Visarion Bajica (? - 1692)
Visarion Borilović Bajica, rođak patrijarha Arsenija Čarnojevića, bio je vjerski autor od kog je sačuvano samo minorno pisanje. Ovaj kratki tekst napisaću, kako kaže jedan španski pjesnik, s obije ruke (con dos manos). Tekst, premda govori o minornom crkvenom piscu, cilja prije na cjelinu koju on zastupa. Odnosi se, prema tome, na pisce u hijerarhiji crkve, poput Gerasila Mitropolita (? - posl. 1573), ne manje nego na živog čovjeka od krvi i mesa.
Zato i pišem s obije ruke - lijeva o pojedincu, desna o epohi.
U pitanju je, dakle, Visarion Cetinjski, poznat u dokumentima kao „najodaniji mletački prijatelj u Crnoj Gori“, posvećen u Peći 1685. g. rukom svog rođaka. Godina rođenja nije poznata, ali godina smrti je izvjesna (1692), bez obzira što se u jednom dokumentu pominje trovanje vladike, iste godine kada je njegov tekst O hristomrzitelju nastao, dakle 1689. On ima mnogo toga zajedničkog s minornim piscima iz kruga manuskriptskog stvaralaštva, sa dijacima (dijak je polaznik vjerske škole, kaligraf), sa daskalima (daskal dolazi od grčkog učitelj), sa inocima koji tihuju u ćeliji, i prepisuju knjige u skriptoriju, sa putujućim ćatama, jednom riječju: s jedinim književnicima svoga doba. Spaljeno je djelo njihovo, zatureno, u mraku. Ipak: pisci bili, pisci ostali.
Čuvari teksta, garanti diskursa. Epoha im je bila to što je bila, most od Bizanta do Zapada. Most ruševan, truo, nalik na paučinu, Lovćen bi mu kroz napukline vidio. No, uprkos svemu, oprezna noga može preći s jedne na drugu obalu. I takvi, preskromni, natjeraju nas da ih smatramo, mi pisci, danas, sebi ravnima. Neki od nas, poput moje malenkosti, u nekom smislu i jačima od sebe. Pišem desnom: kad se manuskriptski autori sastave skupa, kad se sistematizuje njihova misao, a njihove ideje izdvoje na čistinu, da drže i budu koherentne, kada se, dakle, akumulira njihov minorni opus, i oni postignu najveću moguću umjetničku snagu (snagu žanra), onda govore svi kao jedan. Trud se isplati. Oni djeluju, dakle, kao pokoljenje.
Rukopis u Moskvi Život Visariona Borilovića donekle je, međutim, zagonetniji od prosječne biografije minornog pisca toga doba. Razlog je taj što o njima znamo sasvim malo, ili nimalo, ovdje-ondje sačuvani trag njihove ruke, dočim je obično kod njih na početku upitnik, a na kraju godina posljednjeg djela, te pišem prosto: rođen ? - umro poslije te i te godine. O Visarionu, međutim, postoje kontroverzna svjedočanastva.
On piše da mu knjiga „bi donijeta iz mjesta Skadra 7198 (1689.g.)“, dočim jedan drugi, kasniji dokumenat ovo kao da demantuje. Rukopisna knjiga pod naslovom Krisovulj, u nauci poznatija kao Cetinjski ljetopis, koju je, uzgred, akribični i seriozni Niko S. Martinović izdao 1962. godine, tvrdi da dvije godine ranije vladika nije bio među živima: „Ljeta 1687. zauzeše Latini Herceg Novi. I tog ljeta episkop Visarion izvede Latine na Cetinje u manastir, providura i kavaljera. I vladiku Visariona otrovaše, i umrije.“ Drugi rukopis, djelo izvjesnog Vasilija Igumana, iz manastira Dobrilovine (ovaj manastir je takođe imao skriptorijum, a u susjednoj Dovolji rukopoložen je Arsenije Čarnojević), danas pohranjen u arhivu grofa Uvarova u Moskvi (ZIN, 1, 1909, 1910) potvrđuje da je Visarion još u životu:
„Da se zna, kako Božijom milošću, dođe preosvećeni patrijarh pećki, kir Arsenije (misli se: Arsenije III Čarnojević, savremenik iz istog sela, iz Bajica, rođen oko 1633 - umro u Beču 1706, prim. G. Č.) u sveti manastir, zvani Cetinje, za vrijeme mitropolita Visarona Crnogorskog. (..) I tada mi dade njegova sveta pisma za duhovno ispovijedanje za Crnu Goru i Primorje, i plemena, ako ko hoće da se ispovijeda, ljeta 7198 (1689).“ Istorija će mitropolita sa Cetinja zapamtiti po jednom državničkom potezu: uputio je 300 svojih ratnika 1687. i, u bici na Kamenom iznad Herceg Novog, porazio Turke.
Polifonija
Otkup opljačkane knjige, o čemu govori Visarionov tekst, bio bi opšte mjesto u slučaju da zanemarimo okolnosti pogroma i književnog odjeka. Moj tekst, premda pisan objema rukama, ne govori kroz autore pojedinačno, nego kroz kontekst: kroz usta pokoljenja skriptorijskih pisaca, u manastirima na sjeveru, u doba semiotičke krize u 16/17. stoljeću i, najzad, kroz usta Bokelja, koji su iz istog korijena rodili novu književnost na narodnom jeziku.
Ja stvari posmatram, prema tome, i kroz intoniranje, a ne samo kroz eksponiranje sadržaja. Sadržaj je himna, a za svaku himnu intoniranje je bitno. Realno je ono što se desi. Ovdje govorim upravo o tome, o dešavanjima koja su poznata, ali ne tonom nijednog od njih partikularno, nego, napokon, simfonijskim tonom čitavog orkestra. Visarion se, naime, veseli što je „te godine, po nekom Božijem proviđenju“, došla, kako on kaže, vojska Rimskog carstva i protjerala „bogomrski rod carstva Ismailova i pogani narod njihov“. Raspoloženje mu je nepromijenjeno, u odnosu na raspoloženje pisaca s tonom smrti na usnama, iz prethodnog stoljeća: Vuk Prezbiter (? - posl. 1517), Radoslav Pop (? - posl. 1524), Sava iz Zastupa (? - 1545), Jovan Dijak (? - posl. 1552) ili, pak, Ćetko Prezbiter (? - posl. 1560).
Visarion svoj tekst, sačuvan uprkos pogromu, piše na umirućem službenom jeziku, ali sasvim iskreno, van svake tehnike osim one službene: povjerava se da je kupio ukradenu knjigu, i da je vraća gdje pripada. Postoje bolni momenti u životu, i ovaj je takav: baca svjetlo na cjelinu i govori, dakle, ne afektovanim jezikom umjetnika, nego simfonijskim jezikom pokoljenjâ. [Jezik polifonije biće na cijeni mnogo godina kasnije, u književnosti 19. v., posebno u modernom romanu, pošto Dostojevski napusti pravolinijsku intelektualnu tehniku, i otkrije, dakle, da se u istom momentu može govoriti o više stvari (polifonija), kao u operi, ali to je već druga priča].
Visarion je poslednji autor iz minornog postbizantskog kruga, iz jata manastirskih kompilatora, odgojenog dvjesta godina ranije s Vukom Prezbiterom. Čovjek sa Cetinja je, zajedno sa savremenikom Vasilijem Pivcem (? - posl. 1711), prepisivačem, a vrlo vjerovatno i prevodiocem Pseudo-Dionisija Areopagita (sirijski hrišćanin, filozof patristike, 6. v.), dakle, posljednji predstavnik teokratskog diskursa. Taj diskurs je očuvao jezik i pismo kroz ognjeve Apokalipse.
No, on je i vjesnik nečeg mnogo šireg, što će takođe trajati dvjesta godina: jedne od najmoćnijih dinastičkih književnosti, koliko god to izgledalo paradoksalno, u istoriji nove Evrope. Biće to petrovićevska literatura, stvorena, dakle, u pauzi među dva zamaha sabljom i naleta smrti.
Veliki državnički alhemičari Petrovići napravili su selo, od sela književnost, a od književnosti državu. Crna Gora je, odista, država stvorena od ideja i od književnosti. Možda zato, iako mala, ima svoje mjesto u povijesti državničkih ideja.
Bonus video:
