Where is nothing, everything is possible, where is architecture nothing else can happen Rem Koolhaas, El Croquis No. 53, 1994.
Rem Kolhas (Remment Lucas Koolhaas) je proslavljeni holandski arhitekt, bliski i osvjedočeni prijatelj bivšeg ministra kulture Branislava Mićunovića - kao i Marine Abramović, proslavljene umjetnice crnogorskih korijena - te cjelokupnog crnogorskog naroda, tj. crnogorskog nacinalnog bića (ne bih da uvrijedim moje prijatelje, crnogorske Srbe, odnosno Srbe iz Crne Gore).
Kolhas je svojevremeno, ima tome barem 20 godina, ustvrdio da je "sve moguće tamo gdje nema ničega, a tamo gdje je arhitektura - ništa se drugo ne može dogoditi" - ili u prevodu: prostor ima neslućeni potencijal sve do trenutka kada riješimo da ga ugušimo arhitekturom. Nekada se desi, doduše iznimno rijetko - da arhitektura nekim čudom poštedi prostor od gušenja - tada govorimo o dobroj arhitekturi - o arhitekturi vrijednoj pomena - o arhitekturi koja otvara prostorne potencijale.
Kolhasova maksima izvrsno funkcioniše čak i na primarnoj instanci - na nivou stana - bazične jedinice stanovanja - uz uslov da stanovanje doživljavamo kao svojevrsnu društvenu kategoriju. Naime, stan odiše neslućenim mogućnostima sve do trenutka kada u njega počnemo da dovlačimo namještaj, tepihe, lustere i ostalo - i upravo je tajna srećnog života u svojevrsnom balansu između naših potreba - ipak ne možemo sjedjeti na podu, moramo imati nekakve stolice i barem jedan sto, negdje moramo slagati našu odjeću i naše omiljene knjige, moramo se ponašati normalno, nikako ne bi valjalo kada bismo pretjerano asketskim stilom življenja pružili priliku našim dragim rođacima i još dražim prijateljima da pomisle svašta o nama - i one prekrasne praznine čiju smo izvornu snagu osjetili prilikom prvog ulaska u taj naš novi stan.
Kolhas zapravo hoće da kaže da se u prostoru stana u koji smo jednom počeli da dovlačimo namještaj - ne može desiti ništa osim namještaja. Ako svrha našega života postane nagomilavanje stvari u stanu - ubrzo ćemo stan pretvoriti u magacin nepotrebnih stvari. Isto tako je i sa prostorom grada - kad jednom definišemo grad - u tom prostoru se ništa ne može dešavati osim arhitekture - a to što smo odavno počeli da podižemo zgrade u parkovima - implicira da je građenje odavno postalo samo sebi svrha.
Kako bilo, ubijeđen sam da Kolhas nije mogao biti jasniji i precizniji - međutim, njegova mudra maksima, ako ćemo pravo, nikada nije funkcionisala kako treba na ovim našim ludim prostorima. Ako li neko pak tvrdi suprotno, biće dovoljno da okrene u pravcu Budve, nekrunisane kraljice crnogorskog turizma - pa će mu sve biti jasno čim prođe Brajiće i ugleda debelo more Jadransko, odnosno Budvu - živi spomenik crnogorskoj gordosti i aroganciji - jednom riječju sujeti - te pohlepi, gradomaniji - i nadasve: paranoji!
Budva nije samo paradigma crnogorske akutne urbanističko-arhitektonske šizofrenije - Budva je mjesto gdje ne važe ni elementarni zakoni fizike, a kamoli krhki ljudski zakoni. Ko kaže da se arhitektura ne može desiti na mjestu gdje već postoji arhitektura - i to dobra arhitektura - naravno da se svašta može desiti na tom mjestu - jednostavno obrišeš dobru arhitekturu i postaviš lošu - ali znatno većih gabarita - i riješio si problem. Rješenje je, dakle, vrlo jednostavno - ali imajte na umu da priču o dobroj crnogorskoj arhitekturi nije lako prodati bijelom svijetu - a priču o lošoj crnogorskoj arhitekturi jeste - uz uslov da ne padnete u pravednički zanos neshvaćenog, povrijeđenog i duboko ozlojeđenog čovjeka. Problem morate, prije svega, da sagledate s visine - objektivno - očima neutralnog posmatrača.
Dakle, sve što važi za stanove - važi i za gradove. Ako grad nije u stanju da se suprotstavi siledžiji koji je riješio da izbriše iz kolektivne gradske memorije čitav jedan hotel - isključivo iz razloga što planira da na mjestu tog hotela - inače nama izuzetno dragog hotela - gradi tri puta veći hotel - onda je vrag odnio šalu. Kako biste reagovali kada bi siledžija banuo na vaša vrata, grubo vas odgurnuo u stranu - i iz vaše dnevne sobe odnio vašu omiljenu crnu fotelju - sa naslonom koji idealno odgovara vašoj konstituciji - i fizičkoj i mentalnoj - uz obećanje da će vam, u dogledno vrijeme, donijeti novu, tri puta veću fotelju - jednu predivnu plavu fotelju - ili još ljepšu zelenu.
Tamo gdje su interesi šačice moćnika - i njihovih prijatelja - pustili duboke korijene - sve je moguće - pa je tako moguće i da se u Budvi izbriše Hotelski kompleks Avala - Mogren iz 1984. godine. Avala je odavno srušena - i na njenom mjestu se trenutno nalazi nešto što oblikom podsjeća na prvobitnu Avalu iz 1939. godine - samo što je zeru visočije, nešto malo duže i znatno šire - a nad Mogrenom su se ljetos nadvili crni oblaci - koji ne slute na dobro.
Prije nekih osam desenija, kada je časnom beogradskom apotekaru Radomiru Stojiću palo na pamet da gradi hotel u Budvi - i to baš na jednoj ni počemu posebnoj livadi, ako izuzmemo činjenicu da se ta livada nalazila uz samu obalu mora - stvari su otišle nizbrdo - ali krenimo redom.
Na Internet stranici Hotelske grupe "Budvanska rivijera" a.d. (hpbudvanskarivijera.com), stoji da je Hotel Mogren sagrađen "davne 1934. godine" - što nije tačno, naravno. Kamena kuća - prizemlje i dva sprata - u kojoj se nalazio prvobitni Hotel Mogren pojavljuje je na starim razglednicama negdje oko 1900. godine - što će reći da je vjerovatno sagrađena krajem XIX vijeka - da bi kasnije u nekoliko navrata bila dograđivana. Pitanje je da li se u toj kući od samog početka nalazio hotel - ili je pak prvobitno služila nekoj drugoj namjeni - izvjesno je, međutim, da početkom tridesetih u Budvi postoji nekoliko hotela, među kojima je i Hotel Mogren - 7 soba, ukupno 13 kreveta - u kompletu sa kultnom terasom - pod odrinom (postojalo je i Turističko društvo "Mogren" - osnovano 1923. godine - ali nisam siguran da li je Hotel Mogren poslovao u okviru toga društva).
Nakon zemljotresa koji je 1979. pogodio Crnogorsko primorje - Hotel Mogren je srušen - da bi 1984. godine na njegovom mjestu bio sagrađen novi Hotel Mogren - kao segment Hotelskog kompleksa "Avala - Mogren" - po projektu Vladislava - Vlada - Plamenca. O tom kompleksu sam naširoko pisao na ovom mjestu u ljeto 2011. godine - moguće je da ćete pronaći ta 4 teksta na Internetu ako se potrudite - pa bih vas ovom prilikom samo podsjetio na neke strašno važne stvari.
Naime, Plamenac je produžio liniju Mediteranske ulice - uvodeći šetnicu - i to na nivou centralne sale starog hotela Avala - pravo kroz tu salu - na terasu - koja je sačuvana u izvornom obliku. Onda je malo skresao staru Avalu - skresao je to nešto što je ostalo od Avale nakon zemljotresa - tek toliko da ne štrči iznad kote obližnjih zidina - što je bio vrlo logičan potez, morate priznati - dovoljno logičan da Plamenac tim potezom - uz još par jednako kvalitetnih poteza - pobijedi na velikom Jugoslovenskom konkursu žiriranom u Beogradu.
Dakle, molim vas da zapamtite jednom za svagda da Vlado Plamenac nije srušio prvobitni Hotel Avala - već ga je samo sveo na primjeren oblik - i to u dva maestralna poteza.
O tim potezima u narednom broju.
Galerija
Bonus video:
