Iako je rodonačelica naučne fantastike jedna žena, Meri Šeli, žene autori nipošto nisu česta pojava u ovom žanru. Doskora je ovaj žanr bio je izrazito “muško dvorište”, gotovo isključivo pisali su muškarci o muškarcima i za muškarce.
Od kraja šezdesetih godina na SF sceni pojavila se Ursula Legvin, koja će ubrzo baciti u zasjenak sve svoje muške kolege, postavši po mnogima najveći živi pisac ovog žanra. Autorki kultnih romana “Lijeva ruka tame”, “Čovjek praznih šaka”, ”Svijet se kaže šuma”, “Čapljino oko”, na šezdesetpetoj dodjeli National Book nagrada u četvrtak veče, dodijeljena je Medalja za istaknut doprinos američkoj književnosti zbog „izuzetnog uticaja na nacionalno književno nasljeđe“.
Govor koji je tom prilikom održala odjeknuo je i dao povod za razmišljanje i kolegama i čitaocima.
"Hvala od srca. Moja porodica, moj agent, urednici, znaju da je moj uspjeh ovdje njihova zasluga koliko je i moja, i da je ova divna nagrada njihova koliko i moja. I sa radošću je prihvatam u ime svih pisaca koji su toliko dugo bili isključeni iz književnosti, i dijelim je sa mojim kolegama autorima fantastike i naučne fantastike, piscima maštačima, koji su posljednjih 50 godina gledali kako ova nagrada odlazi takozvanim realistima. Mislim da dolaze teška vremena u kojima će nam trebati glasovi pisaca koji mogu da zamisle alternativu današnjem načinu života, i koji mogu da prozru kroz naše zastrašeno društvo i njegove opsesije tehnologijom do drugih načina bivstvovanja, i možda izmaštaju neki realni razlog za nadu. Trebaće nam pisci koji se sjećaju slobode. Pjesnici, vizionari: realisti šire stvarnosti. Sada, mislim da nam trebaju pisci koji znaju razliku između proizvodnje robe za tržište i bavljenja umjetnošću".
"Razvoj pisanog materijala koji se konformira strategiji prodaje radi maksimiziranja korporativnog profita i prihoda od reklama nije isto što i odgovorno izdavanje ili autorstvo knjiga. (Hvala, hrabri tapšači.) Ipak, vidim da je komercijali data kontrola nad uredništvom, vidim da su moji izdavači u budalastoj panici neznanja i pohlepe, da naplaćuju javnim bibliotekama šest ili sedam puta više za e-knjigu nego što naplaćuju kupcima. Upravo smo vidjeli kako profiter pokušava da kazni izdavača zbog neposlušnosti, i pisce kojima prijeti korporativna fatva, i vidim mnogo nas, proizvođača koji pišemo knjige, i pravimo knjige, kako to prihvatamo. Kako dozvoljavamo da nas profiteri, trgovci, prodaju kao dezodorans, kako nam govore šta da objavljujemo, i šta da pišemo. Knjige, znate, nisu samo roba. Motiv zarade je često u sukobu sa ciljem umjetnosti. Živimo u kapitalizmu. Njegova se moć čini neizbježnom. Takvom se činilo i božansko pravo kraljeva na vladavinu. Moguće je oduprijeti se svakoj ljudskoj vlasti, i svaka se ljudska vlast može promijeniti djelatnošću ljudskih bića. Otpor i promjena često počinju u umjetnosti, a vrlo često u našoj umjetnosti - umjetnosti riječi. Imala sam dugu i dobru karijeru. U dobrom društvu. Sada, ovdje, na njenom kraju, zaista ne želim da gledam izdaju američke književnosti. Mi, koji živimo od pisanja i izdavaštva želimo -i trebalo bi i da tražimo - pošteno parče kolača. Ali, ime naše divne nagrade nije zarada, već sloboda. Hvala“.
Bonus video:
