“Svako ko misli je nesrećan”, kaže kaže Sergej Dovlatov u jednoj od svojih priča. Neke vrane grakću cio dan, neke nemaju ništa da kažu. Vidim jednu od njih kako štrafta naprijed-nazad po mom travnjaku, onako kako sam gledao da to Hamlet čini na sceni. Šta god da je muči izgleda nerazrješivo, previše za jednu vranu da sama shvati. Ipak, nije zgoreg pokušati, pretpostavljam, uz svu larmu koju prave njeni rođaci dok lete tamo-amo, kao da put koji nadgledaju nije pokriven samo opalim lišćem i zakrpama leda, već i svježim ostacima zgaženih životinja. Moj pokojni otac, koji je imao da kaže nešto dobro o većini stvari, tješio je ljude koji su se žalili na ciču zimu podsjećajući ih na radosti koje donose činija vrele supe i žestoko piće koji su dozvoljeni rano ujutro u vanrednim okolnostima. Pored toga, on je tvrdio da hladnoća koncentriše um. Onog trenutka kada izađemo napolje, radimo ono što moramo sa neuobičajenim vještinama i trudom, za razliku od onih ljudi koji mogu da sebi priušte da sjede u hladu na nekom mediteranskom ili karipskom ostrvu. Kada legnemo, vrijeme prestaje da curi i možemo da meditiramo o vječnosti, vjerovao je Sioran. Istorija, rekao je on, proizvod je ljudi koji ustaju i koji su zauzeti poslom. Može li se biti sanjar ili glupak na Sjevernom polu? Moj otac je sumnjao u to. Kako Berlioz zvuči na četrdeset ispod nule? A kako Šuman? On nikada nije mario da to sazna. U trenutku užasavajuće pomisli, htio bih da dodam: da su Platon i Sokrat morali da stružu led sa svojih šoferšajbni i da se nose sa praznim akumulatorima, uprkos našim beskrajnim zimama u Nju Hempširu i našoj navodno povećanoj inteligenciji, u posljednje vrijeme nismo iznjedrili nijednog filozofa kojeg bi iko mario da zapamti. Dakle, ovo neprirodno osjećanje koje imam, kad ustanem usred noći i na vrhovima prstiju bosonog idem do hladne kuhinje da virnem na termometar napolju, da sam na ivici nekakvog izuzetnog otkrića, nečeg dostojnog razmišljanja Bleza Paskala o tišini beskonačnog svemira, ispostavlja se da je glupost. Pa, možda ne u potpunosti: onaj čiji je um bistar osjeća se slobodnim, gospodarom svoje sudbine. Ko kaže da je filozofija nespojiva sa napornim radom i samoodržanjem? Dok lopatom čistim snijeg sa krova, kradom se divim sebi, kao da sam Ničeov natčovjek.
Ipak, ne mogu da odolim osjećaju da sam okružen onima koji duboko razmišljaju: mlada krava stoji zbunjena na polju pokrivenim prvim snijegom; džukela koju zovem Šopenhauer, koja dahće na kraju svog teškog lanca, ili druga koji me podsjeća na Karla Marksa koju sam vidio kako laje na policijski džip dok prolazi pored njene kuće. Čak i jezero koje samo što se nije zamrzlo čini se nijemo u neodlučnosti i izgubljeno u mislima. Što se tiče mačaka, mora postojati barem par Vitgenštajna koji se šunjaju iza tremova u blizini i jedna velika, dugodlaka crna, sa prugama, koja dolazi da se očeše o moju nogu tu i tamo i kojoj sam nadjenuo ime po Boetiju, koji napisao “Utjehu filozofije”, jednu od najpopularnijih knjiga u srednjovekovnoj Evropi. “Nijedan filozof nikada nije uticao ni na stav ulice u kojoj je živio”, izjavio je, navodno, Volter. Ja u to ne vjerujem. Dok nam se sprema duboka zima i postaje sve hladnije, čak i dim iz komšijskog dimnjaka može se shvatiti kao filozofiranje. Posmatram ga kako se diže i povija, i govori nezainteresovanom nebu o našoj usamljenosti, mukama i strastima koje krijemo jedni od drugih, i zapitanosti i bolu nad našom smrtnošću i konačnim nestankom sa ovog svijeta. Prije nego što padne snijeg, zavlada neka duboka tišina, kao u katedrali. Čovjek začuđeno gleda ogoljelo drveće, i sivo dnevno svjetlo koje se polako povlači preko golih poljana, i prisjeća se one pjesme Emili Dikinson koja govori o istom takvom zimskom popodnevu - hladnom i bez vjetra, kad se spusti neko onostrano svjetlo a sijenke zadržavaju dah - i o bolu koji tada osjetimo i za koji ne možemo da nađemo ranu, već samo možemo bolje da pogledamo u sebe, gdje se kriju sva značenja i sva neodgovorena pitanja.New York Review of Books blog
Bonus video:
