Zvijezda Formule jedan Mihael Šumaher probudio se poslije gotovo šest mjeseci u komi. Komatozni pacijenti često su veoma težak izazov čak i za vrhunske ljekare, koji raspolažu najmodernijom medicinskom tehnikom.
Naučnici iz Belgije sada su otkrili novi način za bilježenje aktivnosti mozga kod pacijenata koji nisu u stanju da se probude.
Mihael Šumaher je svjestan i reaguje na prosta uputstva, kaže njegova menadžerka Sabine Kam. Uprkos ozbiljnoj povredi mozga, ljekari su uspjeli da probude ovog 45-godišnjeg sportistu iz vještačke kome. Ali šta je sa pacijentima kod kojih to ne uspijeva?
Tim naučnika tvrdi da metoda koju su razvili donosi nadu i za posebno teške slučajeve, odnosno za ljude u trajnom vegetativnom stanju.
Šumaher se probudio iz kome >>>
Naime, belgijski naučnici koriste posebnu vrstu glukoze koja emituje određenu dozu zračenja. Ti "aktivni molekuli" se ubrizgavaju u krv, i ljekari zatim prate nivo radijacije. Uz pomoć ove tehnike može se utvrditi metabolizam glukoze u različitim dijelovima mozga – ta područja jednostavno “zasijaju” na monitorima. Na osnovu tih pokazatelja, ljekari mogu da izvode zaključke o vjerovatnoći da se pacijent probudi iz kome.
Skriveni znaci svijesti
Stručnjaci kažu da do 40 odsto bolesnika u trajnom vegetativnom stanju ne dobije pravu dijagnozu, ukoliko se znaci života traže do sada poznatim metodama. Mnogim članovima porodice, ali i medicinarima je neophodna pomoć pri odluci o isključivanju aparata koje takve pacijente održavaju u životu. Ova metoda naučnika u Belgiji mogla bi da bude veoma značajna upravo kod takvih dilema.
“Nas zanima rad mozga kod pacijenata u komi, koji mogu da razviju hronične poremećaje svijesti, kao što je vegetativno stanje”, kaže za Dojče vele Stiven Loris, direktor grupe za izučavanje kome u Univerzitetskoj bolnici u Liježu.
"Tragamo za bilo kakvim oblikom svijesti, a ako ga ne nađemo, pokušavamo da utvrdimo šanse za oporavak. Trudimo se da koristimo nove tehnologije, nove načine skeniranja mozga, da bismo direktno utvrdili šta se dešava u mozgu pacijenta.”
Loris kaže da otprilike svaki treći pacijent koji dospije u njegov centar ima pogrešnu dijagnozu. Zbog toga je veoma važno koristiti sve standardizovane metode, kaže Loris, jer čak i ljekarima mogu da promaknu znaci svijesti.
Tanka linija svijesti
"Ako ste u komi ili ne odgovarate na spoljne nadražaje, mozak pokazuje veoma nisku aktivnost u takozvanoj mreži svijesti. Ali čim postoje i najmanje naznake svijesti, pojedine tačke u mozgu pokazuju gotovo normalnu aktivnost.“
Drugi test je takozvano PET skeniranje, pri čemu se u mozak pacijenta ubrizgava radioaktivno markirana glukoza.
"Tako možemo da vizuelizujemo potrošnju glukoze u mozgu“, objašnjava Loris.
"Ako ste u komi ili ne odgovarate na spoljne nadražaje, mozak pokazuje veoma nisku aktivnost u takozvanoj mreži svijesti. Ali čim postoje i najmanje naznake svijesti, pojedine tačke u mozgu pokazuju gotovo normalnu aktivnost.“
Pacijenti koji su povoljno ocijenjeni nakon upotrebe ove metode, pokazuju i bolje rezultate i na kontrolama godinu dana kasnije, što znači da imaju bolje šanse za oporavak.
Pomoć ugroženim porodicama
Predviđanja na osnovu nalaza naučnika iz Belgije mogu da pomognu i porodicama pacijenata kod donošenja odluka oko njege bolesnika. Ponekad je veoma teško dati pouzdanu prognozu za oporavak. Džudi Tejlor to zna iz ličnog iskustva – ona se nalazi na čelu dobrotvorne organizacije “Brain Injury is Big” u Velikoj Britaniji, zajedno sa još četiri žene koje je upoznala u čekaonici odjeljenja za neurologiju jedne londonske bolnice. Sajmon, Džudin muž, ozbiljno je povrijeđen u jednoj nesreći.
"Nakon otprilike 10 mjeseci, potvrdili su da je u trajnom vegetativnom stanju, ali tokom sljedećih godinu i po dana, on je počeo da pokazuje znake prelaska iz vegetativnog stanja u stanje minimalne svijesti”, priča Džudi Tejlor za Dojče vele.
"Ponekad bi se nasmiješio kada bi mu se neko ljubazno obratio, lil bi podigao palac ili šaku kada biste ga zamolili. Znali smo da se oporavljao, makar i u veoma maloj mjeri”.
Sajmon je ipak preminuo u aprilu 2012, ali od zapaljenja pluća. Nasuprot pacijentima koji, poput Sajmona, pokazuju znake oporavka, postoje i oni čije tijelo postepeno slabi, pa je porodica prinuđena da odluči da li treba ugasiti aparate koji ga održavaju u životu. I tu bi preciznije metode mjerenja moždane aktivnosti bile od velike pomoći.
Primjer za to je slučaj Kristofera Votsona. Votson je proveo oko dvije i po godine na aparatima za održavanje života, i porodica je tada odlučila da okonča njegovu patnju. Ipak, u Velikoj Britaniji im je za to bilo potrebno odobrenje suda, a to je potrajalo još dvije godine.
"Pravni postupak je bio bitka koju nikome ne bih poželio", kaže Kristoferov brat Endrju Votson.
Na putu ka novim otkrićima
Uticaj saznanja Lorisovog tima u Belgiji mogao bi da bude ogroman. Uz pomoć njihove metode, medicinari bi konačno imali jasne indikacije o tome koji pacijenti imaju realne šanse da se oporave. Na taj način, bilo bi moguće izbjeći sudske postupke poput onog kroz koji je prošla porodica Kristofera Votsona.
Loris i njegov tim su vršili svoja ispitivanja na preko stotinu ljudi, ali se nadaju da će dobiti priliku da to ponove na daleko većem broju pacijenata. Doduše, tehnologija koju oni koriste je skupa, ali neurolozi vjeruju da će troškovi u dogledno vrijeme pasti i da veći broj bolnica moći da koristi njhov metod u liječenju komatoznih pacijenata. To bi predstavlalo ogroman napredak za postavljanje dijagnoze i prognozu oporavka pacijenata sa ozbiljnim povredama mozga.
Bonus video:
