Nema sile - samo jedna sila - ovde ja jedini vičem pravila/ Ja sam tata!/ Ja sam tata Rolling Stone! Supernaut, Tata Rolling Stone, Live in Zombietown II ed. (Urbazona Trotorock, 1995.)
Ako je potez od Palate Albanija, pa Terazijama pored Hotela Moskva i dalje Ulicom kralja Milana, sve do Slavije - jedna od ključnih rečenica sage o Beogradu - sage o urbanoj morfologiji Beograda (urbana morfologija proučava fizički oblik naselja, te procese formiranja i transformacije naselja) - onda je Hotel Slavija (Slavija I) uzvičnik koji vrlo logično krasi (resi) kraj te rečenice.
Kružni tok na Slaviji, najfrekventije stjecište saobraćajnih pravaca u Beogradu - zapravo je ona tačka bez koje nijedan uzvičnik (ili uskličnik, ako vam je tako draže) ne bi bio to što jeste. Kružni tok je zapravo tačka koja taj uzvičnik čini kompletnim - a važi i obrnuto, naravno: vertikalna linija uzvičnika - Hotel Slavija I - čini tačku - kružni tok na Slaviji - kompletnom.
Sve što se dešava u pozadini - a dešava se, između ostalog, i najveći srpski hram, ujedno i najveći pravoslavni hram na Balkanu i jedan od najvećih pravoslavnih hramova na svijetu - Hram svetog Save - definitivno ne pripada integralu poteza od Albanije, preko Terazija i Ulicom kralja Milana do Slavije. Taj potez ima svoj početak: Palatu Albanija - i kraj - Hotel Slaviju - osim u slučaju da ste otvorili vaše veliko srce pravoslavnoj dogmi - ako ste integrisani u vjeri i ljubavi, što bi se reklo, onda ovo ne važi za vas, oprostite, molim lijepo.
"Pred Prvi svetski rat", piše Slobodan - Giša Bogunović (Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka, knjiga 1.), "Tehnička uprava Beogradske opštine pod upraviteljstvom mladog pariskog arhitekte Eduarda Ležea predlaže svoj plan regulacije Slavije". Leže, ukratko, teži "akademskom idealu geometrijske pravilnosti", koji se nikada nije do kraja primio u Beogradu - i predlaže, između ostalog, i koncept "usvajanja jedne ose" za Ulicu Kralja Milana i Ulicu sv. Save - jednu od "najmirnijih" beogradskih ulica, kako tada tako i sada - koja vodi od Slavije do Vračarskog platoa, odnosno do Hrama sv. Save. Leže je predložio, u suštini, da se Ulica sv. Save izravna i proširi - tako da obje ulice - i kralja Milana i sv. Save - imaju širinu 24 metra. Srećom, Ležeov geometrijski formalizam nije naišao na simpatije građana Beograda, belog grada - kao što na simpatije nije naišla ni njegova težnja ka "poravnavanju" ulica - iz razloga što su Beograđani oduvijek smatrali da su dugačke i prave ulice izrazito "monotone". Kada bi Ulica sv. Save, koja je široka oko 18 metara, imala te dvije kolovozne trake koje nema, što bi bilo nekih šest metara, recimo - onda bi se uzdigla do nivoa Ulice kralja Milana - ali je pitanje da li bi to bilo u redu - bez obzira na vrlo logičan imperativ širokog prilaza Hramu sv. Save iz pravca Terazija.
Dakle, izgleda da je Ulica kralja Milana negdje pred sam početak Prvog svjetskog rata osuđena da se nikada, u jednom potezu, ne nastavi do Vračarskog platoa - što je činjenica koja, ako mene pitate, ipak doprinosi beogradskom frivolnom duhu koji se nikada nije dao (do kraja) vezati u lance.
"Trg je ploča ograničena i umirena", kaže Isidora Sekulić, "a tu ne može da dođe do izraza karakter Beograda, proizvoljan, složen, suprotan planimetrijskim slikama, zadovoljan kad ulica, čas položke čak udupke, igra u tri dimenzije".
Ako se nekada desi da mi neko (od mojih dragih drugara pravoslavaca, na primjer) postavi pitanje — A koja je to vaša vjera gospodine? - mada su mali izgledi da će se to nekada desiti, vrlo mali, gotovo nikakvi - odgovorio bih da tijelom, a svakako i dušom, vjerujem u onu Korbijevu (Le Corbusier) dugu nit koja ide od klasične Grčke, tj. Partenona, preko renesanse, te raznih oblika neoklasicizma, ponekad izvrsno maskiranog u nešto što bismo nazvali racionalizmom, odnosno funkcionalizmom, sve do mašine (ili stroja, ako vam je tako draže) - u funkciji paradigme vremena sadašnjeg. A vjerujem, dodao bih, i u onu Misovu (Mies van der Rohe) čudesnu etičko-estetsku redukciju koja bi mogla opisati i kao klasični modernizam - uz stanovite ograde svakako. Ne vjerujem da je Mis odmah, iz prve, do u detalje naslućivao što se iza brda valja - on je samo krenuo, a onda su svi naredni potezi vrlo prirodno vodili ka klasičnim obrascima, tj. zaključcima, isčitanim u skladu sa novim okolnostima, što se u prvom redu odnosi na domen materijalizacije. Dakle, moja vjera u funkcionalizam, racionalizam, a boga mi i u klasiku, poglavito grčku klasiku, te u vrijeme sadašnje - ne poznaje granice.
Teza o Albaniji kao početku i Hotelu Slavija kao kraju jedne čudesne priče ima i konkretno uporište. Naime, tridesetih godina je postalo očigledno da ka Slaviji "navire beogradski svet", kako navodi Bogunović, što nije promaklo ni Rastku Petroviću - koji je izgleda znao ponešto i o kafanama - i koji kaže da se "veselje Beograda pomerilo ka Slaviji. Tamo su najpunije kafane, tamo se najviše peva i ciganski skandiraju makedonske arije. Srce Beograda je negde između "Zadruge", "Lepe Katarine", "Gurmana", "Tri seljaka" i "Rudničanina"".
Ove dvije poslednje kafane na Petrovićevoj listi - "Tri Seljaka" i "Rudničananin" - nalazile su se baš na početku (ili na kraju, kako se uzme) Ulice kralja Milana, dakle prema Terazijama - "Rudničanin" se nalazio na današnjoj poziciji tzv. Mitićeve rupe - a "Tri seljaka" prekoputa. "Tri seljaka" je bila na glasu među pripadnicima ondašnje intelektualne elite - kojoj ni najmanje nije smetalo što je to bila "trošna, naherena krovinjara, do pola utonula u zemlju - sa mirisom šljivovice i pršute". Obje pomenute kafane su stradale u bombardovanju Beograda 1941. i obje su srušene.
Vlada Mitić, veletrgovac, kupio je "Rudničanin" 1935. - da bi 1940. obznanio narodu da planira da sruši staru kafanu i da na njenom mjestu gradi prvi beogradski department store - odnosno Magazin (u beogradskim legendama poznatiji kao Mitićev magazin) - zgradu koja bi u to vrijeme bila, da je sagrađena, najveća privatna zgrada u Beogradu.
"Magazin Veletrgovca Mitića", piše Bogunović, "bio je zamišljen kao svojevrsni, vertikalni "trgovački grad" koji bi, objašnjava dnevni list "Vreme", omogućio "malom radnom čoveku" zadovoljenje svih potrošačkih potreba na jednom mjestu, u najkraćem vremenu i uz minimalan utrošak napora "u tom kretanju i traženju roba". Čitava zgrada bi bila četrnaestospratna, zamišljali su planeri, a visoka 60 metara. Njeni projektanti, Miladin Prljević i berlinski arhitekt Šafer sa konstruktorom Đorđem Lazarevićem, premda dodajući i specifičnu kulu sa galerijom - vidikovcem uvrh građevine - u oblikovnom smislu samo će ponoviti opšte elevacione karakteristike već izgrađenog terazijskog oblakodera - palate Albanija. Iako je plan već bio sačinjen, a Mitićeva firma deponovala u Narodnoj banci 20 miliona dinara za gradnju robnog magazina, do podizanja ovog oblakodera nije došlo ni pre, ni posle rata, kada je Vlada Mitić optužen da je prodavao robu neprijatelju i osuđen na zatvorsku kaznu".
Što bi se desilo - na urbomorfološkom planu - da je gospodin Mitić uspio da sagradi svoj magazin na Slaviji - teško je pretpostaviti. Veliko je pitanje, takođe, da li bi se u tom slučaju desio i Hotel Slavija - ili bi pak drugovi tražili drugu lokaciju za svoj reprezentativni hotel. Kako bilo, ipak je Hotel Slavija - koji takođe dosta toga duguje oblikovnom konceptu Palate Albanija, pogotovo nakon izgradnje Slavije II, odnosno depadansa A - taj uzvičnik na kraju rečenice o najvažnijoj beogradskoj transvezali.
Bonus video:
