Na sceni Terase između crkava večeras u 22 sata autorskom predstavom Vide Ognjenović “Kanjoš Macedenović“ svečano će biti otvoren 28. festival Grad teatar Budva.
Paštrović koga je budvanska publika pamtila i voljela čitave 22 godine, od kultne praizvedbe 1989, vratio se u svoju postojbinu, na scenu Grada teatra, u novoj verziji, premijerno, sa velikim uspjehom, osmog jula 2011.
O svom junaku za “Vijesti” govori Vida Ognjenović, dramatičarka, pozorišna rediteljka, prozaista, romanopisac, predsjednica Srpkog PEN centra i potpredsjednica Međunarodnog PEN kongresa.
“Jeste, evo ga opet, mladi i okretni Paštrović stiže iz prekomorja na Terasu između crkava, u novom Dolče& Gabana kaputu i dendi šeširu, umoran i tajanstven. Stiže da opriča kako se proveo u Veneciji i da posmatra kako se njegovi sunarodnici provode u njegovoj priči. Stiže da doživi razvoj sopstvenog mita o sebi u nastajanju novog poglavlja.”
- Prošle godine, Vašim gostovanjem na Trgu pjesnika sa knjigom priča “Živi primeri” otvoren je Književni program Grada teatra. Kako vidite budvanski festival u ovih dvadeset osam godina koliko traje, pogotovu danas, kada se urušavaju svi aspekti kulture - estetski, moralni, vrijednosni, društveni...?
“Moja priča o festivalu Budva Grad Teatar je krajnje subjektivna, mada mislim da drugačije i ne postoje. Vidim ga kao odličnu, čvrsto postavljenu festivalsku formaciju koja se učvrstila u teškom procjepu između bestidno prizemne zabave i ljute besparice. Festival je odbranila vjerna, birana i stoički uporna publika. Mislim na onaj dio koji se odupire ovom poništavanju svega što nije razonoda. Ljudi su, meni se čini, uveliko postali depresivni zavisnici od zabavnog besmisla i buke. I ako i za trenutak provire iz tog šljaštećeg transa koji im imputira ta nasilna razonoda, nađu se licem u lice sa životom čiju azbuku više ne prepoznaju. E pa u takvom vremenu i okruženju istrajava Grad Teatar, u svojoj borbi za umjetničko lice svijeta. Pa zar to nije herojska borba, ma kako ponekad izgledala i donkihotska, ili možda naprotiv, baš zato takvu borbu treba cijeniti. Uostalom, ne mislim da je Don Kihot bio zaluđeni maštar, jer pravog viteza je lako savladati, to može svako ko je jači od njega. Ali bezdušnu vetrenjaču, koja tvrdi da je korisna, može da raskrinka i poništi njenu uobraženost samo Don Kihot.”
- Kakav je Vaš lični odnos prema Kanjošu, dramskom liku koji je kroz dve inscenacije u različitim vremenima svakako doživio najuzbudljiviju sudbinu od svih vaših junaka?
“Kanjoš je zavodljiv junak. Opsesivan, svekoliki umjetnik, čovjek sa stotinu lica, ni u jednom od njih potpuno, ni stalno. Kanjoš je pomalo cinik, pomalo rugalica, pomalo junak Pjesme nad pjesmama, pomalo rođak Don Kihota, pomalo volterovski svjestan i sebe i drugih, a katkad opet zaneseni mačak u čizmama - odakle god skoči dočeka se na noge, odnosno na inteligenciju.”
- Kanjoš našeg doba nije ni tako tradicionalan, ni tako mitski junak, društvene i političke okolnosti su ga promijenile, samo je jedno istalo isto - i dalje živi u maloj sredini koja je u vazalnom odnosu prema velikom svijetu, i dalje pokušava da radi za svoj interes služeći se sitnim manipulacijama i prevarama...
“Kanjoš je drugačiji u svojoj izuzetnosti. Njegove današnje kopije su šaneri, varalice bez mašte, skidači burme sa prsta udovice, obijači kioska, lopovi na malo, jer velike pare ne umiju da izbroje, niti da se potpišu na čeku. Za njih je i mala sredina prevelika. Kanjoš ne živi u maloj sredini, već u svojoj mašti. On njome uveličava svaku sredinu u kojoj živi. Jeste, u pravu ste za to o sukobu male i velike sredine. Jeste današnja mala sredina nemaštovito licemjerna i dvolična u svojoj mizernoj uobraženosti i naduvavanju sopstvenog pigmejskog gabarita u lažnu veličinu. Time samo izaziva gnjev velikog svijeta koji joj ne prašta ambicije i prepotenciju malih napoleonovskih kompleksa. Zato velika sredina rađe ućutkuje i ponižava malu, videći samo njene mane, a odbijajući da išta o njoj zapravo nauči, ili da je bolje upozna. Metafora sukoba malih i velikih sredina je sukob Kanjoša i Furlana. Tek kad ga dobro ukapira izbliza, Kanjoš shvati svoju zabludu i koliko je u stvari žrtva glupog stereotipa.”
- Opisujući Kanjoša, budvanskog trgovca koji je otišao da se bori sa Furlanom, gorostasnim neprijateljem venecijanskog dužda da bi poboljšao položaj svojih Paštrovića, izjavili ste da bi on danas vjerovatno završavao obuku za UN vojnika, da bismo ga sretali na raznim ratištima u svijetu kao dobro istreniranog vojnika koji za to dobija odlikovanja.
“Da, današnji ratnik je zaposlen, ima odličnu platu, ratuje u zemljama o kojima ništa ne zna, čiji jezik mu zvuči kao gakanje ptica, čije običaje smatra zaostalim, kažnjivim i politički nekorektnim. Ako bismo Kanjoša čitali kao plaćenog najamnika, danas bi ga sreli u nekoj od tih UN jedinica.”
- Međutim, u Vašoj drami Kanjoš više ne ubija Furlana, nego se s njim sprijatelji... Šta je danas iskrena pravičnost i rodoljublje?
“Da, ja sam drugačije razumjela Kanjoša. On je za mene bjegunac iz malog okruženja, dječak avanturista, maštar-svaštar, um vazda za morem i doživljajima, okretan, vješt, ali i osjetljiv i častan u neku ruku. Odbija da naplati Furlanovu smrt, jer ga u stvari nije ni ubio, pa smatra da bi to bila prljava trgovina, već zatraži nešto za opšte dobro, neke povlastice za svoje sunarodnike. Naravno, sve to dobije na riječima u tom patetičnom trenutku, da bi se sva ta obećanja na riječima i završila. A što se tiče pravičnosti i rodoljublja, mislim da su to dva najnemodernija, pohabana, razbucana i ismijana pojma. Hiperbolizovana u mitomanskom i anahronom nacionalističkom trubetanju, a poništena površnom razonodom firmiranim razmišljanjem, ekstazi napicima i parolom da je najvažnije dobro živjeti i ne libiti se ničega što ti to može omogućiti.”
- Novi „Kanjoš” je i tragikomedija i melodrama. Da li u tom „žanru” danas živimo i naše živote?
“Živimo teško i pokušavamo da te teškoće malo razblažimo simuliranim osjećanjima iz jeftinih melodrama.”
Vlast ni ne traži da joj vjerujemo, već da je se plašimo
- Tokom tri godine, od premijere “Kanjoša” 2011. mnogo toga se promijenilo i u Vašem okruženju. Kako vidite “novu-staru” vlast u Srbiji, vjerujete li u ono što govore “novi-stari” ljudi koji sada opet vode zemlju?
“Ma, molim vas, kakvo je to romantično pitanje - ko danas vjeruje ikakvoj vlasti. Ni sama vlast ne vjeruje ni u sebe, ni sebi. Vlast, u stvari, ni ne traži da joj mi vjerujemo, već da se nje plašimo. I to postiže, zar ne!
Predstava „Kanjoš Macedonović” urađena je u koprodukciji Grada teatra i Narodnog pozorišta iz Beograda, dramaturg je Božo Koprivica, a glavne likove igraju Igor Ðorđević, Marko Baćović, Predrag Ejdus, Branislav Lečić, Branko Vidaković, Aleksandar Đurica, Pavle Jerinić.... Scenograf je Miodrag Tabački, kostimograf Ljiljana Dragović, a muziku je komponovao Zoran Erić. “Kanjoš” je na programu Grada teatar i sjutra, u 22 sata, na istoj sceni.
Bonus video:
