(Bojan Brukner: Hašiš klub; Admiral books)
Postoje knjige koje su same sebe napisale. Način na koji se odvija radnja u njima, po istom šablonu se odvija život knjige i njena sudbina poprima sudbine junaka iz knjige.
Mnoge su knjige zasluživale da postanu čitana djela, a potrebna im je bila pažnja publike, samo to je nedostajalo, i te knjige i dalje čekaju svoj trenutak. To su knjige koje su štampale ne-velike izdavačke kuće, romani u malim tiražima, u zemljama gdje su izdavači propadali, a plate su najčešće smanjivane „poštenoj inteligenciji“ onima koji su spremni da od male plate novac odvoje upravo za knjigu.
Upravo takve knjige, koje se provuku skoro nezapaženo, a ipak su dobre, počinju da kruže od čitaoca do čitaoca i imaju najbolju reklamu, ličnu preporuku onog ko je ranije pročitao. Čitalac se dvoumi između zarobljavanja knjige, da je sačuva za sebe, da je čita iznova i iznova, dok ga razjeda osjećaj nužnosti da mora proslijediti knjigu dalje sa nadom da taj kome proslijedi neće biti samo jedan u nizu onih koji će je takođe proslijediti dalje, te da će je vratiti onom koji mu je dao na čitanje.
U tom krugu, knjiga zaista živi magičnu sudbinu, kruži i traži svoje ljude. Možda tako jednog dana nađe i oči nekog urednika koji će se pitati kako je moguće da je prošlo toliko vremena, a da nije čuo za tu knjigu prije nego će od nje napraviti ono što takva knjiga zaslužuje, učiniće je dostupnu svima, dok će ljudi koji su imali priliku da budu prvi čitaoci te knjigu biti ponosni što su imali priliku da likove iz knjige upoznaju u njihovom prvom životu i da se druže sa njima prije ostalih.
Moglo bi se reći da je tema knjige Hašiš klub Bojana Bruknera bombardovanje Beograda 1999. godine. Međutim, bombardovanje je naizgled samo poslužilo kao sporedna tema da bi nastala knjiga, a bombe su padale samo zbog literature. Na isti način, lakoća kojom je knjiga napisana je u potpunoj suprotnosti sa zaista teškim životom i vremenom u toj 1999. godini.
Ono što najbolje opisuje to vrijeme jeste prazan frižider koji se spominje u knjizi. Postoji život koji to nije, a takođe postoji i frižider koji je izgubio funkciju onog trenutka kad je ostao prazan. Čovjek diše i živi, ali to se ne može nazvati životom, već preživljavanjem i čovjek gura naprijed zato što, eto mora.
Frižider radi, troši struju, funkcioniše, ali nema svrhu, a ako nema svrhu, da li je to i dalje frižider?
Ista paralela može se napraviti sa državama u regionu, da li su to države samo zato što imaju zastave, himnu, ustav i vlast?
Priča prati grupu mladih ljudi a čitalac je prati kroz oči studenta koji je dio grupe ljudi zarobljenih u toj 1999. godini. Oni pronalaze svoje sklonište, mračnu prostoriju sakrivenu na kraju atomskog skloništa. Njima nije dovoljno sklonište u kojem su svi, njima je potreban još jedan korak, odvojen prostor, dobrovoljni karantin.
Oni su lišeni paranoje i straha jer nemaju za što da strahuju. Velike teme stradanja i smrti ne robuju patetici jer su na papir izvezene uz pomoć sarkazma i cinizma koji je bio jedan od načina da generacija o kojoj je riječ postavi svoje standarde i nađe način da preživi i ostane donekle normalna.
Za tu generaciju beton je poezija, a bombe mogu da budu čak i zanimljive. Živjeli su u sistemu izvrnutih vrijednosti, tako da je bombardovanje za njih bilo neka vrsta blagodeti. Kao što je ironija da akcija bombardovanja nosi ime „Milosrdni anđeo“, tako su postojali i mladi ljudi koji su se za vrijeme bombardovanja najbolje provodili posmatrajući „vatromet“ sa krovova zgrada. Dok su se građani skrivali u atomskom skloništu, površina je postala njihov prostor. Bili su gosti bioskopa i gledali kako jači sa neba šalje projektile, kako ekplodiraju fabrike i nestaju zgrade, dok vojska istajava u nemogućoj misiji tako što uzalud ispucava projektile u vazduh koji čak nemaju domet dovoljan da se približi avionima koji lete nebom i bombarduju. Haos i ludilo su te godine zaista mogli da budu način života, a ono što je trebalo da bude život, bio je paralelni svijet upakovan u formu filma koji se odvija pred očima.
Dok većina traži spas u skloništu, prava zabava je napolju, jer je vani rizik i makar se nešto uzbudljivo dešava. Kad u gradu nestane struja, bend nastavlja da svira, odloži električne instumente i proizvodi zvuke rukama, usnama i ljudi se snalaze, koriste ono što imaju na raspolaganju u tom trenutku. Prisjećajući se prošlih vremena, autor jednom rečenicom bez patetike i nostalgije pravi savršen presjek vremena u kojem se nalazi: „Bila su to lepša vremena. Ne lepa, ali lepša“.
Ova knjiga je vodič za razumijevanje razočarane beogradske omladine, intelektualaca koji su zarobljeni u zemlji i žive u gradu koji je zasut bombama. Generacijski krik opisan u ovoj knjizi nije samo namijenjen da bude proizvod za periferiju, slika Beograda i mladih ljudi koji će biti dopadljivi onima koji kreiraju sliku o Beogradu na osnovu pročitanog.
Činjenica da ovu knjigu voli i generacija o kojoj knjiga i govori je dokaz da je autor pogodio u centar, da je ovjekovječio na pravi način život jedne ekipe zarobljene u 1999. godini. Da knjiga ima rupa i promašaja, ne bi mogla da je prihvati ta ekipa jer je sačinjena od ljudi koji na isti način odbijaju lošu literaturu, kao što su istovremeno vješti da prepoznaju bilo koju vrstu „loše robe“, koja im može biti uvaljena samo jedanput.
Naslov je opravdan, a knjiga ima sve elemente dobro upakovanog romana čija se poglavlja završavaju na urnebesno i groteskno, kao da je posrijedi efektan kraj čina dobre predstave. Priča o hašiš klubu koji je osnovan u Parizu jedna je stanica na putu hermetičnih grupa ljudi koje uvijek oko sebe imaju oreol fame. U tom klubu bili su najelitniji mozgovi Francuske tog doba: Bodler, Viktor Igo, Aleksandar Dima, Balzak. Doktor Žak Žozef Moro isprobavao je je svoj recept na najvećim umovima tog doba. Od tad pa do 1999. za pravim receptom se traga, a recept je izgubljen u moru lažnih kopija. Ko se dokopa recepta, mora da bude svjestan da će ono što doživi biti oduzeto od njegovog dijela Raja.
Korijeni francuskog Hašiš kliba datiraju još od priče o Asasinima koji dolaze sa istoka, tako da je u romanu na jedinstven i jedan autentičan i prilično bajkovit način prezentovana priča o Assasinima, samoubicama, ljudima koji su lišeni straha od smrti.
Naizgled mladalačka ispovijest jedne generacije, uz piščevu širinu pogleda na svijet i naratorskog talenta postaje priča o repetitivnom, o cikličnim ponavljanjima istorije. Beograd je postao nova tačka u kom se susreću haos, kult, istorija, život i smrt. Takva priča i zamisao vješto pretvorena u literaturu čini da nastane izuzetno uzbudljivo i valjano štivo.
Među koricama Hašiš kluba nalazi se samo tekst, ne postoji biografija autora i hvalospjevi, već čitalac dobija čist tekst. Na koricama je doberman preko čije face je navučena gas maska.
Svake nove oči koje čitaju ovu knjigu šalju impuls mozgu koji obrađuje tekst, a srce otkuca novi damar dup-dup, dup-dup. Tad se čuje krik generacije i kod drugih. Tad knjiga ima smisla iako je nažalost više nema u prodaji, ali će sigurno nekad vaskrsnuti jer to zaslužuje.
Da li vrijedi pisati o knjizi koje nema u prodaji? Sigurno da da. Možda je u tome i poenta knjige, misterija se nastavlja. Da!
Bonus video:
