Elwood: It's 106 miles to Chicago, we got a full tank of gas, half a pack of cigarettes, it's dark... and we're wearing sunglasses.
Jake: Hit it.
John Landis,
The Blues Brothers, 1980.
Podgoričani već stotinama, možda i hiljadama godina - bacaju sve i svašta u Moraču i Ribnicu. Nema, doduše, preciznih socioloških pokazatelja, nikad nisu sprovedene egzaktne ekološke analize koje bi se odnosile na tu rabotu - ali bih se kladio da u toj nečasnoj raboti prednjače upravo Starovarošani, moje drage komšije. Obje podgoričke rijeke su nekako nama Starovarošanima najbliže, po samoj prirodi stvari - i najviše su baš nama u srcima, što bi se reklo.
Odrastao sam u Staroj varoši - tako da tačno znam kako u praksi funkcioniše onaj paragraf običajnog prava koji dopušta - ma što dopušta! - nalaže! - svakom viđenijem Starovarošaninu da baci u Moraču, ili Ribnicu, sve što mu nikad više neće trebati.
I danas se svašta baca u Moraču - običaji teško odumiru. Čin bacanja razvaljene fotelje, na primjer, u Moraču posjeduje neki vrlo osebujan, gotovo ritualni kvalitet
Svakako treba naglasiti da su u Staroj varoši odavno postavljeni kontejneri na sve strane - da ne bi neko slučajno pomislio da civilizacija još uvijek nije pokucala na starovaroška, tj. naša vrata. Prije pojave kontejnera svaka starovaroška kuća je uredno imala svoju kantu za đubre - i mi smo imali jednu prelijepu kantu, od pocinkovanog lima, sa poklopcem, mislim da je sklonjena u šupu i zatrpana drugim otpadom nakon pojave komunalnih kontejnera (nismo je bacili u Moraču, možda će nam opet zatrebati, nikad se ne zna).
Sjećam se i da su noviji modeli kanti bili opremljeni točkovima i ručkama za guranje - samo su jače kuće posjedovale te mobilne kante - te kante su bile jedan od statusnih simbola u ono vrijeme - a bile su odlične i za dječačka tripovanja: položite tu kantu, sa točkovima naprijed, i imate pljunuti prednji dio legendarnog trkačkog automobila iz dvadesetih godina - Bugatti Type 35 Racer - trebalo je samo još dodati nekakvo sjedište i nešto što bi moglo da liči na volan. Ah, mili časi...
Da sam poslanik u gradskoj skupštini, predložio bih da se u zvanični protokol uvede svečana ceremonija bacanja fotelje u Moraču
Rashodovanu fotelju niste mogli ostaviti ni pored kante - ne znam tačno zašto - ali znam da to niko nije radio. Stare fotolje su bacane u Moraču. Sav kabasti otpad je bacan u Moraču, a Morača bi s proljeća, ili s jeseni, kad se digne voda, odnosila taj otpad pravo u Skadarsko jezero.
I danas se svašta baca u Moraču - običaji teško odumiru. Čin bacanja razvaljene fotelje, na primjer, u Moraču - posjeduje neki vrlo osebujan, gotovo ritualni kvalitet. Velika je razlika između ostavljanja stare fotelje pored kontejnera - i bacanja te iste fotelje fotelje u Moraču - morate priznati.
Kad ostavite staru fotelju pored kontejnera očekujete da će se pojaviti neka zahvalna duša, vična tapetarskom zanatu, koja će usvojiti vašu dragu fotelju i pronaći način da joj udahne novi život - nadate se, ukratko, da je ostavljanje fotelje pored kontejnera čin dostojan zahvalnosti od strane ljudi u nevolji. Kad fotelju bacite u Moraču ne nadate se ničemu - ubijeđeni ste da je više nikada nećete vidjeti. Bacanje fotelje u Moraču je u neku ruku konačan čin.
Apsolutna zapuštenost korita Ribnice u centralnoj gradskoj zoni samo ukazuje na činjenicu da gradska vlast odavno nije razmišljala na tu temu, a kad će početi da razmišlja ne znamo
Predložio bih, takođe, da se ukinu podgorički izbori - i da momci skaču u Moraču, pa ko izroni fotelju bivšeg gradonačelnika, taj je novi gradonačelnik. Izbori bi se organizovali s jeseni ili s proljeća - iz razumljivih razloga.
Šalu na stranu, strme obale naših dviju divnih rijeka - čija je ljepota odavno opjevana - u potonje vrijeme su pod žestokim udarom nesavjesnih graditelja, što bi rekli momci iz Javnog servisa.
Apsolutna zapuštenost korita Ribnice u centralnoj gradskoj zoni - od Sastavaka, ušća Ribnice u Moraču, do bivše Banje, današnjeg Karvera, tj. do mosta koji se sa istočne strane nastavlja na Bulevar sv. Petra Cetinjskog (nikad nisam znao kako se zove taj most - u narodu je poznat kao Milov most, ali sumnjam da mu je to oficijelni naziv) - samo ukazuje na činjenicu da gradska vlast odavno nije razmišljala na tu temu, a kad će početi da razmišlja - ne znamo.
Izgleda da moramo sačekati da se otvori velelepni Hotel Hilton Podgorica Montenegro - pa da se neki ugledni gost požali na vizure - kako bi se djelovalo u pravcu sanacije poteza uz obale - a i šire.
Skrenuo bih pažnju na učestalu praksu bacanja zemlje, kamena, cigle, šuta i ostalog otpadnog građevinskog materijala, pravo u Moraču ili u Ribnicu
Taj most je izuzetno vrijedan graditeljski relikt iz perioda otomanske Podgorice - poput Sat-kule, na primjer - a ujedno je i jedan od ključnih podgoričkih repera - ključna komunikaciona linija stare Podgorice je išla potezom: Pljaca, Glavna ulica, Tabački Most - i dalje na jug - što će reći da je Tabački most i kompletnu zonu koja mu gravitira trebalo apsolutno zaštiti.
Za kraj bih vam skrenuo pažnju na učestalu praksu bacanja zemlje, kamena, cigle, šuta i ostalog otpadnog građevinskog materijala - pravo u Moraču - ili u Ribnicu. Stara je to Podgorička, tj. Titogradska disciplina, treba priznati - ali da se to još uvijek radi, to je van pameti.
Titograd, sredinom pedesetih godina prošlog vijeka
Na fotografiji Titograda, snimljenoj sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, u jeku obnove i izgradnje porušenog grada - jasno se vide gomile šuta, kao i pozicije sa kojih je šut bacan niz strma rječna korita.
U ta herojska vremena kada je današnja Podgorica, pod firmom Titograd, polako dobijala svoje prepoznatljive obrise - oskudijevalo u svemu, pa i u građevinskoj mehanizaciji i gorivu, tako da je postupak bacanja šuta u Moraču donekle razumljiv.
Međutim, kad se zemlja iz širokog iskopa za nedavno otvorenu tzv. eko zgradu Ujedinjenih nacija gurne u Moraču - ili kad se vrše navodna arheološka istraživanja gore iznad Sastavaka, na poziciji bivše kuće Marka Đonovića, odnosno Kluba književnika, pa se sva ta zemlja gurne u Moraču - to je za svaku osudu.
Čudan je naš odnos prema obalama naših divnih rijeka, treba razmišljati o tome, definitivno, kao da te obale i te rijeke nisu naše... ne znam, nisam pametan.
Bonus video:
