Serbus dragi Zagreb moj/ kaj se skrivaš v megli toj Toni Leskovar, Serbus dragi Zagreb (Jugoton, 1969.)
Evo me opet u Zagrebu, belom gradu. Magla. Možda bi trebalo da odem do Novakove i ovjerim u kakvom su stanju one stare vile i stare stambene zgrade - posljednji put sam bio gore pred rat, 1991. godine, u junu mjesecu - ali sam ipak odustao od Novakove ovoga puta. Ne toliko zbog magle - Magla svuda, magla oko nas/ Prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz itd. - koliko baš zbog Novakove, odnosno zbog frke s vremenom. U Zagrebu sam uvijek na blitz, svaki minut mi je isprogramiran - a Novakova zahtijeva cijelo jedno popodne - po mogućnosti junsko popodne - tj. lipanjsko popodne - još jedno dugo i mirisno, bezbrižno i opušteno lipanjsko popodne.
Nisam morao ovjeriti sve, mogao sam ovjeriti samo jednu vilu u Novakovoj - Vilu Spitzer (čita se Špicer), recimo - ili samo jednu kuću - Kuću Belčić, recimo - to mi je padalo na pamet - ali se ne bih dobro osjećao u tom slučaju, znam, to bi bila izdaja sve tri vile i svih 17 tzv. najamnih zgrada u Novakovoj ulici, redom. Novakova je jedinstven potez - što implicira vrlo ozbiljan pristup - kao kad kupujete nova kola - glupo bi bilo kupiti samo karburator - ili samo retrovizor.
Ako razmišljate da nakon uspješno okončanih osnovnih studija, te master studija arhitekture (petogodišnji program), upišete i doktorske studije - arhitektura i urbanizam - Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu je svakako jedna od opcija - jedna od tri opcije - uz uslov da niste das wunderkind i da ne volite da komplikujete. Ako vam je, kao meni - pisanje na srcu - pa želite da ostanete u domenima jezika kojega svi, manje-više, ipak razumijemo, bez obzira što nosi četiri različita naziva - druge dvije opcije su: Beograd, beli grad, te šeher Sarajevo.
Da me neko pita ko su trenutno ključni igrači na sarajevskoj, odnosno BiH arhitektonskoj sceni - bojim se da bih samo slegnuo ramenima. Ne pada mi na pamet ni jedno jedino ime. Ne ponosim se tom činjenicom, daleko od toga - ali o Sarajevu ne znam ništa - baš ništa - nažalost. Sarajevo, u mom slučaju, nikada nije postojalo kao opcija. Dvadesetak godina u Beogradu je mnogo, ako mene pitate. Poslije dvadesetak godina iskristališu se neka važna pitanja - na koja nisam imao suvisle odgovore - te sam u to ime zaključio da mi je potrebna promjena - dosta mi je bilo Beograda - na stranu to što mi se nisu sviđali uslovi upisa na doktorske studije na AF BG, niti upisna procedura (prosjek, test).
U Zagrebu je sve bilo otvoreno - ovdje je uvijek sve bilo otvoreno. Za prosjek te niko ne pita, nema testa - ali tu je ta smrtonosna "točka 7." koja ljudima sreću kvari - ili u prevodu: Opis znanstveno - istraživačkog interesa i okvirna tema budućeg doktorskog rada. Tu točku 7. sam klesao, brusio i polirao nekih dvije-tri nedjelje - tražili su 1.000 riječi, ako se ne varam - i na kraju nisam bio sasvim zadovoljan. Nikada ja nisam sasvim zadovoljan. Trebalo mi je još par dana - uvijek mi fali tih par dana, uvijek sebi kažem da moram početi par dana ranije - ali nikada ne počnem kada bi trebalo da počnem. Kako bilo - točku 7. sam preživio. Svi preživjeli su onda pozvani pred komisiju - vodio se razgovor, koji je bio vrlo ugodan, moram naglasiti - i nakon razgovora, ako baš ne napravite nekakav gaf - spremni ste za upis.
Prava zabava počinje koncem trećeg semestra (doktorski studij u ZG, kao i u BG - traje šest semestara) - a zove se druga radionica - koja se, da ne bi bilo zabune, direktno nastavlja na prvu radionicu - iz drugog semestra. U nekakvoj ste obavezi da vučete temu iz prve radionice - mada to nigdje nije isklesano u mermeru - ali jeste logično - i jeste nekako najjednostavnije, pa se nekako i podrazumijeva. I dok je na prvoj radionici kriterijum bio relativno blag - u drugoj se osjetno podiže, stvari se usložnjavaju - i dalje je atmosfera bajna, da se razumijemo - ali osjećate taj pritisak. Najbolje je iz mjesta se suočiti sa pritiskom - ali većina, u koju i ja spadam, preferira zaobilazne taktike, što se baziraju na dovitljivosti i šarmu - da bi se vrlo brzo ispostavilo da od toga nema nikakve koristi. Ispred vas je nezgodni Tajson (uvijek kad sam u problemu, bilo kakve vrste, ispred mene se pojavi Mike Tyson) - i vi mu se osmijehujete, u nadi da će nestati kad sljedeći put trepnete - što se nikada ne desi, naravno, ali nastavljate da vjerujete, iz ko zna kojih razloga, da će se upravo to desiti.
Ako vas nešto stvarno nauče na AF BG - onda vas nauče da razmišljate konceptualno - još ako ste iznimno nadareni za konceptualnu misao, poput mene, onda nećete imati problema da koncipirate rad - tj. ciljeve, metode i strukturu toga rada koji bi trebao da predstavlja rezultat vašeg angažmana na radionici. Sljedeći korak - koji podrazumijeva krvavi rad - nikako ne podrazumijeva i dodatne konceptualizacije - završili ste sa konceptualizacijama - ali podrazumijeva nešto što se zove prokrastinacija: oblik ponašanja za koji je karakteristično odlaganje akcija i zadataka za kasnije.
A vrijeme leti li leti - i desilo se da u prošli ponedeljak, na prezentaciji naših trenutnih dosega - niko od nas četvoro - ima nas četvoro u grupi, što je idealno u svakom pogledu - nije imao suvislu priču. Sve što smo bili u stanju prezentirati voditeljici naše radionice - bili su vrlo maštovito koncipirani problemi sa kojima smo se suočili u proteklom periodu - i tek tu i tamo nekakve naznake nečega što bi moglo da ima nekakvog smisla.
U to ime, voditeljica radionice je predložila da svi zajedno odemo na predavanje o segmentu opusa glasovitog zagrebačkog fotografa (i hrvatskog, naravno, ali na prvom mjestu ipak zagrebačkog - gotovo je opipljiva ta njegova grandiozna ljubav prema Zagrebu) - segmentu njegovog opusa što se direktno odnosi na arhitekturu. Znali smo, naravno, da je taj fotograf jedan i jedini: Tošo Dabac. Predavač je bio niko drugi do - Ivan Rupnik - pominjao sam ga prošle subote - a predavanje je bilo organizovano na adresi Ilica 17 - visoki mezanin - Arhiv Toše Dabca - u glasovitoj kući Job.
Da vidimo što o kući Job kažu u Galeriji nepokretnih kulturnih dobara grada Zagreba / Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode: "Najamna trgovačko-stambena zgrada Job u Ilici 17, građena je od 1930. do 1932. godine. Autori osnove su arhitekti S. Hribar i I. Velikonja, a radove je izvelo građevno preduzeće Braća Kaučić i Gyiketta. Kuća Job je tipološka varijacija modela trgovačko-stambene zgrade s poslovnim mezaninom dvokrilne gradnje s centralnim jezgrom, stilističkih obilježja međuratnog modernizma internacionalnog stila".
Krešimir Galović dodaje: "U njenom je prizemlju nekad bio prvi zagrebački Automatski buffet, a u gornjim etažama fotoatelijeri Mosinger i Dabac. U istoj je zgradi imao atelijer arhitekt Josip Pičman, a nakon njega Ivan Vitić, te Kazimir Ostrogović i Marijan Haberle". Dakle, na aresi Ilica 17 ne fali istorije, tj. povijesti hrvatske moderne arhitekture.
A onda je Rupnik u jednom predivnom trenutku pokazao Dabčeve fotografije Novakove - i ja sam poželio da odmah nakon predavanja ovjerim Novakovu - to vam je zapravo magija arhitektonske fotografije na djelu - to zapravo želim da vam kažem cijelo vrijeme.
Bonus video:
