U srcu oluje (Into the storm, Steven Quale, 2014)
Ako na stranu stavimo vukodlake, vampire i ostala čudovišta, najveći neprijatelj prosječnog stanovnika Balkana je promaja. Zbog toga se djelo „U srcu oluje“ o masivnom uraganu koji pogađa mali američki grad Silverton ne može gledati drugačije nego kao horor, iako su ga autori zamislili kao porodičnu priču smještenu u film katastrofe.Pit (Met Volš) je lovac na tornada koji u svom oklopnom vozilu Titus sa meteorologom Alison Stoun (Sara Vejn Kelis) dolazi u Silverton kako bi snimio prilog. Iako na početku djeluje da od tornada neće biti ništa, vrijeme se pogorša zbog čega zvaničnici grada sirenama oglase opasnost. Zamjenik direktora srednje škole, Geri Moris (Ričard Ermitaž), rukovodi akcijom spasavanja učenika, ali ubrzo shvata da njegov stariji sin Doni (Meks Dikon) nije prisutan, već je sa djevojkom Kejtlin (Alisija Debnam Keri) u napuštenoj fabrici. Zbog toga Geri, sa mlađim sinom Trejom (Natan Kres), ide do fabrike kako bi ih spasao, i usput sreće ekipu meteorologa koji očekuju da će snimiti najveći uragan ikada.
Još od kada su Doroti i Toto prohujali sa vihorom iz Kanzasa, uragani su bitan dio američke književnosti i filma. „Tornado“ (1996) je bio veliki bioskopski hit, dok se kasnije fokus nije pomjerio na vulkane, zemljotrese i cunamije. Ove godine, uragani su opet u modi, a kako sve ne bi ostalo na prostom ponavljanju formule, vjetar duva jače nego ikada.
„U srcu oluje“ nudi pogled iznutra i spolja na najveći superuragan koji je ikada pogodio Ameriku. Kako autori smatraju da taj uragan sam po sebi nije dovoljno opasan, on se povremeno zapali, pa gledamo vatrenu pijavicu koja pali i usisava istovremeno. Da katastrofa nikada ne dolazi sama pokazuje i grad veličine kokošijeg jajeta, strujni uragan koji usisava elektricitet, kao i trenutak u kome isti prelazi preko vode i izaziva obilne padavine. Da je vatrena stihija jako ćudljiva pokazuju scene u kojima uragan bez problema nosi kamione i kuće, ali naši junaci koji se laktom drže za ukopane merdevine uspijevaju da mu se odupru.
Ponašanje glavnih, ali i sporednih likova, ukazuje na njihovu urođenu sklonost ka suicidu. U „Tornadu“ su naučnici išli u pravcu oluje kako bi istražili način njenog formiranja i time preduprijedili naredne katastrofe. U ovom filmu, tornado privlači naše junake kao što sijalica privlači noćne leptire, a i efekti su slični. Svako srlja u opasnost i pokušava nemoguće, tako da je pravo čudo što ukupan broj žrtava na kraju nije veći. Takođe, motivacija Pita, koji je prikazan kao okorjeli lovac na tornada, je potpuno nejasna. Dok su nezaposleni i pijani avanturisti modelirani po Džoniju Noksvilu i ostalim akterima iz serije „Džekes“, za Pita je bilo očekivano da ima pametniji izgovor. Na kraju shvatamo da se sve svodi na postavljanju video snimka na Ju Tjubu, pa kada gledamo pogibije pojedinih likova, teško se oteti utisku da nisu dobili baš ono što su zaslužili. Zbog svega toga, može se reći da čitava glumačka ekipa zaslužuje kolektivnu nominaciju za „Darvinovu nagradu“.
Kako nema veće katastrofe od tinejdžerskih, plesnih komedija, jasan je izbor Džona Svintema („Uhvati ritam“) za scenaristu. Ovo sobom nosi apsolutno generičku priču i rijetko neharizmatične i neupečatljive likove. Ono što je dobro je što je režiser Stiven Kvejl djelo pozicionirao kao dokumentarac, mada nije uvijek vjeran ovom principu. Za razliku od „Kloverfilda“, ovaj film samo podsjeća na nešto što je snimano kamerama glavnih junaka. Kako Kvejl nije autor koji smatra da efektivnost ikada treba da ustukne pred logikom, rezolucija svih snimaka će biti ista bez obzira da li ih snima TV ekipa ili mobilni telefon.
Iz navedenog je jasno da je „U srcu oluje“ film koji je uprkos osrednjoj priči, glumi i scenariju, povremeno uzbudljiviji od djela sa mnogo većim budžetom i ozbiljnijim pristupom. Scena u kojoj tornado odnosi avione sa aerodroma je sasvim dovoljna za preporuku, tako da ostaje nada da će u nastavku biti manje likova, a više vjetra.
Ocjena: 5/10
Plaćenici 3 (The Expendables 3, Patrick Hughes, 2014)
Akcioni serijal "Plaćenici" omogućio je Silvesteru Staloneu da u poznim godinama doživi drugu filmsku mladost. Već prvim dijelom je definisana dobitna formula koja bi se mogla opisati kao niz opštih mjesta odglumljenih od strane akcionih heroja koji su bili popularni prije par decenija. Drugi dio je, pored očekivane priče, uveo niz novih junaka i tretirao temu sa više humora. Ove godine, pred nama je treći dio koga režira Patrik Hjudžis, ali čiji je stvarni autor ponovo Stalone.
Barni Ros (Silvester Stalone) organizuje oslobađanje Doktora Smrti (Vesli Snajps), kako bi mu pomogao u razbijanju međunarodne organizacije ilegalnih trgovaca oružjem. Ubrzo shvata da je vođa te grupe njegov nekadašnji saborac Konrad Stounbenks (Mel Gibson), koji je ujedno i osnivač originalne ekipe plaćenika. Kako je Konrada teško ubiti, Barni okuplja novu, mlađu ekipu, koja treba da mu pomogne, ali pokazaće se da njihova hrabrost ne može da nadomjesti iskustvo.
Stalone je pokušao da franšizu još jednom pozicionira kao akcijaš iz osamdesetih, pri čemu je namjera da se nostalgija dodatno pojača glumačkom podjelom. Problem je što umjesto da asocira na Mektirnana, treći dio serijala podsjeća na Veljka Bulajića. Grupa plaćenika je u ovom dijelu toliko jaka da joj nedostaju samo Prle i Tihi. Vojnici u koje Stalone i njegova ekipa pucaju kao da imaju mete na sebi. Svako, ko je neprijatelj, je regrutovan da pogine. Dežurni krivci su Rusija i balkanske države, dok je etalon pravde Haški tribunal koji juri Konrada Stounbeksa. Na kraju će se ispostaviti da je Silvester Stalone isto što i Hag, samo sa bazukom.
Tražiti logičke propuste u ovom filmu znači u potpunosti promašiti poentu. Uostalom, svako ko je gledao prethodna dva dijela zna šta može da očekuje. Naši junaci nikada ne ostaju bez municije, gliserom izlaze iz vode kako bi se popeli na kamion u pokretu, a kao vrhunac, brži su od rakete koja je ispaljena iz helikoptera. Kako je sve prethodno nabrojano izgovor za spektakl, jasno je da se nijedan od ovih elemenata ne može posmatrati kao mana. Ono što, sa druge strane, može, je sve što ima veze sa odnosom među likovima. Svaki pravi akcijaš u središtu njeguje muško prijateljstvo, koje je obično zaliveno viskijem, bilijarom, tompusima i tučom. Ovaj klišeizirani mačizam je neosporno praznoglav, ali često zna da bude zabavan. "Plaćenici 3" su film u kome to nije slučaj. Naime, mi ovdje gledamo glavne junake čiji govor tijela i opaske impliciraju istinsku povezanost i spremnost na žrtvu. Sa druge strane, potpuno je nejasno kako je do te povezanosti došlo. Likova ima previše, a njihovi razgovori su toliko površni da nam je teško da povjerujemo da su jedni drugima popamtili imena, a kamoli šta više od toga. Pored toga, reakcije junaka su često pretjerane, pa se na sasvim osrednje scenarističke duhovitosti reaguje kao da se radi o vicevima prvog reda. Kada se ovo upari sa epidemijom djetinjastog ponašanja mlade ekipe i Galga (Antonio Banderas), gledalac će imati utisak da gleda bizarnu akcionu inverziju Hercogovog filma "I patuljci su bili mala djeca".
U skladu sa militantnim kontekstom, autori očekivano veličaju špijunske agencije DARPA i NSA. Lokalni haker će pokušati da provali sistem dok će oko njega plaćenici stiskati pesnice i vikati „Hajde, hakuj to“, što ukazuje na postojanje digitalnih dodola. Po Staloneu, mir i sreću širom svijeta šire dronovi i bespilotne letjelice, a Konrad izjavljuje kako on i Barni jesu ubijali, ali su spasili više života nego što će se to ikada saznati. Vrhunac nehotične ironije je akciono finale koje se odigrava na ruševinama sovjetskog hotela. On je ruiniran, ali nije uništen ratom, već tranzicijom.
I pored očekivanog ideološkog konteksta, odlična glumačka podjela i spektakularne akcione sekvence dovoljna su preporuka za sve one kojima su se prva dijela dopala. Problem je što autori ne nude ništa novo, zbog čega će se nastavak čekati sa manje iščekivanja nego što je to bio slučaj sa ovim dijelom.
Ocjena: 5/10
Bonus video:
