Spasavanje G. Benksa (Saving Mr. Banks, John Lee Hancock, 2013)
Pamela Lindon Travers je australijska književnica poznata po serijalu romana o engleskoj dadilji, Meri Popins. Iako bi se na osnovu njene književne zaostavštine moglo pretpostaviti da je vodila lagodan život ispunjen ljubavlju, to nije bio slučaj. Travers se rodila u Australiji 1899. godine kao Helen Lindon Gof. Otac joj je bio alkoholičar koji je umro kada je imala osam godina. Nakon smrti oca, majka joj postaje depresivna i 1913. pokušava samoubistvo. U želji da pobjegne od sumorne stvarnosti, Helen upravo te godine počinje da smišlja bajke za svoje dvije mlađe sestre. Kasnije postaje glumica, mijenja ime u P. L. Travers i seli se za Englesku. Iako joj je ujak bio guverner australijske države Kvinslend, stidjela se svog porijekla i tvrdila da je oduvijek bila Britanka. Slijedi buran, uzbudljiv, i tragičan život ispunjen putovanjima, avanturom, kao i ljubavnim aferama sa muškarcima i ženama. Konačan udarac joj zadaje posinak Kamilus koga je usvojila u četrdesetoj godini, a koji je imao brata blizanca Entonija. Travers nije usvojila oba brata, zato što joj je astrolog rekao da to nije dobra ideja.
Njen posinak je saznao da je usvojen tako što je u sedamnaestoj godini slučajno sreo Entonija. Nakon toga se propio i ubrzo prekinuo svaki kontakt sa maćehom. Travers je umrla ogorčena i sama u 96. godini. Ako je vjerovati njenoj porodici, u životu nije voljela nikoga osim pokojnog oca, niti je nju iko volio. Kao što se da zaključiti iz opisanog, život P. L. Travers je bio dovoljno uzbudljiv da se po njemu snimi nekoliko filmova, ali autori su se opredijelili da umjesto kompletne biografije osvijetle neke događaje iz njenog djetinjstva, kao i pregovore koje je imala sa još jednim velikanom, Voltom Diznijem.
Pamela Lindon Travers (Ema Tompson) zapada u finansijske teškoće zbog kojih postoji opasnost da izgubi kuću u kojoj živi. Jedini način da se spasi je da prihvati ponudu Volta Diznija (Tom Henks) koji punih dvadeset godina pokušava da otkupi prava za filmsku adaptaciju njenih romana o Meri Popins. Pamela ubrzo dolazi u Los Anđeles i počinje rad sa filmskom ekipom, ali ubrzo do izražaja dolazi njen problematičan karakter i ekscentričnost.
Režiser Džon Li Henkok film počinje u vedrom tonu i to tako što prati dvije vremenske ravni. Jedna opisuje Travers u poznim, a druga u mladim godinama. Na ovaj način, gledaocu se vremenom otkrivaju uzroci njenog kompleksnog ponašanja. Iako je režiser uradio korektan posao, za kostimografa i scenografa se to ne može reći. Početak dvadesetog vijeka, odnosno Traversino djetinjstvo, kao da više pripada prostoru uspomena, nego realnosti. Kadrovi su u prenaglašeno živim i jasnim bojama, naši junaci uvijek savršeno izgledaju, tako da bi gledalac koji uđe na pola filma lako mogao da pomisli kako je zalutao na projekciju serije “Ranjeni orao”. Sve ovo bi se moglo prihvatiti kao romantizovana verzija prošlosti iz ugla protagonista, da na potpuno isti način nije rekonstruisan i period u kome se film dešava. Tako većina scena više liči na šezdesete nego što one liče same na sebe.
Iako je režiser uradio korektan posao, za kostimografa i scenografa se to ne može reći
Frizure svih žena su upadljivo u skladu sa modom tog vremena, baš kao i garderoba. Otklona nema, pa djeluje kao da se sve dešava u izvještačenom prostoru reklama iz tog doba, a ne u njemu samom. Vizuelnu naivnost prati i muzička, jer neupečatljive opaske često idu u paketu sa raskošnom orkestracijom Tomasa Njumena. Iako je riječ o jednom od najvećih filmskih kompozitora svih vremena, Njumen kao da nije gledao film dok je pisao muziku za njega, ali to nije spriječilo američku filmsku akademiju da ga, vjerovatno po navici, nominuje za nagradu Oskar.
Nažalost, Ema Tompson nije dobila nominaciju za glavnu žensku ulogu, iako je više nego zaslužuje. Travers je uvjerljivo prikazana kao osorna, gruba, ali istovremeno i ranjiva žena. Sa druge strane, veliki vizionar Volt Dizni je prikazan kao osjećajan biznismen. Recimo, u jednoj sceni ćemo vidjeti Volta kako svom zaposlenom, koji je ostao na poslu duže kako bi završio rad na jednoj numeri, kaže da ide kući. U stvarnosti, 1941. je bio veliki štrajk u njegovom studiju zbog neplaćenih prekovremenih sati. Iako je Dizni morao pod pritiskom sindikata da udovolji radnicima, kasnije se osvetio učesnicima i bukvalno prepolovio broj animatora. Zbog toga se može reći da film uspješno gradi mit o svojim glavnim junacima koji ima malo veze sa stvarnim događajima ili njihovim ličnostima.
Djelo kulminira time što se prikazuje kako je Travers dirnuta filmskom adaptacijom, a prava istina je da je bila toliko nezadovoljna da je od Diznija još jednom tražila da se animirane sekvence potpuno izbace, što je ovaj odbio riječima „Pamela, taj brod je otplovio“. Prezir koji je Travers osjećala najbolje pokazuje to što je u devedesetoj godini, prilikom pozorišne adaptacije, u ugovoru eksplicitno tražila da niko iz kompanije Volt Dizni ko je imao veze sa filmom ne može da učestvuje na bilo koji način. Sličnu klauzulu je ubacila i u svoj testament.
Ali, kada se sve ove biografske zanimljivosti ostave po strani, a film posmatra kao djelo čiste fikcije, tu ima malo prostora za zamjerke. Riječ je jako dobroj drami koja počinje naivno, ali do kraja pokaže svoj puni potencijal. Priča iz djetinjstva pokazuje postepeni propast jedne porodice sa naglašenom, ali uvjerljivom osjećajnošću. Ritam smjenjivanja dva narativna plana je besprekoran, zbog čega je film sve zanimljiviji kako se približava vrhuncu. Razrješenje, koje je istovremeno i oproštaj i katarza, otkriva smisao naslova o gospodinu Benksu. Iako je ovo svojevrsni meta-film koji prati snimanje drugog filma, zbog čega nije zanemarljiva ni njegova marketinška dimenzija, nije neophodno da publika bude upoznata sa „Meri Popins“ (Robert Stivenson, 1964) kako bi uživala. Traversina opaska o Diznilendu kao mašini za štampanje novca, kao i Diznijev neosporni šarm, su vjerno prenešeni i u potpunosti odslikavaju srž sukoba glavnih protagonista, kao i njihove sličnosti. Sporedna priča o vozaču Ralfu (Pol Đamati) je inteligentna dopuna, pa pored dva osnovna plana, djelo ima i treći. Najbolje je što i pored toga, djelo nikada ne djeluje pretrpano i ima jasno definisanu strukturu.
„Spasavanje gospodina Benksa“ je dirljiv film koji kulminira pomirenjem. Njegov kvalitet se postepeno gradira do kraja gdje vidimo slike glavnih protagonista i čujemo autentični snimak jedne od sesija. Zbog toga film, baš kao i „Meri Popins“, posjeduje jaku nostalgičnu crtu, koja će ovog puta više pogoditi odrasle nego djecu.
Konačna ocjena: 7/10
47 Ronina (47 Ronin, Carl Rinsch, 2013)
Iako se većina djela popularne kulture teško može okarakterisati kao kvalitetna, to ne važi za njihovu uticajnost. Tako su nindža romani autora Dereka Finegana, što je bio pseudonim Brane Nikolića, u kolektivnu svijest čitave jedne generacije uvele lik Leslija Eldridža, Sumiko i Tabasko Pita. Iako bi se ovaj serijal od 155 epizoda mogao okarakterisati kao šund, teško je osporiti njegovu zabavnost i maštovitost. Za one koje je Eldridž kupio u tinejdžerskim godinama, a takvih nije bilo malo, slijedio je prirodan prelazak na romane velikog japanskog književnika Eiđija Jošikave, „Umijeće ratovanja“ Sun Cua i „Pjesme starog Japana“ Miloša Crnjanskog. Na taj način, kultura i legende dalekog istoka su neočekivanim putevima stigle na brdoviti Balkan. U moru istinitih i izmišljenih priča, jedna od najljepših, mada i najsurovijih, je bila ona o 47 ronina. Pod uticajem ove japanske legende, nastao je i istoimeni film u režiji debitanta Karla Rinša.
Kai (Kianu Rivs) je siroče koje je u začaranoj šumi pronašao poglavar Asano Naganori (Min Tanaka). Iako vođa njegovih samuraja Oiši (Hirojuki Sanada) savjetuje Asana da pogubi dijete, on to odbija. Godinama kasnije, Kai se zaljubljuje u Asanovu kćerku, Miku (Ku Šibasaki). Međutim, zli Kira (Tadanobu Asano) uz pomoć vještice Mizuki (Rinko Kikuči) uspjeva da se oslobodi Asana i dobije Mikinu ruku. Asanovi samuraji tako postaju ronini, samuraji bez gospodara, koji se uz to obavezuju šogunu Tokugavi (Keri Hirojaki Tagava) da se neće svetiti. Ipak, neki od njih neće tako lako zaboraviti časnog Asanu, čak ni pod prijetnjom smrću.
Scenaristi Kris Morgan („Paklene ulice 6“) i Hosein Animi („Vožnja“) su odlučili da publici približe mit o četrdeset sedam ronina, ali i da ga istovremeno prilagode mlađim generacijama. Iako kao uzor autori navode serijal „Gospodar prstenova“, djeluje da je na ovaj film mnogo više uticala igrana serija „Igra prestola“. Naime, slično kao i u toj seriji, i u „47 Ronina“ se radnja dešava u svijetu lažnih proroka, vještica i zmajeva. Glavna opasnost najčešće ne prijeti od natprirodnog, već od ljudske pohlepe i želje za vlašću. Nažalost, imati ove elemente u filmu nije dovoljno samo po sebi. Iako pratimo lik zle vještice, njeni motivi sve do kraja ostaju potpuno nerazjašnjeni. Mizuki se prvo prikazuje kao demonska pojava koja kontroliše poglavara Kiru, da bi kasnije u razgovoru sa Asanovom ćerkom Mikom o njemu govorila kao o svom gospodaru. Kada vradžbinom stvori pauka koji pomuti um Asanu, gledalac očekuje smisleno uobličenje Mizukinih moći. Uostalom, zlatno pravilo superherojskih filmova je da prvo naučimo koje moći protagonisti imaju, zato što se u nastavku one obično okrenu protiv njih. Ovdje se to pravilo ne poštuje, pa Mizuki prvo napravi pauka mržnje koji se kasnije više ne pojavljuje, onda spletkari kako bi naše junake uvela u zamku, da bi se na kraju, ničim izazvana, pretvorila u zmaja koji bljuje vatru. Ovi prelazi nemaju nikakve veze jedni sa drugim, tako da bi publiku teško moglo iznenaditi da se u jednom trenutku pretvorila u Hobita.
Pored toga, prostor realnosti i natprirodnog kao da nisu u istom filmu. Autori nam daju red epskih bitaka i političkih čarki, nakon čega slijedi red naučne fantastike. Ovi prelazi nisu postupni, pa tako nemamo utisak da se sve to dešava u istom svijetu, već da je neko greškom na istoj traci montirao filmove „Posljednji samuraj“ (Edvard Cvik, 2003) i „Čarobnjak iz Oza“ (Viktor Fleming, 1939). Uostalom, gledalac koji ne zna da je ova legenda istorijski utemeljena, će biti prilično iznenađen kada nepunih pet minuta nakon borbe ogromnog demona sa paranormalnim roninom vidi tekst da se groblje na kome su borci sahranjeni stvarno nalazi u Takanavi, te da se dan njihovog stradanja u Japanu tradicionalno obilježava svakog 14. decembra. Zbog toga, iako je koštao čak 175 miliona eura, ovaj film bi bio mnogo bolji da se potpuno odustalo od natprirodnih elemenata.
Osnovna vrlina „47 ronina“ je što gledaocima ne nudi radikalno novo čitanje borilačkih filmova, niti pop-kolaž u Tarantinovom stilu. Snimiti palp i treš omaž nalik „Čovjeku sa gvozdenim pesnicama“ (RZA, 2012) je postalo opšte i prilično dosadno mjesto kada se radi o borilačkim filmovima. Izgleda da bioskopska publika ima mnogo više strpljenja da prati dekonstrukciju kanona pop kulture, nego priču koja se dešava u svijetu bez koga te dekonstrukcije ne bi bilo. Ako se posmatra iz tog ugla, „47 ronina“ su zrelo, zanimljivo i kompletno ostvarenje.
Autori svjesno rizikuju optužbu za naivnost i akcenat stavljaju na danas prevaziđene vrline kao što su skromnost, častoljublje i junaštvo. Kianu Rivs glumi Kaia sa potpunom fokusiranošću i bez trunke ironije, što je upravo u skladu sa načinom na koji se tretira tema.
„47 ronina“ je priča o odanosti i časti. Iako se o kvalitetu djela može raspravljati, ono je dovoljno zanimljivo da potencijalne gledaoce zainteresuje za legendu. U nedostatku Leslija Eldridža na kioscima, ronini su više nego adekvatna zamjena.
Konačna ocjena: 5/10.
Galerija
Bonus video:
