Odvažne, bezbrižne, podrugljive, silovite - takve nas želi mudrost; ona je žena i uvijek voli samo ratnika. Fridrih Niče, Tako je govorio Zaratustra (O čitanju i pisanju)
Na stolu imam nekoliko tekstova koji se tiču hrvatske arhitektonske produkcije na početku XXI vijeka - u kontekstu dešavanja na međunarodnoj arhitektonskoj sceni, odnosno u kontekstu nužnosti pozicioniranja aktuelne hrvatske arhitektonske produkcije na velikoj sceni - ili na velikim scenama, preciznije. Bojim se da odavno ne postoji ni naznaka nekakvog središta, nekakve osovine oko koje bi se sve okretalo - prije će biti da danas u svakom trenutku imamo nekoliko različitih žarišta - a ne središta - oko kojih se generišu interesantne priče.
Biće i da ta žarišta nisu više striktno vezana za konkretna mjesta, lokacije, odnosno teritoriju - već za konkretne ideje, stavove, pristupe - te modifikovane, unaprijeđene i inovativne procedure. Ključna riječ je dijalektika: pokušaj približavanja istini kroz procese razmjene (suprostavljenih) stavova i informacija - kroz dijalog, u najkraćem. Dijalog je jedina potvrda da se nešto stvarno dešava itd.
Zašto bi nas zanimala savremena hrvatska arhitektonska produkcija - to je zapravo pitanje?
Recimo da su hrvatski arhitekti, te istoričari, odnosno povijesničari arhitekture, kritičari i teoretičari - već pregazili nekakav put koji je tek pred nama - crnogorskim... ovdje smo već u problemu - jer bismo za početak morali priznati, prvo sebi a zatim i drugima, da trenutno imamo arhitekte - imamo čak i Arhitektonski fakultet - ali ni u najavi nemamo kvalifikovane istoričare savremene arhitekture - a o teoretičarima i kritičarima tek zbora nema. Posljedica toga je, najednostavnije rečeno - mrak - mrkli mrak koji polako, kako prolaze godine, guta sve oko sebe.
Naravno da ni u Hrvatskoj, kao ni bilo gdje drugdje u svijetu, o tim divnim stvarima ne razmišljaju najšire arhitektonske mase - ali valja naglasiti da na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu odavno postoji Katedra za povijest i teoriju arhitekture - postoji i znanstveni arhitektonski časopis "Prostor" - što je svakako dobar zalog, kako za prošlost i sadašnjost, tako i za budućnost hrvatske arhitekture. Postoji i čitav niz drugih institucija kojima je takođe na srcu hrvatska arhitektura - što, sve zajedno, predstavlja pristojan okvir u kojemu je moguće učinkovito djelovati.
Što se tiče CG... OK, zaustaviću se na ovom mjestu i promijeniti ploču, što bi se reklo - pokušajte vi da završite ovu rečenicu, ako vam je do toga.
Od Rema Kolhasa naovamo - recimo od ranih devedesetih - arhitekt koji drži do sebe - pogotovo ako pretenduje na okvir širi od lokalnog - u obavezi je da se dokaže na sva tri polja arhitektonskog djelovanja: u praksi, odnosno u projektovanju; zatim u teoriji, ne bi li nam barem pružio nekakav uvid u svoje djelovanje, ako ništa drugo; i konačno - u edukaciji - ako arhitekt, koji drži do sebe, ne ostavi iza sebe armiju sljedbenika, koji će nakon njegove smrti nastaviti tačno tamo gdje je on stao - taj arhitekt kao da nikada nije ni postojao.
Svi smo čuli za Ranka Radovića - svi smo se svojevremeno kleli u njegovu harizmu, u njegovu duboku ali i vrlo pitku misao, u njegovu sposobnost da arhitekturu približi najširim masama studenata - prvenstveno Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, a zatim i Arhitektonskog fakulteta u Novom Sadu - ponosili smo se i činjenicom da se nikad nije ustezao da naglasi svoje nacionalne osjećaje - bio je i ostao Crnogorac, Bjelopavlić - ali bismo se ipak našli na grdnim mukama kada bi nas neko sa strane - neki profesor sa Harvarda, na primjer - zamolio da mu u najkraćim crtama objasnimo u čemu bi se tačno sastojala specifičnost riječi, djela i misli nikad prežaljenog Ranka Radovića.
Pomenuli bismo Sobu kuma Saveljića, naravno - te da je R. R. neko kratko vrijeme bio ministar u Vladi CG, da je volio da vozi ono ministarsko biciklo unaokolo - što bi otprilike bilo sve, nažalost. Tužno je i to što bismo se u pokušaju da adekvatno odgovorimo na upit profesora sa Harvarda ipak morali pozvati na autore koji nikada nisu kročili u zgradu Arhitektonskog fakulteta u Podgorici.
Dakle, ako najveći Crnogorac kojega imamo na polju istorije arhitekture, te arhitektonske teorije i kritike - teško može da se nada da će se u dogledno vrijeme vile grabit da mu vijence dostojne sapletu - onda nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo da je trenutno u CG iluzorno pretendovati na bilo kakvu ozbiljnu priču o nacionalnoj arhitekturi. Moramo krenuti od nule, nema nam druge.
"A Peripheral Moment: Experiments in Architectural Agency: Croatia 1990-2010" Ivana Rupnika - prvi je naslov koji bi eventualno mogao poslužiti kao uzor prilikom skorih - nadajmo se - pokušaja da se naša arhitektura uglavi u nekakve globalne tokove - odnosno da se odredi - prvo prema unutra, a zatim i prema spolja.
"Središnji koncept oko kojeg Rupnik gradi svoj interpretativni argument je reaktuelizirani Karamanov (Ljubo Karaman, hrvatski povijesničar i teoretičar umjetnosti, te konzervator, 1886 - 1971) koncept periferije", piše Karin Šerman u recenziji pomenutog naslova, "i iz njega proizilazeći efekt naglašene kreativne slobode. Ljubo Karaman, naime, 1930. godine, u pokušaju tumačenja slobodnih oblika starohrvatskih predromaničkih crkava i njihove kreativne igre s oblikovnim elementima rimskih i bizantskih utjecaja, razvija tezu o "slobodi periferije". "Periferijska sredina" - smatra Karaman - za razliku od one "provincijske" koja tek kopira stilske modele iz dominantnog kulturnog centra, u svojoj fizičkoj distanci od jakog centra ostvaruje markantnu kreativnu slobodu kroz neinhibiranu i inovativnu igru s utjecajima koji pristižu iz takvih udaljenih središta".
Rupnik je profesor na Harvardu - što će reći da vrlo ozbiljno pristupa temama kojima se bavi. Ivana Haničar Buljan smatra da Rupnik "nastoji najprije postaviti teorijski okvir unutar kojeg se može raspravljati o suvremenoj hrvatskoj arhitekturi, a zatim predstavlja nekoliko odabranih primjera eksperimentalnih arhitektonskih praksi na domaćem terenu". Vrlo jednostavno - ali samo naizgled.
"Tražili smo neki drugačiji pogled od onog koji bismo dobili od naših teoretičara i kritičara", kaže gospođa Haničar Buljan osvrćući se na tekst Ivana Rupnika naslovljen "Eksperimentalne metode - Oblikovanje novih praksi" i objavljen davne 2008. godine u časopisu "Život umjetnosti" (Institut za povijest umjetnosti), "Rupnik, primjerice, prepoznaje ključne momente koje mi nismo. Prepoznaje faze razvoja 90-ih, govori o tranziciji, i arhitekturu povezuje sa društvenim kontekstom. Rupnik također ističe ulogu koju je odigralo Udruženje hrvatskih arhitekata kroz organizaciju velikog broja natječaja, što je prepoznato kao svojevrsni inkubator za novu arhitekturu. (...) Dakle, vrlo često su ne samo osobe, nego i neke organizacije, bile pokretač za formiranje kritične mase."
Ako ne volite da čitate - onda vam predlažem da na YouTube poslušate i pogledate predavanje Ivana Rupnika na temu koja se dobrim dijelom odnosi upravo na blistave momente recentne arhitektonske produkcije u Hrvatskoj - samo ukucajte "Ivan Rupnik: Understanding Design" i pred vama će se otvoriti nebesa.
Nastavak naredne subote
Bonus video:
