Svaki pisac je i te kako svjestan da načinom i temom o kojoj piše generalno ne postiže ništa jedinstveno, već da njegov književni svjetonazor počiva na odavno podignutim temeljima na kojima će pridodati samo još jednu ciglu - sopstvenu. U stvari, Aleksandar Dima je bio mnogo razboritiji pojasnivši to riječima da pisac nikada ne krade već da on osvaja.
Otud i naslov druge zbirke eseja Džonatana Letema, koji se danas, savršeno opravdano, ubraja među najznačajnije američke mejnstrim pisce. Ekstaza uticaja ne pripada onim jednostavnim zbirkama sklepanim od svega što je neko objavio u određenom periodu, već o probranoj hrpi tekstova koji tematski zbrajaju veću cjelinu od one što na prvi pogled nudi njen sadržaj.
Zapravo, Letem je jedan od najneobuzdanijih autora u pogledu toga da istakne ko vrši najviše uticaja na njegovu fikciju, ne bi li pošto-poto pokvario tu iluziju o originalnosti, odlučivši da sve potanko razjasni u ovoj kolekciji, a što karakterom neodoljivo podsjeća na Mape i legende (2008) Majkla Šabona, o kojoj je već bilo riječi u ART-u. Zanimljivo, oba autora imaju srodne teme u svojoj fikciji, pa tako i u nebeletristici, a čitati o njihovim uživanjima u literaturi, a pogotovo o žanrovskoj bez koje, prema njihovim riječima, ne bi bili tako dobri pisci, isto je kao slušati neko dijete kako sabira utiske o svom prvom sladoledu.
(...) "Poteškoće da profesorima pisanja [na univerzitetima gdje je predavao] potvrdim vrijednosti mog tajnovitog [žanrovskog] panteona bio je, nasuprot tome, dočekan slijeganjem ramena kod većine obožavalaca naučne-fantastike kad sam njima predložio da će ih sigurno zainteresovati Bartelmi i De Lilo. Povodio sam se za logikom onog Borhesovog eseja 'Kafka i njegove preteče', u kome pisac stvara lični i samo sebi namijenjen rodoslov u vidu hronologije pojavljivanja određenih autora - ekvivalentno nekom književno-političkom povodu: Ujedinite podijeljene oblasti! Međutim, moj privatni mit uopšte nije naišao na odobravanje ni sa jedne strane."
Letem je u međuvremenu postao veliki pobornik-promoter opusa Filipa K. Dika, uredivši nekoliko njegovih zbirki priča, predstavivši i par romana i, prije svega, uredivši onaj Dikov autobiografski haos poznat pod imenom Egzegeza, o čemu je u ART-u takođe bilo riječi. U Ekstazi ćemo naći informativne predgovore koje je pisao za najnovija izdanja romana Širli Džekson, Pole Foks, Tomasa Bergera ("jedan od tri ili četiri najveća živa američka pisca"), G.K. Čestertona i Natanijela Vesta. Izuzmemo li Vesta ("volšebnog prethodnika Helera, Pinčona, Dika, Kolsona Vajtheda i brojnih drugih"), ostala četiri autora zahvaljujući Letemu dobili su hvale što su ih u mejnstrim kritici garantovano mimoilazile tokom prethodnih decenija.
U tekstu "Planina Rašmor protiv kvantiteta", gdje potencira da brojnost knjiga u knjižarama, a tim i u izdavaštvu, neće pokvariti ničije planove da se i pored toga domogne naslova koji će mu prijati, Letem piše: "Kako će to, zaboga, kvantitet lišiti neku osobu bilo čega, osim jedino što će tada biti uništeno jeste žudnja nekog kritičara da kontroliše ono što ne bi trebalo kontrolisati, odnosno volja da nekako ograniči neograničenost." Svaka knjiga je Servantes, kaže Letem, aludirajući da svaki tekst ponaosob može biti tretiran kao gozba, bezmalo poput otkrivenja za čovjeka koji voli čitati. Dabome, vrijeme će sortirati one najizdržljivije. "Što se mene tiče", ovim riječima okončava taj tekst, "radije bih se udavio u moru knjiga nego umro u svemiru gdje ću jedino ja biti u prilici sebe da čujem kako vrištim."
Naposljetku je Ekstaza umalo nagrađena priznanjem National Book Critics Circle Award, iako ju je njujorški Tajms uvrstio među najznačajnije knjige prošle godine, još jednom pokazavši da ovakva i te kako značajna priznanja nisu rijetkost za Letema. To je počelo od svojevrsnog krimića o pseudo-detektivu koji boluje od Turetovog sindroma, Sva siročad Bruklina iz 1999. (Samizdat B92, Beograd, 2007) nagrađenog pomenutim priznanjem, preko Tvrđave samoće (2003) pa do romana Chronic City (2009). Osim Svih siročadi Bruklina, beogradski pisac Oto Oltvanji nedavno je za B92 još preveo i šesti, iako manje poznat, Letemov roman, Ne voliš me još (2007).
Evo kako u predgovoru prvog segmenta svojih eseja Letem sabira utiske iz mladosti: "Oni postmodernisti, Bartelmi i ekipa, koje sam entuzijastično čitao i razuzdano plagijarisao, mogli su sugerisati stjecište za moje inklinacije. Čak je postojao i zvanični komandni štab, Univerzitet Braun, gdje je Robert Kuver još držao plamen upaljenim. Mojoj radosti povodom gubitka svih privilegija ipak je trebalo malo više od toga. Prvo sam se trebao izdići iz svijeta petparačkih romana, a zatim i pročistiti od grijehova, s obzirom da sam se povodio za onim gubitničkim scenarijem iz kog me je neko što prije trebao trgnuti. Svoje heroje bih nosio na leđima, dokazivao bih da su Patriša Hajsmit i Čarls Vilford, a naročito Filip K. Dik ('našeg domaćeg Borhesa' tad više nije bilo u prodaji), potpuno ista stvar kao Fokner i Pinčon. Moj ego bi reorganizovao institucije, knjižare, kanone. Ono što je moj scenario većinom garantovao jeste da bih se zagovornicima SF-a (ko voli Sirila Kornbluta neka podigne obje ruke) doimao kao podli izdajnik jedne časne i samoodržive potkulture. U međuvremenu bih čuvarima prave književnosti (bezmalo svim urednicima i recenzentima od preko 35 godina starosti) izgledao kao da na ples dolazim u cipelama od cementa."
Fascinantan esej sa bezmalo akademskom vizurom, "Ekstaza uticaja", srce je ove specifične oluje. Kao i pomenuti esej, Letemova knjiga je puna drugih glasova: epigrafa, citata unutar samih eseja, izreka muzičara u dva ekstenzivna profila (Bob Dilan; Džejms Braun), kao i unutar onoga što Letem naziva "plagijarizmima" (3. poglavlje) - drugim riječima, prijavljenim ili neprijavljenim, svjesnim i (sigurno) nesvjesnim.
Letem savjetuje da se njegova knjiga može uzeti kao neka vrsta prozaične publikacije, ili kao lista knjiga koje valja pročitati nakon njegove ili, još bolje, koje valja pročitati umjesto njegove. U njoj ćemo, između ostalog, naći segmente o filmu i stripovima, kao i o muzici, slikarstvu i fotografiji.
"Ekstaza uticaja" počinje pričom o njemačkom piscu Hajncu von Lihbergu koji je svoju priču o Loliti objavio 1916. godine, dakle, četrdeset godina prije Nabokovljevog romana. Lihberg je docnije postao poznat novinar u doba ere nacizma i njegovi radovi iz mladosti su zaboravljeni. Da li je Nabokov, koji je ostao u Berlinu do 1937, svjesno prisvojio Lihbergovu priču? Ili je još ranija, idejno slična, priča za Nabokova postojala u vidu skrivenog sjećanja?
Istorija literature nije bez sličnih primjera kad je ovaj fenomen (calledcryptomnesia) u pitanju. Druga hipoteza glasi da je Nabokov, vrlo dobro znajući Lihbergovu priču, sebe podredio onoj umjetnosti citiranja koju je Tomas Man, još jedan majstor te umjetnosti, imenovao "visokim prisvajanjem". Literatura je oduvijek bila lonče u kome su se poznate teme konzistentno prekrajale.
Dabome, vrlo malo od onog čemu se divimo u Nabokovljevoj Loliti uopšte i može da se nađe kod njegovog prethodnika. Pa ipak, da li je Nabokov svjesno pozajmio i citirao? Uostalom, navodi Letem, krao je i Bob Dilan, i to, za početak, ni manje ni više nego rečenicu iz Sigelovog izvrsnog filma The Line-Up (1958) koju je zatim uvrstio u pjesmu "Absolutely Sweet Marie".
Na kraju svog teksta, na nekoliko stranica, Letem objašnjava od koga je sve krao za potrebe tog eseja - prvo počevši od naslova.
Galerija
Bonus video:
