Niko kao ja/ Nigde niko kao ja/ I niko i nikad i niko - ja! Šarlo akrobata, "Niko kao ja", Paket aranžnam (Jugoton, 1980.)
Znamo da je piramidu faraona Kufua (Grci bi rekli Keopsovu piramidu) podigao čestiti Hemiunu prije nekih četiri i po milenijuma. Znamo i da je Partenon (centralni hram na Akropolju, poviše Atine) podignut u slavu Atine Partenos (mi bismo rekli Atine Partenone - ili Atine Djevice) - i da su ga gradili Iktin i Kalikrat prije nešto manje od dva i po milenijuma. Znamo i da su Aja Sofiju - ili Svetu Sofiju - Crkvu svete mudrosti u Konstantinopolju (ili Carigradu - današnjem Istanbulu) - podigli Antemije iz Trala i Isidor iz Mileta 537. godine. Znamo i da je crkvu Hrista Pantokratora (Hrista Svedržitelja) u Dečanima podigao fra Vito iz Kotora 1335. godine. Znamo i da je Tadž Mahal podigao Ustad Ahmad Lahauri 1653. godine.
Sve to znamo - ali ko je autor projekta Sportske dvorane Univerziteta Crne Gore, odnosno Sportskog i kulturnog centra UCG u Podgorici - ipak ne znamo.
Uvijek su se, kroz istoriju, uz najreprezentativnije građevine pominjali i njihovi graditelji. Taj lijepi običaj je definitivno dobio na značaju u doba renesanse - od početka XV vijeka pa nadalje - kada se javlja čitava plejada graditelja-arhitekata, među kojima je prvi bio, u svakom pogledu - Filipo Bruneleski. Čak i danas, kada na složenim i iznimno zahtjevnim projektima rade na stotine arhitekata i inžinjera svih mogućih struka - zna se kome pripada prvenstvo i čije se ime vezuje za realizovani projekat.
Hoću da kažem da se čak i u kontekstu priče o građevinskim poduhvatima kolosalnih razmjera - poput izgradnje novog aerodroma u Istanbulu - o kojem se često govori u posljednje vrijeme i koji bi, bože zdravlja, trebalo da bude najveći u Evropi - autorstvo ne dovodi u pitanje - mada autorstvo u posljednje vrijeme sve češće preuzimaju velike arhitektonske firme. Na projektovanju novog aerodroma u Istanbulu su angažovane tri firme: Nordic - Office of Architecture, Grimshaw Architects i Haptic Architects - s tim da su Nordic - Office of Architecture autori idejnog rješenja prve faze koja bi trebalo da bude operativna do kraja 2018. godine.
Sve se zna, u principu - ali kada loptu prebacimo u teren naše male, ali časne i poštene Države CG - pravila igre odjednom ne važe - ili postaju nedokučiva, u najboljem slučaju.
Duško Bjelica, predsjednik Upravnog odbora UCG - izašao je u javnost početkom 2013. godine - nekih 10 mjeseci prije nego što je počela izgradnja Sportske dvorane UCG - sa informacijom da su predstavnici Direkcije javnih radova, Ministarstva prosvjete i sporta, Studentskog parlamenta UCG i UCG - izradili idejno arhitektonsko rješenje tog objekta - te da je "obrađivač Glavnog projekta" firma Ing-invest d.o.o. iz Danilovgrada (iskopao sam na Internetu nekakav dokument - iza kojega stoji DJR - gdje stoji da je za taj posao izdvojena suma od 65.000 eura)
Van pameti bi bilo da sad krenem da prekopavam po Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata - i to po verziji koja je važila početkom 2013. godine - i da tražim član Zakona koji dozvoljava veseloj družini, sastavljenoj od predstavnika pomenutih institucija, da se bavi izradom idejnih rješenja - i to za javne objekte, treba naglasiti. Suludo bi bilo, takođe, dovoditi u pitanje osposobljenost kadra iz DJR da odgovori na profesionalne izazove. Ali zaključak koji se sam po sebi nameće bi ipak bio: ekipa iz DJR ne priznaje ništa što se ne može svesti na metar - kubni, kvadratni i dužni.
Problem je zapravo u rezultatu - Sportski i kulturni centar UCG, kao arhitektonsko ostvarenje, nije vrijedan pomena - a morao bi biti - i to barem iz dva razloga.
Prvi razlog bi bio u činjenici da je svaki graditeljski poduhvat iza kojega stoji DJR, odnosno Država CG - prilika da se ispjeva divna rodoljubna pjesmica u slavu otadžbine - što se nijedanput nije desilo u ovih 12 i kusur godina koliko pratim dešavanja na CG arhitektonskoj sceni.
Drugi razlog bi bio u činjenici da je svaki graditeljski poduhvat iza kojega stoji DJR, odnosno Država CG - prilika da se raspiše otvoreni arhitektonski konkurs - i da se svakome, ko smatra da je sposoban, pruži šansa da odgovori na tzv. konkursni zadatak. Bilo je nekoliko konkursa u organizaciji DJR u ovih 12 i kusur godina - treba priznati - ali nijedan od tih konkursa nije bio vrijedan pomena.
Ako znamo koliko naš politički establišment cijeni međunarodne uspjehe koje CG postiže na međunarodnom planu - ako znamo kolika je glad za međunarodnim priznanjima - onda nije jasno zašto ne krenemo, na primjer, stopama Hrvatske. Padaju mi na pamet, u ovom trenutku, dva sportska objekta u Hrvatskoj ovjenčana međunarodnom slavom - jedan je Sportska dvorana u mjestu Bale, u Istri, iza koje stoje 3LHD - Studio za arhitekturu i urbanizam - a druga je Gimnazija sa velikom sportskom dvoranom javne namjene u Koprivnici iza koje stoji Studio UP - Lea Pelivan i Toma Plejić. Gimnazija u Koprivnici je rezultat pobjede na arhitektonskom konkursu - i upravo je ta pobjeda omogućila tandemu Pelivan - Plejić, koji tada nije imao nikakve reference, da postavi Studio UP na noge.
Dakle, zašto konačno i mi ne usvojimo provjereni evropski model koji garantuje najbolje rezultate: za svaki javni objekat i za sve objekte na osjetljivim lokacijama - koji su po samoj prirodi stvari od javnog značaja - strukovna organizacija arhitekata raspisuje otvoreni arhitektonski konkurs - s tim da pobjeda na konkursu garantuje ekskluzivno pravo na sklapanje ugovora o izradi tehničke dokumentacije - i nadzor, naravno.
Ne želim ni da razmišljam o tome koliko bi takva praksa uticala na oživljavanje jedva žive CG arhitektonske scene. Pomenuo bih, uzgred, da su reference od suštinskog značaja u tzv. tržišnoj utakmici - a upravo su konkursi bogom dana šansa za sticanje referenci. Takođe, konkursi su jedinstvena šansa za mlade arhitektice i arhitekte - koji su tek izašli sa fakulteta - da pokažu što su naučili u školi.
Ako se mladima - na kojima svijet ostaje - ukine ta šansa - onda su konstatacije koje je Radmila Vojvodić, rektorka UCG, iznijela pretprošlog petka na forumu "Reforma modela studiranja - podizanje kvaliteta znanja, usklađivanje sa izvornim bolonjskim modelom studiranja na evropskom prostoru visokog obrazovanja (3+2+3) i prepoznavanje novog modela studiranja na crnogorskom tržistu rada" - sasvim na mjestu.
"Konstatujemo da je diploma i stepen bečelor koji danas imamo", kaže rektorka, "zaista neprepoznatljiv na tržištu - neprepoznatljiv i po pitanju ishoda učenja - da je stepen magistarskih današnjih i doktorskih studija takođe jedan neprepoznatljiv stepen studija".
Sve dok DJR bude istrajavala na naopakoj praksi - koja se svodi na anonimna idejna rješenja, te raspisivanje tendera za izradu tehničke dokumentacije po sistemu: posao ide onome ko ponudi najnižu cijenu - sigurno nećemo imati hvale vrijednu arhitekturu iza koje stoji država u funkciji investitora. Imaćemo metre: kubne, kvadratne i dužne - ali ne i arhitekturu.
I sve dok DJR ne počne da raspisuje konkurse - diplome mladih arhitektica i mladih arhitekata biće "neprepoznatljive" na tržištu.
Bonus video:
