Ma hajde, mrdni već jednom/ Ma hajde, pokreni se Uradi nešto, Azra
Nisam ispričao ni tri posto grozomorne priče o tzv. Konkursu za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje Turističkog kompleksa Hotela "Delfin" u Bijeloj - i trebalo je da tu priču vučem do sudnjega dana - ali ispade da je neupućenima u problematiku strašno teško palo i to malo što sam rekao o Delfinu - pogotovo mlađahnijem dijelu arhitektonske populacije, dražesnim mačićima što još uvijek gaje dražesne mačeće iluzije - pa rekoh bolje da obustavim radnju, pusti đavola, da ne pretjeram.
Čudo jedno, ali kad mačićima (u ZG bi rekli - micekima) serviraš nešto što liči na stvarnost (referenca na Valtera Benjamina), da ne kažem istinu - u sosu od vješto prikrivene ozlojeđenosti i očaja, garniranu eksplicitnim cinizmom - onda miceki dignu njuškice i repiće uvis i odšetaju nekuda - uz komentar: baš su smiješni ovi matori nesretnici što sve vide crno.
Kako god bilo, ozlojeđenost i očaj su emocije koje pripadaju zrelijoj životnoj dobi - kao i cinizam, lijek koji definitivno ne liječi ozlojeđenost i očaj, ali barem čini da bol uzrokovan ozlojeđenošću i očajem umine - na trenutak.
Naravno da ne postoji nikakav razlog da se miceki osjećaju loše - to bi bilo neprirodno, u najmanju ruku. Za par stotina godina, kad miceki dođu na red da se bave stvarnom arhitekturom, stvari će funkcionisati bez greške - tama i mama će se pobrinuti za to.
Polako mi biva jasno da je u ovim mračnim vremenima suština CG roditeljstva po svaku cijenu okrenuti djecu na drugu stranu - da ne gledaju ovo bjesomučno divljanje koje je odavno izgubilo svaki smisao, ovo odvratno valjanje u glibu svake vrste - i čekati da sunce opet sine - prije ili kasnije sunce mora ogrijati - ovo nije ni XIX, ni XX - nego XXI vijek. Mračni tonovi su stoga sasvim izlišni - nosići i repići moraju biti podignuti.
U to ime riješih da ovjerim predavanje Žan-Luj Koena (Jean-Louis Cohen), gore na Arhitektonskom fakultetu (nisam vam rekao da sam trenutno u BG, oprostite) - i kad sam se nekako izvukao uz sve one silne stepenice - ni slutio nisam, sve do sad, koliko ima tih prokletih stepenica - ispostavilo se da je predavanje otkazano - do daljnjeg.
I što sad da radim?
Živa šteta, što da vam kažem, a baš sam se bio nameračio na Koenovu temu - Gradeći novi novi svijet: Amerikanizam u ruskoj arhitekturi (Building a new New World: Americanism in Russian Architecture). Dopalo mi se bilo i pripadajuće obrazloženje teme okićeno vrlo interesantnom tezom da je svaki "sticaj okolnosti" u sovjetskoj povijesti zapravo bio obilježen - ako ne i generiran - promjenom u načinu na koji su Amerikanci prezentovali svoja dostignuća: tehnologiju, teritorijalni razvoj, arhitekturu i vizuelnu kulturu.
Da li to znači da su Amerikanci uvijek prednjačili - a nesretni Rusi, tj. Sovjeti, pokušavali da ih dostignu? Ne bih rekao. Kladio bih se da je pumpanje bilo uzajamno - da bi stvari definitivno uzele maha u eri hladnog rata - pedesete i šezdesete su bile posebno interesantne - kada su se sudarila dva ideološka koncepta upravo iz razloga što je sudar bio neminovan.
Na stranu to što su Staljinova prva i druga petoljetka - od 1928. do 1932. i od 1933. do 1937. godine - predstavljale najveći transfer tehnologije u istoriji kapitalizma zapadnog tipa. Sovjetske fabrike su u to vrijeme gotovo u pravilu građene po američkim nacrtima, a mašine su bile njemačke - odnosno proizvedene u Njemačkoj po američkim nacrtima.
Sovjeti su kapitalistima plaćali usluge suvim zlatom - ali i umjetničkim djelima koja su prije revolucije pripadala ruskoj aristokratiji. Veliki Rafael za fabriku srednje veličine - tako se tada gledalo na stvari.
Sovjeti su polako učili - a kad su naučili sve što je trebalo da nauče, opasno su se u primakli Njemačkoj - u proizvodnji čelika, na primjer, mada nisu zaostajali ni u ostalim granama industrije - što je bila ključna stavka pobjede nad fašizmom, koja će uslijediti nepunu deceniju kasnije.
Dakle, ne znam ko je taj Koen - ali mora da se zna da su Sovjeti srušili Hram Hrista Spasitelja u Moskvi, 1931. godine - i da su odmah zatim počeli da sanjare o veličanstvenoj Palati sovjeta na mjestu srušenog hrama - i to u kompletu sa impozantnom statuom Lenjina na vrhu palate - a da su Amerikanci tek 1933. smislili foru sa majmunom na vrhu Empajer stejt bildinga.
Moguće je da su Amerikanci tačno znali kako da Sovjetima bace zvjezdanu prašinu u oči, ali treba imati na umu i da su Sovjeti imali neke vrlo neobične ideje. Izgraditi novi svijet - i to na goloj ledini - to je bilo van pameti, ali izgleda da je vrijedjelo pokušati. Da li je moguće da su Rusi 1917. godine toliko bili ozlojeđeni i očajni da nije bilo druge nego carevinu okrenuti naglavačke. Ako mene pitate - to su bili dani za pamćenje.
Sjetio sam se, u međuvremenu, da sam prije tačno 10 godina, 31. maja 2005. godine, ovjerio predavanje Suzan Bak-Mors (Susan Buck-Morrs) na temu - Postsocijalizam (Postsocialism) - u istom tom amfiteatru AF BG u kojem je trebalo da nastupi i Koen.
A ovjerio sam, par dana prije ili par dana poslije tog predavanja, i promociju knjige gospođe Bak-Mors. Ta knjiga je naslovljena - Svijet snova i katastrofa: Nestanak masovnih utopija na istoku i zapadu (Dreamworld and Catastrophe: The Passing of Mass Utopia in East and West). Izdavač je bio (pokojni) Beogradski krug.
Oblasti u kojima Bak-Mors operiše su politička filozofija i socijalna teorija, sa jedne strane - i vizuelna kultura sa druge strane - što njenu priču čini posebno interesantnom. Zato sam, ne budi lijen, pročitao pomenutu knjigu i napisao prikaz - koji je prvo objavljen baš na ovom mjestu - a onda ga je profesor Obrad - Badi Savić okačio na Internet stranici Beogradskog kruga - gdje se nalazio dugi niz godina.
A onda sam Svijet snova i katastrofu cijedio, brat-bratu, nekih tri mjeseca - i na kraju ipak prihvatio ključnu tezu da je san XX vijeka definitivno bio konstruisati masovnu utopiju. Kad se podvuče linija - ispada da XX vijek i nije bio mnogo više od pukog sna u sosu od sveopšte modernizacije, što nije zaobišlo ni naše krajeve, pogotovo u drugoj polovini vijeka, sve do nesretnih ratova devedesetih - koji su nas u neku ruku vratili na početak vijeka, kada smo mi, tzv. Južni Sloveni, još uvijek vukli imperativ iz XIX vijeka o nužnosti nacionalne konsolidacije - ili pak nacionalnih konsolidacija, kako se uzme.
Svjetovi snova (dreamworlds je referenca na Valtera Benjamina) postaju opasni svaki put kad se vlast dosjeti da instrumentalizuje njihovu enormnu energiju. Dakle, ako potencijal za društvenu transformaciju ostane nerealizovan (ako snovi što su ih sanjale minule generacije ostanu samo snovi) - veliko je pitanje što će buduće generacije zaključiti. A lako se može desiti da zaključe da ih je istorija izdala - što otvara put novcu, odnosno trijumfu globalnog kapitalizma - i najvirulentnijem njegovom produktu - ograđivanju na osnovu religijske, nacionalne, ideološke i bilo kakve druge pripadosti - o čemu i mi (Crnogorci i ostali) znamo ponešto, zar ne?
Bonus video:
