...uradi nešto za svoju nervozu/ smiri drhtanje/ budi kao Valentino/ ne kolebaj se Azra, Uradi nešto, Azra (Jugoton, 1980.)
Vjerovatno ste čuli da je Direktorat za građevinarstvo pri Ministarstvu održivog razvoja i turizma - na molbu Hotelske grupe "Budvanska rivijera" a.d. - izdao Urbanističko-tehnički uslove (broj 0503 - 2015/12 od 19. novembra 2014), za izradu tehničke dokumentacije, za rekonstrukciju hotela na urbanističkoj parceli S1-37, u Bloku 37, u zahvatu Izmjena i dopuna Detaljnog urbanističkog plana "Budva centar" u Budvi?
Ili u prevodu: ne piše se dobro Hotelu Mogren - koji je inače (bio) segment Hotelskog kompleksa Avala - Mogren, podignutog 1984. godine po projektu arhitekte Vladislava - Vlada Plamenca. Izbrisan je iz evidencije, drugim riječima. Sad je pravo vrijeme da svi napravimo po nekoliko dobrih fotki Mogrena, za uspomenu - i da ga zaboravimo - kao što smo zaboravili i Vladovu Avalu. Nema više Vladovog Hotelskog kompleksa Avala - Mogren, ukratko.
Biće da ipak nismo u stanju da, kao nacija, vrednujemo vrhunska ostvarenja ovdašnje arhitektonske misli i prakse - jer bismo se u protivnom, kao nacija, svakako potrudili da zaštitimo Hotelski kompleks Avala-Mogren od bilo kakvih intervencija koje ne bi bile u duhu izvornog rješenja.
Iza kompeksa Avala-Mogren stoji pobjeda na velikom jugoslovenskom konkursu - stoji i Trinaestojulska nagrada, najprestižnije godišnje priznanje u CG - a stoji i toliko očigledan arhitektonski kvalitet - koji ipak nikada nismo oficijelno priznali - kao što nismo oficijelno priznali, na bilo koji način, ni jedno - savremeno, uslovno rečeno - arhitektonsko ostvarenje realizovano u CG u vijeku koji je za nama. Prije nego što pređemo na stvar - na analizu pomenutih Urbanističko-tehničkih uslova - moramo da ponovimo pređeno gradivo. Vrijeme je da (opet) rezimiramo recentne zvanične napore usmjerene u pravcu zaštite athitekture XX vijeka na tlu CG.
Podsjetio bih vas u to ime, za početak, da je Okrugli sto na temu "Zaštita arhitekture XX vijeka" (trebalo je dopisati: na teritoriji Države CG - ne bi li stvari bile jasnije) održan na prijestonom Cetinju početkom aprila mjeseca davne 2012. godine, u organizaciji Ministarstva kulture. Nakon što je tada aktuelni ministar pozdravio prisutne i poželio im uspješan rad - riječ je uzela uvažena gospođa Lidija Ljesar, tada aktuelna pomoćnica ministra kulture za pitanja kulturne baštine - i izgovorila sljedeće:
“Želim prije svega da iskažem lično i profesionalno zadovoljstvo temom našeg današnjeg okupljanja i da se zahvalim svima vama koji ste svojim dolaskom pokazali poštovanje prema naslijeđenim vrijednostima ali i znanje da samo zajedničkim zalaganjem, možemo uspjeti u zaštiti i očuvanju najdragocjenijeg u crnogorskom iskazu jednog vremena. Posebno me raduje prisustvo profesora i studenata sa Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, od kojih će zasigurno umnogome zavisiti buduće aktivnosti na valorizaciji i zaštiti graditeljske baštine u Crnoj Gori.”
Poslije ovako sadržajnog uvoda - iz kojega je svako mogao da zaključi da je graditeljska baština u Crnoj Gori u sigurnim rukama - delegati su odmah mogli doma - s punim džakovima ličnog i profesionalnog zadovoljstva (neki vjerovatno i s honorarčićima u džepovima) - jer, ruku na srce, ništa se od istorijskog značaja za zaštitu kulturnog nasljeđa nije desilo na tom Okruglom stolu - “zasigurno umnogome” - niti je iko očekivao da će se desiti bilo što od bilo kakvog značaja. Ni poslije se ništa značajno nije desilo, valja naglasiti - nikada se ništa značajno nije desilo na tu temu u CG - a kad će se desiti ne znamo.
“Upravo, Ministarstvo kulture je uvažavajući značaj arhitekture XX vijeka”, nastavila je gospođa Ljesar, “kao i bojazan od njenog nestajanja (uh, uh, uh - op.a.), pokrenulo proces njene zaštite prvim Programom zaštite i očuvanja kulturnih dobara, cijeneći da je zaštita arhitekture XX vijeka u Crnoj Gori traganje za nacionalnim izrazom u arhitekturi”.
Sad je sve jasno, ne može biti jasnije - inače, XX vijek je u Crnoj Gori, što se tiče arhitekture, osvanuo 9. jula 1939. godine - kada je upriličeno svečano otvaranje Hotela Ko-op u Ulcinju. Hotel Ko-op je, drugim riječima, prva modernistička građevina na teritoriji današnje Države Crne Gore - prva građevina koja nema nikakve veze sa XIX vijekom - koja istinski pripada XX vijeku. Hotel više ne postoji, nažalost, a podignut je po projektu koji su potpisali Hinko Bauer i Marijan Haberle, hrvatski arhitekti. Sljedeći modernistički projekat realizovan na tlu današnje Države Crne Gore je Dom narodnog zdravlja s bolnicom u Risnu - Zadužbina Vasa Ćukovića. Dom je otvoren 1940. godine, a podignut je po projektu Milana Zlokovića, srpskog arhitekte (rodom iz Bijele).
Dakle, kada su Bauer i Haberle gradili hotel u Ulcinju, sumnjam da su osjećali da udaraju temelje nacionalnom izrazu u arhitekturi. Što se tiče Zlokovića, sumnjam da je nacionalni izraz bio nešto čime bi se on bavio - modernizam je, duboko u svojoj suštini, a svakako i na samoj svojoj površini - internacionalni pokret, vjerovali ili ne - Bauer, Haberle i Zloković su to odlično znali.
Kad je časni Vujadin Popović u jednom trenutku preuzeo projekat Hotela Crna Gora - bivšeg u međuvremenu - mora da je rekao - Sad ću da potražim taj prokleti nacionalni izraz u arhitekturi, ne zvao se ja Vujadin Popović. Ako li pak omanem u potrazi, nestaću odavde poput lastinog repa - i skrasiću se tek u dalekoj, predalekoj Australiji, najvjerovatnije - a gospođi Ljesar ću ostaviti u amanet da traga za nacionalnim izrazom u arhitekturi XX vijeka. Lidija Ljesar - zapamtite to ime! Tupa Vukotić - isto. U trenutku kada mu je, negdje potkraj pedesetih, palo na pamet da se poduhvati izrade projekta Kajakaškog kluba Galeb iznad plaže Labud u Podgorici - nacionalni izraz mu je bio prioritet, bez sumnje - stanje u kojem se nalazi pomenuti objekat vrlo rječito govori tome u prilog. Ne treba ići dalje.
Kad je časna i poštena Svetlana Kana Radević nacrtala prvu skicu budućeg Hotela Podgorica - nad kojim su se takođe nadvili crni oblaci u međuvremenu (gazda hotela planira nekih dvadesetak spratova na mjestu gdje se danas nalazi hotelski parking - a Lidiji Ljesar - koja je u međuvremenu avanzovala na poziciju generalne direktorke Direktorata za kulturnu baštinu koji djeluje pri Ministarstvu kulture - ne pada na pamet da na bilo koji način reaguje) - rekla je ovo - Brat Vujadin je omanuo, brat Tupa je omanuo, sad sam ja na redu - ako li pak ja ne uspijem da pronađem taj nacionalni izraz u arhitekturi - niko neće - eventualno bi ta Lidija Ljesar, koju svi pominju, mogla nešto da učini - kad na nju dođe red da ga traži.
Slično su razmišljali i mnogi drugi arhitekti i arhitektice koji su djelovali na ovim tužnim prostorima - i sada je na Lidiji Ljesar da plodove njihovog rada i zalaganja utka u neraskidivo, vječno tkanje nacionalnog izraza u arhitekturi XX vijeka - vjerovatno crnogorskog nacionalnog izraza, ali se ne bih kladio u to, sačekaću radije da budu objavljeni rezultati projekta Zaštita arhitekture XX vijeka. Možda se to ipak desi za moga života. Baš me zanima hoće li Vladov Hotelski kompleks Avala - Mogren biti pomenut... kladio bih se da neće.
Usudio bih se da dodam da u CG, trenutno, ne postoji osoba od integriteta - u prvom redu stručnog, a zatim i etičkog - sposobna da se upusti u pionirski poduhvat evaluacije modernističke arhitektonske baštine na tlu CG. I dok čekamo da se takva osoba pojavi - ni jedno jedino vrijedno arhitektonsko ostvarenje iz XX vijeka neće ostati sačuvano u izvornom obliku, sva je prilika - ali o tome u narednim brojevima.
Bonus video:
