(Oksfordov pratilac za klasičnu literaturu - Oxford Companion to Classical Literature; priredila: Margaret C. Hovatson; treće izdanje; Oxford University Press, 2013; 640 str, broširano)
Pojedina enciklopedijska izdanja Oxford University Pressa su toliko obimna da ne doživljavaju jeftiniju inkarnaciju u mekom povezu. Dobar primjer za to je Oksfordov klasični riječnik Sajmona Hornblouera od skoro 1,800 strana, koji je nakon izdanja iz 2003. upravo doživio novo i neznatno dopunjeno izdanje u tvrdom povezu, s tim što mu se i cijena povećala - te sada iznosi više od 100 eura (u poređenju sa tim, Oksfordov očito izvanredni dvotomni Pratilac za knjigu staje 250 eura!).
Bilo bi zaista licemjerno reći da Hornblouerova knjiga ne vrijedi tog novca, međutim srećnici koji posjeduju starije izdanje (2003) - sudeći prema recenzijama onih koji su dobili novo (2012) - skoro da uopšte nemaju razloga da ga mijenjaju. Da ironija bude veća, u Podgorici postoji radnja OUP-a, doduše odveć diskutabilnog karaktera s obzirom da u njoj nažalost nećemo zateći apsolutno nijedno izdanje ove znamenite kuće a koje nema veze sa učenjem engleskog jezika za osnovce i srednjoškolce.
Dobra odskočna daska
Margaret Hovatson je 1989. priredila drugo izdanje Oksfordovog pratioca za klasičnu literaturu, što je bila prva nova publikacija nakon više od 50 godina, a koja još uvijek služi kao standardna autoritativna referentna knjiga za eksperte i zainteresovane amatere. Iako tvrdi povez novog, trećeg, izdanja košta blizu 50 eura, jeftinija neskraćena verzija u mekom povezu, napokon objavljena krajem prošle godine, daleko je pristupačnija.
Ako bismo ga poredili sa starijem izdanjem, novi Pratilac za klasičnu literaturu je, između ostalih, obogaćen i tematskim odrednicama za medicinu, politiku, estetiku, koncept slobode, nauku, prijateljstvo, ljubav i seksualnost, dok je dobar dio odrednica, poput "astronomije" i "ateizma" na primjer, osjetno proširene; s druge strane, pređašnje odrednice o Demostenu, Isokratu i rimskom govorniku Ciceronu su shodno tome skraćene. Termin "manumission" (manumisija: puštanje iz ruku; emancipacija; oslobađanje roba u starom Rimu) odstranjen je zato što je ovo značenje donekle pojašnjeno u odrednici "slobodni robovi/ropkinje" ili "freedmen/freedwomen" (u starijem izdanju, kad se znatno manje pazilo na političku korektnost, ova odrednica je glasila samo "freedmen").
Vrijedi napomenuti da je za ovo izdanje, koje sadrži više od 3,000 odrednica, dodato oko 200 novih.
Primjera radi, u prethodnom izdanju iz 1989, termin "medicina", koji inače u ovom slučaju obuhvata literaturu iz tog naučnog polja, nije imao šire objašnjenje, koliko samo smjernice prema poznatim imenima iz antike, kao što su bili Hipokrat, Erazistrat, Galen i Herofil. Novo izdanje pruža nam odrednicu sa opširnijim uvidom u medicinsku literaturu grčkog i rimskog doba (neke medicinske sveske iz III vijeka prije nove ere bile su u upotrebi i tokom XVIII vijeka), kao i nove posebne odrednice vezane za anatomiju i fiziologiju, ginekologiju i bolesti.
Takođe su uvršteni i novi doktori-pisci: Paladijus (iz V vijeka nove ere koji je, osim o poljoprivredi, pisao i o veterinarskoj medicini), i Soranus (I vijek nove ere). Neke od tematskih odrednica u novom Pratiocu pružaju zaista dobru odskočnu dasku da se zainteresovani ljudi pobliže zainteresuju za određenu temu, autora ili djelo.
Tacit i Apijan
O nezaboravnim Tacitovim Analima (prvi put prevedenim na srpski jezik 2006; izdavač: "Tema") ćemo u izlišnoj odrednici tako pročitati da je "ovaj rad poznat zbog svog stila, na mahove svedenog do tačke nerazgovjetnosti, zbog istrajne uzvišenosti i živopisnosti, kao i zbog epigramskih izreka, značajnih zbog istinske ironije ili pak melanholije. Rad je u načelu turoban i depresivan i, iako Tacit pokazuje da je u momentima bio svjedok zaista efikasne civilne admistracije u Carstvu, naglasak je ipak stavljen na zločine, servilnost i parazitizam, potkazivanje i opresiju što je obilježila taj period Rima" (u suštini, vladavine Tiberija, Kaligule, Klaudija i Nerona).
Tacit, autor monumentalnih Anala
S druge strane, o Apijanovim Građanskim ratovima (133-31 g.p.n.e.) ni ovdje nećemo naći odrednicu, premda će se pod imenom ovog grčkog istoričara navesti da su tomovi 13-17 njegove istorije rimskih osvajanja i istorije u 24 knjige (od ranog Rima pa do pada Vespazijana) najistaknutije u ovom ionako polovično sačuvanom djelu. Znajući da Apijan nije Tacit niti Polibije, o pomenutim Rimskim građanskim ratovima (Kultura, Beograd, 1967), sigurno je trebalo biti više riječi.
U Pratiocu svakako piše, "S obzirom da su skoro svi njegovi izvori izgubljeni, Apijanove informacije pogotovo o građanskim ratovima su i te kako dragocjene." S tim što je odrednica o Apijanu donekle proširena u poređenju sa prethodnim izdanjem, jedino što ovdje fali jeste manji tekst o pomenutim istorijskim tomovima koji obično tvore djelo naslovljeno Rimski građanski ratovi.
Isto tako je odrednica o Aleksandru Velikom u ovom izdanju podijeljena na nekoliko kraćih hronoloških cjelina, zbog preglednosti, a nekim čudom ni sada nije pomenuta impresivna šestomjesečna opsada ostrva/grada Tira i, odmah potom, opsada Gaze, 250 km dalje, gdje je slavni general jedva izvukao živu glavu.
Helensko "pročišćenje"
Iako su primarni cilj ove enciklopedije život i djela poznatih antičkih autora (među koje se, dabome, ubraja i Cezar), prisutstvo Aleksandra Velikog, koji iza sebe nije ostavio nijedan pisani trag, jedino se može tumačiti ne samo kao najintrigantnija pojava u starom vijeku koliko i kao ličnost koja je ranom smrću izrodila ne samo jedno velelepno istorijsko razdoblje i kulturni bum - helenizam - koliko i na stotine literarnih i ne-literarnih djela.
Pa i tada je ova odrednica, rekao bih, trebala da bude usredsređenija na ono što je Aleksandar u kulturološkom smislu ostavio za sobom (obrisi toga mogu se naći pod "helenističkom erom"), a što je naposljetku sve više-manje objašnjeno u kratkom podnaslovu, "Literatura o Aleksandru". No, savršeno je shvatljivo što su neki vojni aspekti našli mjesta u ovoj enciklopediji, jer je vojni pohod i konstantno političko trvenje i krvoproliće - kao, uostalom, ideološka pomahnitalost u današnjem dobu - prosto nemoguće bilo izdvojiti iz antičkog karaktera.
Otud objašnjenja termina poput, "praefectus vigilum" (prefekt vatrogasne i policijske brigade), "maniple" (manipul - taktička jedinica u rimskoj legiji od 60-120 vojnika) ili "hetaroi" (konjička garda makedonskih kraljeva, "pratioci"; takođe i tjelohranitelji). Za razliku od posljednjeg termina, "hetairai" je eufemizam za višu klasu prostitutki u Grčkoj. Lako je uvidjeti da su se u knjizi potencirala imena i priče koje su najviše zastupljene u istoriji literature.
Pod terminom "pročišćavanja" (purification) u Grčkoj se podrazumijevalo čišćenje pred sklapanje braka ili pred ulazak u hram tako što bi se pojedinac oprao u morskoj vodi ili umio na svetom izvoru. Ovim činom se sa čovjeka ne bi odmah smaklo određeno "onečišćenje" stečeno burnim životom - pod nečistotom ili uprljanošću se mislilo na krv prosutu van bojišta, rođenje, smrt, svetogrđe, izopačenu seksualnu aktivnost kao što je incest, itd. - koliko bi glavnicu posla trebalo da odradi protok vremena.
U Atini su postojali i "prečišćavači" koji su mogli savjetovati ljude o pojedinim problemima, dok su proročište u Delfima ljudi najviše konsultovali po pitanju onečišćenja i pročišćavanja. Ono što je širilo najveće skrnavljenje obično je bila krv, pa je kod krivice o prosutoj krvi onaj koji okajava taj grijeh trebao da ode u izgnanstvo na određeno vrijeme prije nego što bi dobio dozvolu da se ponovo vrati u zajednicu.
Kolonija Komodijana
Kad su u pitanju opskurnija imena, Tirtej je spartanski ratni elegičar iz VII vijeka prije nove ere čija su djela sakupili aleksandrijski učenjaci u pet knjiga, no od čijeg je opusa danas ostalo sačuvano jedva 250 rečenica, što u citatima što na papirusu.
Komod je posljednji od imperatora iz antoninskog doma adoptivnih careva čije je stupanje na prijesto 180. godine nove ere Edvard Gibon u Opadanju i propasti Rimskog carstva (skraćeno izdanje; Nolit/Dosije, Beograd, 2007) opisao kao kraj najsrećnijeg i najberićetnijeg istorijskog razdoblja u (dotadašnjoj) istoriji ljudske vrste; početak tog razdoblja je bila Domicijanova smrt 96. godine nove ere.
Komoda, zapravo, znamo iz filma Gladijator kao prevrtljivog incestoidnog sina Marka Aurelija, dok Gibon, nimalo pritom ne umanjujući čovjekovu poročnost i beščašće, njegov uspon opisuje riječima: "Voljeni Markov sin je naslijedio oca uz odobravanje senata i vojske, a kad je srećni mladić stupio na prijesto, oko sebe nije vidio ni takmaca koga treba ukloniti ni neprijatelje koje treba kazniti." Dabome, njegova žeđ za krvlju i bahanalijama nije dugo mirovala.
Pa ipak, kad je Komod kasnije izgubio razum, Rim je preimenovao u Koloniju Komodijanu ("Komodovu koloniju"), a sebe je ubijedio da je reinkarnacija Herkula. Čim je odlučio da počne da se pojavljuje u javnosti kao konzul i gladijator, ministri su njegovo ubistvo povjerili atletičaru sa imenom Narcis.
Ako bi se izuzeo onaj dio populacije koje ova tematika tek površno interesuje, Pratilac će postati nezamjenjiva knjiga svim ozbiljnijim studentima klasične literature. Međutim, podjednako će biti pristupačna objema partijama, s tim što će neosporno više pomoći onima bez iole znanja o klasičnim jezicima a koji žele samo da otkriju porijeklo neke nagovijesti ili da nađu bolje razumijevanje prema inspiraciji na koju se naslanja bezmalo čitava Zapadna misao.
Bonus video:
