Ne slušaj me manijače kad ti kažem stoj/ Jer ja želim osjetiti svaki mišić tvoj Dino Dvornik, Jače manijače, Kreativni nered (Jugoton, 1990.)
Primijećujem da mi troje, od četvoro mojih najdražih komentatorica i komentatora, ozbiljno zamjera što se, navodno, postepeno ali vrlo postojano - odaljavam od arhitekture. To su svjetli likovi koji ne komentarišu moje tekstove redovno, možda tek jednom u tri mjeseca, ali zato komentarišu godinama, što je za svaki respekt.
Poručio bih zato dragim damama i tom gospodinu, da se prisjete časnoga i poštenoga Gorana Radovića, bivšega dekana Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, koji je, u svoje vrijeme, volio da podvikne: Sve je arhitektura!
Ako ne vjerujete gospodinu Radoviću (ne bih mu ni ja vjerovao da sam na vašem mjestu), moraću onda da se pozovem na gospodina Džeka Selfa (Jack Self), koji prvo postavlja pitanje: "Da li je sve arhitektura?" (Is Everything Architecture?, architectural-review.com) - da bi odmah zatim dao i interesantan odgovor: "Ako je arhitektura stvarno disciplina koja se tiče prostora, a ne samo izgrađenih struktura, onda sve (dakle, ne samo izgrađeni objekti) što ima bilo kakav uticaj na naš fizički okoliš može (mora - op.a.) da bude arhitektura".
Podsjetio bih vas i na čuveni esej Hansa Holajna iz vesele 1968. godine, naslovljen "Sve je arhitektura" (Hans Hollein, Everything is Architecture) - ali ne smijem ulaziti u detalje ovom prilikom, jer se bojim da bih rastjerao i ovo malo obožavateljki i obožavaoca ako bih uzeo sad da derem u tom pravcu.
Nije mi jasno, uostalom, zašto neko od mojih dragih komentatora ne uzme da napiše tekst o arhitekturi - o pravoj arhitekturi, onoj izgrađenoj. Taj tekst bi zatim mogao da pošalje na adrese svih urednika, svih štampanih glasila što izlaze na teritoriji časne i poštene CG. Pa da vidimo što bi se tačno desilo. Što se mene tiče, svesrdno bih podržao takav korak. Kad bi se taj jedan zaljubljenik odvažio na takav korak, ili barem jedna od te dvije zaljubljenice u arhitekturu kad bi se odvažila - bilo bi nas dvojica, ili dvoje, još bolje - arhitektonska kritičarka + arhitektonski kritičar - i nikad se više ne bih osjećao ovako sam i jedinstven na svijetu (rasplakah se, šmrc, šmrc).
And now for something completely different...
Taman kad smo počeli - mi s ove bande Ribnice, mi Starovarošani - da se sprdamo na račun Protesta Demokratskog Fronta (DF) - taman kad sam bio spreman da stavim 10 eura na opciju da Protesti DF neće potrajati ni tri dana - taman kad je postalo jasno da su se svi slavni DF govornici, redom, toliko ispucali sa tzv. Medove bine (postavljene nasred Bulevara Petra I, valja naglasiti) da nije više ostalo ni ponta u njima - što bismo rekli mi, Starovarošani - taman kad je svakome svanulo da govornici nemaju više što da kažu (osim one vječne opozicione mantre: Milo lopove!, Milo lopove, Milo lopove!, ili ove nove: Milo ubico!, Milo ubico!, Milo ubico!) - taman kad smo počeli da iskreno sažaljevamo Medov kadar - taman kad je postalo očigledno da ovi sa druge strane političkog plota samo treba da sačekaju glas da su nas uzeli u NATO, pa da se Medova družina sama pokupi doma, poražena, kao i toliko puta do sada - pade nekome na pamet (pogodite kome) da digne silu i nepravdu - i da uzme da razbija propale Protest(e) DF - tu mačju jebačinu (ni manji kikiriki, ni više dernjave, što bi se reklo), koja nikoga više nije zanimala - osim, eventualno, najbližu rodbinu govornika.
I ko ga sad ne bi volio? Mila našega!
Možda je naš dobri Milo osjetio da je DF toliko promašio u namjeri da Milu stavi soli na rep, da je Milo riješio da im malo pripomogne da skinu Mila sa vlasti. Ako niste u stanju da cijenite kompletnoga Mila (kao ličnost sa mnogo mana i gotovo nijednom vrlinom), onda barem morate da cijenite taj njegov osjećaj za dramski momenat - toliko rijedak na CG političkoj sceni - i tu njegovu kompulsivnu potrebu da svima koji ga ne vole zabije prst u oko.
A moj dobri i mudri pape je, vidiš, baš cijenio Mila. Kladio bih se i da ga je volio, na neki njegov uvrnuti načun. Pape je, nadasve, volio pobjednike. Pape, siromah, nije više među nama da nam to prizna, pa moram ja to da priznam umjesto njega.
Govorio je papa, neka mu je laka ona njegova betonska ploča, da Milo ima i pod kapom i u gaćama. Zar se nije Milo u pravom trenutku okrenuo protiv mrskoga Slobe - pa je preletio, bukvalno, na stranu mojega pape, preko noći - i još je ostvario ono što moj pape, veliki simpatizer i vazda sigurni glas Perovićevih liberala, nije vjerovao da je ostvarljivo za njegovoga vakta: CG barjak na Ist Riveru. Ako je do tada i padalo malo sjenke na papin respekt prema Milu - taj barjak je otklonio sve nedoumice u papinom srcu po pitanju Milove strahovite superiornosti u odnosu na ostatak akterica i aktera na CG političkoj sceni. Milo je imao viziju - ostali nisu imali ništa. — E jes' najbolji — rekao bi pape, gledajući na RTCG Milovo obraćanje sedmoj sili povodom nekog važnog događaja. — Lako mu je bit najbolji, konkurencija mu nije ni za kikiriki — bacio bih ja komentar, onako iz off-a. — Nije toliko do konkurencije. Nije konkurencija toliko loša koliko je on dobar — odgovorio bi pape, koji je uvjek pazio da njegova bude posljednja.
Volio bih da je pape danas živ, pa da ga pitam što misli o današnjem protestu. Da je živ, ne bih ni morao da ga pitam, rekao bi mi što misli, ne bih uspio uteć od njegove misli. Ne sumnjam da bi pape imao i par neoborivih argumenata u prilog svojim tezama, kao i uvijek. Ne sumnjam ni da bih ja imao par otrovnih komentara na njegove teze, kao i uvijek. Ne sumnjam ni da bih se na kraju složio sa njegovim stavovima (uvijek je pape pazio da na kraju on bude u pravu, toliko mu je to bilo važno da bi naš razgovor vrlo često postajao besmislen, a onda bih se ja povukao sa bojnog polja, u strahu da mi pape ne odgrize uvo, nos, ili nešto treće).
Mislim da bi papin stav po pitanju današnjih protesta bio obojen dubokim prezirom i gnušanjem nad kompletnom aktuelnom postavom CG opozicionih lidera i liderčića - i iskreno bi mu bilo žao što Milo mora da se bavi minornim problemima - mačjom jebačinom - koja mu nepotrebno odvlači pažnju i energiju sa bilo čega čime bi se bavio da nije ove halabuke.
Meni je jasno da nećemo daleko sa Milom, bez obzira što je on daleko najbolji - a jasno mi je i da bi bila velika lutrija, prevelika - pustiti Meda, vojvodu Mandića i ostale nevjerovatne likove da odvedu CG u nepoznatom pravcu.
Moraće opoziciona ekipa malo bolje da postavi predstavu ako misle da me vide u njihovom pozorištu. Što se tiče Mila, red bi bio da sam odstupi, da se ne proliva krv. Kad bi stvarno odstupio, neporažen, u velikom stilu - kupio bih cvjetić i otišao bih na papin grob, da kažem papi da je bio u pravu što se tiče našega prijatelja Mila - a onda bih se mirna srca posvetio isključivo arhitekturi - onoj sa velikim "A". Ako se vidimo na protestima - vidimo se - ako se ne vidimo, ne zamjerite mi, molim vas, umoran sam, nisam više u cvijetu mladosti - a i posla imam preko glave.
Navijam za sve vas tamo na trgu, bez brige...
Bonus video:
