. Premijera na Duklji. Voz je iz Podgorice prevozio posjetioce. Preko dvije hiljade ljudi. Možda se to jednom doživljava u karijeri. Morao sam da pozdravim publiku. Nijesam bio pod tremom - već zbunjen. Zadato? A niko sa Mirine večeri.
Dodest po Evropi - predstave, saradnja, studijska putovanja, intezivna komunikacija sa centrima alternative...
Trebali ste pitati jednog od učesnika Svečane akademije kada je i kako dobio šansu da napravi izložbu svojih slika i promoviše svoj roman. Zuvdiju Hodžića.
Mogao bih vam ispričati i o brifinzima na koje sam bio pozivan zbog angažovanja nekih mladih ljudi, intelektualaca, koji su nam mnogo pomogli, a čije se prezime u tadašnjoj Podgorici nije smjelo izgovoriti.
I td. I td. I opet bez želje da uljepšam “devedesete“, ali... Da sam ja pisao tekst o tom periodu možda bi bilo i gorih stvari nego kako je to predstavljeno u monografiji. Ali i ove vinjete se moraju zabilježiti.
Periodu od 1993-2000. u monografiji je dat pekićevski naslov - Godine koje je pojela politika. I tu ima dosta istine. Ali nijesam siguran što je za kulturu bolje, ili kad je politika pojede ili kad je prejede. A prejedanja je bilo koliko hoćete. Možda i danas. A priznaćete bolje je ponekad pomalo i gladovati nego se besomučno prejedati... Naročito ideologijom.
Ono gdje stvarno nijeste u pravu je u vezi publike. Publika je tada bila duša Doma omladine. I to ne ona sa promocije knjige Mire Marković (te publike je bilo i na Svečanoj akademiji), nego ona publika koja je tražila zrnce slobode u Domu takav kakav je bio. Nemojte do kraja biti nepravedni.
Udrite po direktoru. Ni sami nijeste svjesni koliko ima razloga za kritiku, ali nije sve tako bilo i crno kako je napisano. I bijelo ponekad dokurči. O tome bi bi mogao dosta da ispriča i čovjek kojeg ste izdašno citirali - Hamdo Kočan.
Ako ste htjeli da nas smjestite u zadimljenu balkansku krčmu, sa isukanim noževima, zaboravili ste alkohol. Pili smo tone viskija. Da odagnamo pomalo straha i da razbistrimo mozgove za malo slobode.
A onog dana kada je bila Svečana akademija vidio sam dva staklasta alkoholisana oka (naravno, ne autorke monografije) kako kandidovski brani “najbolji od svih postojećih svjetova“, i shvatio da i alkoholu treba reći zbogom.
Na Svečanoj akademiji jedan od panelista je pomenuo ime značajnog crnogorskog pjesnika Ratka Vujoševića. Odmah sam se sjetio njegove potresne poeme - Au revoir Montenegro. A onda odmah kontra asocijacija - Ne pišemo li mi već dugo, a i danas, vrlo intezivno, poemu - Bonjour madame Marković.
Ali na svu sreću u Crnoj Gori postoji ne mala grupa mislilaca, pisaca, umjetnika, političara koji pišu poemu - Au revoir madam Miro... I nijesu baš svi mladi.
A mladosti ima i ovakvih i onakvih...
I na kraju - što se mene tiče, nemojte ništa ni ispravljati ni dopunjavati, možete i pojačati kritike. Ta monografija je pohranjena u dijelu mojih knjiga koje više neču čitati. (I jedna moja intimna pretpostavka-tekst koji je objavljn nije do kraja pisala autorka monografije).
Au revoir.
Bonus video:
