Ja sam klaun bez publike/ Gitarist bez gitare/ I ničeg smiješnog u tome nema/ Ljubavnik bez ljubljene.
Metak, Rock 'N' Roller, U tetrapaku (Jugoton, 1979.)
Nema me devet dana u CG i već se toliko toga dogodilo na CG arhitektonskoj sceni - da ne znam čega bih se prvo dohvatio. Toliko je tema, da mi na pamet padaju stihovi Ungaretija (Giuseppe Ungaretti): "M'illumino d'immenso" (Mattina, 1917.). Obasjan sam bezmjerjem - što bi rekao Branislav Mićunović, bivši ministar.
Dakle, pretprošlog petka, tačno u 15.00 sati, okupila se četa mala (ali odabrana) u Restoranu Olive (ili Olive Tree) - koji gleda baš na tzv. coastal village resort Aman Sveti Stefan (doskoro poznat kao grad hotel Sveti Stefan) - u časnoj namjeri da prezentuje svih osam radova što su pristigli na tzv. Miločerski konkurs, žiriran prije nekih mjesec i po dana.
Da su mene pitali - ne bi se okupljali, nikako. Taj konkurs, nažalost, nije vrijedan pomena. Trebalo je da nas puste da u miru zaboravimo sve u vezi toga konkursa. Ako nisu mogli da izdrže a da ipak nešto ne prezentuju, mogli su da okešaju svih osam radova u nekom zabitom kutku sajber univerzuma - što bi bilo neuporedivo jeftinije (ne smijem ni da pomislim koliko koštaju sokić i kolačić u restoranu Olive, a tek gorivo i dnevnice) - i da nam tvrdo obećaju da će u bliskoj budućnosti, poučeni bizarnim iskustvima i sa ovog i sa prethodnih konkursa (u režiji Ministarstva održivog razvoja i turizma - MORiT) - pokušati da udahnu makar zeru smisla u tzv. CG konkursnu praksu.
Nikako mi se ne sviđa ideja da se na bilo koji način interveniše u okviru kompleksa bivšeg Dvorca Karađorđevića u Miločeru - ni na objektima, ni u parku - da se razumijemo - ali nešto nisam baš optimista da će tako i biti. Sva je prilika da će Aneks Ugovora o zakupu Hotela Kraljičina plaža ipak dobiti zeleno svijetlo u Skupštini CG - pritisak je prejak, bojim se, neko će pokleknuti - što podrazumijeva da će se graditi silni kvadrati unutar kompleksa Miločer. Što će se i koliko će se toga graditi - nije bitno u ovom trenutku. Kad gradnja jednom krene, kao što je svojevremeno krenula u obližnjoj Budvi - krenuće - i kladio bih se da će teško biti zaustavljena.
Iz saopštenja za javnost povodom skupa u Restoranu Olive - koje se pojavilo na Internet stranici MORiT (mrt.gov.me) istoga dana, u 17.30 - definitivno nije moguće zaključiti kome je prezentovano tih osam radova - i da li je taj skup uopšte bio otvoren za javnost, tj. za stručnu publiku. Ako jeste, baš me zanima ko je sve bio pozvan da svojim prisustvom uveliča taj skup - i ko se sve odazvao pozivu. Kladio bih se da niko nije bio pozvan i da se niko nije pojavio. Ako se neko i pojavio, slučajno, kladio bih se da je ipak bilo više prezentera nego publike.
Na te dvije blijede fotografije koje su okešane uz pomenuto saopštenje - malo toga se jasno razaznaje - ali recimo da uočavamo red stolova - četiri spojena stola - i da su za stolovima sjedjeli neki ljudi - osam biranih junakinja i junaka - od kojih sam prepoznao samo jednu junakinju i dva junaka - članove žirija. Ko su ostali - i zašto su tamo - ne znam. Zašto su radovi okačeni o duže ivice stolova, sa kontra strane - ne znam - kao što ne znam kome je palo na pamet da okači radove na način da treba čučnuti, ili se dobro sagnuti, da bi se pogledao rad.
Ako uzmemo u obzir da je konkurs bio pozivni - pozvano je bilo nekih dvadesetak ekipa i pojedinaca iz CG, Grčke i regiona da uzmu učešća na konkursu - za pretpostaviti je da je i skup bio pozivni. Vjerovatno su pozvali tih dvanaestak ekipa i pojedinaca koji su se oglušili - koji su bili dovoljno inteligentni da se ogluše o poziv da učestvuju na Miločerskom konkursu - kako bi ih blago ukorili i kako bi im ukazali na sve benefite kojih su se odrekli odlukom da se zahvale organizatoru konkursa (MORiT) na ljubaznom pozivu.
Da bi stvari bile jasnije, valja pomenuti da prva nagrada nije dodijeljena - jer, navodno, "nijedan rad nije u punom kapacitetu postigao uspjeh i ravnomjeran kvalitet na svim lokacijama".
Čak je i Dejan - Bubi - Miljković omanuo, vjerovali ili ne. Bubi je dobio jednu od dvije jednako vrijedne druge nagrade. Provjerio sam, u to ime, što se dešava na Bubijevoj Internet stranici - i ustanovio sam da je Bubi rođen 1967. godine - što će reći da nije baš cvjetić, mada dobro izgleda, treba priznati - ali da ipak nije našao za shodno da okeša svoj rad sa Miločerskog konkursa. Sto je i razumljivo. Bubi je veliki arhitekt, na vrhuncu svojih profesionalnih i kreativnih potencijala - i nije u redu zvati Bubija na konkurs, pa mu ne dodijeliti prvu nagradu - nego drugu - i to podijeljenu. Užas. Da sam na Bubijevom mjestu, shvatio bih to kao tešku uvredu. Čak bih se i odrekao nagrade - toliko bih bio uvrijeđen.
Taj konkurs je, da rezimiram, toliko bio van pameti da bi svaki pokušaj da se bilo što suvislo kaže o njemu takođe bio van pameti. Jadno, tužno, na momente i groteskno - to je zapravo sve što treba reći o tzv. Miločerskom konkursu - a samim tim i o skupu u Restoranu Olive.
U međuvremenu smo - kao nacija - ovjenčani jednom izuzetnom nagradom za dizajn - tzv. Zlatnom nagradom - koja, ispostavilo se, i nije toliko izuzetna kao što bi čovjek pomislio u pravi mah - ali o toj nagradi u nekom od narednih brojeva.
Što se tiče tzv. Protesta Demokratskog fronta (DF) - činjenica je da sam već iznio neke stavove o svemu tome - pa bi sad bio red, valjda, da podvučem liniju ispod svega toga, tj. da dam neku vrstu epiloga.
Dakle, tri momenta sa Protesta DF ću sigurno zapamtiti.
Najblistaviji momenat je kad Emilo Labudović sa tzv. Medove bine izgovara epigram: "Ja nisam Milo, ja sam Emilo!". Da sam u tom trenutku bio s one strane Ribnice, sigurno bih se popeo na binu da dobro izljubim brata Emila. S ove strane Ribnice, sa Starovaroške strane, ta rečenica je djelovala koliko iskreno - toliko i nestvarno. Kao da je Emilo očekivao da će se Milo pojaviti na bini - glavom i bradom - i kad se ispostavilo da se to ipak neće desiti - Emilo je riješio da popuni prazninu.
U subotu, 24. oktobra, nisam mogao da izdržim a da ne ovjerim masu okupljenu ispred Skupštine CG - čisto informativno, sa bajsa. I nekih petnaest minuta prije početka opšteg derneka - osjetio sam silnu frustraciju u tonu kojim su se govornici obraćali okupljenima ispred Skupštine - i znao sam da je pravo vrijeme da odveslam doma, jer je ta frustracija jednostavno morala da provali - i to na način koji opšta istorija CG sigurno neće zabilježiti. I još da sam pretpostavio da režim u tom trenutku samo čeka povod da pusti kerove sa lanca - kraja ne bi bilo mojoj intuiciji. Režim me iznenadio, moram priznati, bio je to nadasve prljav - ali vrlo efikasan potez - koji je u neku ruku pomogao ekipi DF - jer očigledno nisu znali što im je dalje činiti.
U nedjelju, 25. oktobra, u kasnim večernjim satima - suzavac se još uvijek osjećao u centru grada - što će reći da sam Bog zna koliko je suzavca prosuto prethodne večeri. Suzavac se nije štedio - suzavac smo svi osjetili - bez obzira na osjećaj političke pripadnosti.
Sve u svemu, prođe 25 godina, sve uz smijeh i šalu - a proći će i još koja dok se konačno ne saberemo.
Bonus video:
