Želel je, da sloni letijo/ in jo zbudijo,/ in jo zbudijo. /Zarjavele trobente s svojo glasbo,/ da jo zbudijo,/ da jo zbudijo...
"Zarjavele trobente", "Kongres/ Zarjavele trobente", Kongres (Diskoton, 1984.)
Teška zavjesa od ružičastog brokata (broccato) se razmiče, pale se svi reflektori – i gospodin Nebojša Alihodžić, predsjednik Saveza arhitekata Crne Gore, lakim i sigurnim korakom prilazi mikrofonu.
— Specijalnu nagradu za... samo malo, mikrofon mi nešto neće... možda bi trebalo promijeniti baterije... Dakle, uvaženi žiri 1. crnogorskog Salona arhitekture, na upravo okončanoj, plenarnoj sjednici, donio je odluku da objedini sve nagrade Salona, u svim kategorijama – i da dodijeli samo tu jednu, glavnu nagradu – Specijalnu nagradu za životno djelo, odnosno Specijalnu nagradu za izvanredan doprinos arhitektonskoj kritici i arhitektonskoj misli uopšte... Dakle, Specijalnu nagradu žiri dodjeljuje rodonačelniku crnogorske novinske arhitektonske kritike, gospodinu... samo malo, mikrofon mi opet nešto neće, evo ga, oprostite... Dakle, Specijalna nagrada ide... stvarno, što se dešava sa ovim prokletim mikrofonom, samo malo, molim vas... Dakle, Specijalna nagrada zapravo ne ide nikome, Specijalnu nagradu ipak nećemo dodijeliti – iz razloga što se u Pravilniku SACG o dodjeljivanju Specijalne nagrade Salona ne spominje nikakva Specijalna nagrada Salona...
— Ne, ne – prevara, izdaja, korupcija na svim nivoima, korupcija je prodrla u sve sfere života, sprega vlasti i organizovanog kriminala je više nego očigledna, nepotizam je postao socijalna norma, ovo nije istina, ovo je samo san, strašno ružan san — pomislih — Ne, ne – ja jednostavno odbijam da povjerujem da se ovo dešava, ja neću da se nerviram, ja sam iznad ove bezvezne šarade, meni samo treba malo friškog zraka, idem ja napolje...
— Smirite se, molim vas lijepo — insistira predsjednik SACG-a — I krenite polako ka izlazima, krenite ka vratima, molim vas lijepo, bez panike, predstava je završena, doviđenja, hvala lijepo, vidimo se opet iduće godine, u isto vrijeme, molim vas lijepo...
Ista vizura nakon rekonstrukcije
I krenusmo ka izlazima, polako – ali izlaza nema, sva vrata su ozidana, sva vrata su izbrisana, vrata više ne postoje, vrata nikada nisu ni postojala, gase se svjetla... da li je to gas, osjeća li se to otrovni gas... grebemo zidove, lomimo nokte...
Budim se iz košmarnog sna, tačno u 17 57 – u subotu, 21. decembra.
Moraću da strogo izbjegavam, ubuduće, ta popodnevna kuntanja, kako znam i umijem – uvijek kad zakuntam poslije ručka, uletim u nekakvu tešku moru...
OK, ako požurim, ako nagazim Pandicu kako treba — razmišljam — može se lako desiti da stignem na vrijeme.
Otvaranje Salona arhitekture je u 18 00. Ako i zakasnim koji minut, nije važno – sigurno se ništa interesantno neće desiti prije 18 30 – sigurno se ništa interesantno neće desiti ni poslije 18 30, kladio bih se, ali hajde da se, kao, nadam da će se ipak nešto desiti.
Na Cetinju sam bio tačno u 18 17, parkirao sam Pandicu na Studentskom trgu i krenuo Njegoševom ulicom, polako, ka Balšića pazaru, odnosno ka zgradi bivše Narodne banke, odnosno bivšeg Trgoprometa, odnosno, punim imenom: Crnogorske galerije umjetnosti Miodrag - Dado Đurić.
Narodna banka Jugoslavije, Trgopromet, Crnogorska galerija... i sve to u 50 godina. Što je sljedeće – Shopping mall Milovan - Milo Janković?
Stvarno, zna li neko što se desilo sa one tri parcele na Karuču? - ukupno 26.388 m2 – što su – u vrijeme kada je Milovan - Milo Janković bio gradonačelnik Prijestonice – prodate nekim likovima za presmiješnih 80.000 eura, ili 3 eura/m2 – pa je kasnije Cetinjska skupština tu prodaju proglasila nezakonitom itd.
Narodna banka Jugoslavije, Trgopromet, Crnogorska galerija... i sve to u 50 godina. Što je sljedeće – Shopping mall Milovan - Milo Janković?
Kupio bih i ja jedno 1000 m2, ako ima još te zemlje po toj cijeni... pa bih podigao hacijendu sa pogledom na jezero, u granicama Nacionalnog parka Skadarsko jezero, iznad vode koja zna više itd.
Dakle, imamo 1. crnogorski Salon arhitekture u Crnogorskoj galeriji umjetnosti Miodrag - Dado Đurić. Nije li to prekrasno, u neku ruku. Kad braća Srbi opet nekako uzmognu, kad opet dođe red da oni malo kormilare, što nije nevjerovatno, naravno, ništa u ovoj i ovakvoj Crnoj Gori nije nevjerovatno - onda ćemo imati 1. srpski Salon arhitekture u Srpskoj galeriji umjetnosti (tj. umetnosti) Petar Lubarda.
Meni je, ruku na srce, Petar Lubarda nekako bliži – pogotovo od momenata kad sam u Palati Srbije/ Palati Federacije/ Zgradi Saveznog izvršnog veća u Beogradu – ugledao onaj silni mural - koji je Lubarda, navodno, slikao metlom, zbog dimenzija. Od tada, od tog momenta, navijam za Lubardu – i Dada volim, ali Lubarda... u Lubardu sam zaljubljen.
Njegoševa ulica je u međuvremenu popločana. Kamene ploče su osjetno jačih dimenzija od onih kojima je prije par godina popločan Dvorski trg – što je u redu, valjda – a možda su i kvalitetnije, te nove ploče, drago bi mi bilo da jesu, ne bi valjalo da nisu.
Problem je, međutim, što te krupnije kamene ploče u Njegoševoj ulici i te sitnije kamene ploče na Dvorskom trgu – vrlo jasno ukazuju na vrlo visok stepen tipično ovovremene arogancije kada je riječ o suštinskim odrednicama cetinjskog povijesno-kulturnog konteksta u funkciji polazne tačke u promišljanju bilo kakve intervencije u povijesnom jezgru Cetinja. Ili u prevodu: ako smo svjesni da je Cetinje jedinstvena povijesno-kulturna cjelina – a jesmo, svjesni smo, barem intuitivno – onda smo, valjda, fascinirani autističnošću ekipe koja odlučuje o intervencijama u povijesnom jezgru Cetinja – ali nismo spremni, još uvijek ne, da bilo što učinimo po tom pitanju.
OK, pojasniću – kvalitetna kamena fasada na prijestonom Cetinju je ipak iznimka – a ne pravilo – bez obzira što se svi mi redom kunemo u crnogorski kamen ljuti. Malterisane fasade su pravilo na Cetinju, pogotovo oko Dvorskog trga i u Njegoševoj ulici. Cetinje nije Dubrovnik, Njegoševa ulica nije Stradun – odluka da se Njegoševa ulica poploča kamenom nema niti povijesno, niti bilo kakvo formalno uporište. Frezovani, pa štokovani kamen u Njegoševoj ulici djeluje krajnje akontekstualno – i nadasve arogantno i pretenciozno, tj. smiješno. Na stranu to što su obje intervencije popločavanja – i svaka druga intervencija koja se ne tiče rješavanja problema vodosnabdijevanja na Cetinju, te uredne opskrbe električnom energijom građana Cetinja i, nadasve, otvaranja novih radnih mjesta van državnih i prijestoničkih birokratskih institucija na Cetinju – na tragu nečega što bi se moglo opisati onom starom narodnom: selo gori a baba se češlja.
Boris Tadić na Cetinju – u pozadini se vidi originalno zdanje Narodne banke; Petar Vulović, 1963.
Kad smo već kod popločavanja - ne smijem ni da pomislim što će se desiti kad im padne na pamet da urede Balšića pazar – kad dignu onaj prelijepi kamen, s kojim se mogao mjeriti samo kamen kojim je bila popločana bivša bašta bivšeg Hotela Crna Gora u Podogrici.
Stvarno, zna li neko gdje je završio taj kamen iz bašte – da nije i taj kamen "konzerviran" – kao što su, navodno, "konzervirani" oni jadni ostaci nekada moćnih stubova koji su držali ploču iznad bivše terase bivšega Hotela Crna Gora?
Što se tiče nove galerije na Balšića pazaru, ispostavilo se da je ipak tačna ona priča da je beogradski Projektni biro ARCVS uzeo bio udjela u toj tužnoj/ružnoj raboti – koja se može opisati kao bezobzirno skrnavljenje objekta Narodne banke na Cetinju, autora arhitekte Petra Vulovića, iz 1963. godine.
"Projekat je uradio Projektni biro "Plan B" (arhitekti Petar Vidanoski i Uroš Razpet)", stoji na oficijelnoj Internet-stranici Crnogorske galerije umjetnosti Miodrag - Dado Đurić, odnosno Narodnog muzeja Crne Gore (mnmuseum.org), "u saradnji s Projektnim biroom "ARCVS" (arhitekta Branko Redžić)"
Nije Branko Redžić, molim vas – nego Branislav Redžić, vodite računa o tim stvarima.
Šalu na stranu, na zvaničnoj Internet-stranici slovenačke ekipe Plan B (planb.si – svetovanje, projektiranje, proizvodnja, trgovina in druge storitve d.o.o), nema više Crnogorske galerije umjetnosti Miodrag - Dado Đurić. Ljetos je bila tamo – a danas je nema. Nestala je! Sve radi na pomenutoj adresi, sve je na svom mjestu – ali na spisku "objekata javnog značaja" nema tog bisera crnogorske i cetinjske arhitekture. Ikonica sa lijeve strane ne radi - baca vas na stranu gdje stoji: Underconstruction.
Crnogorske galerije nema ni na Internet-stranici Projektnog biroa ARCVS (arcvs.com) – nikada je tamo nije ni bilo, treba naglasiti.
Hoće li mi neko objasniti što se dešava?
Dakle, da li da našu, Crnogorsku galeriju umjetnosti Miodrag - Dado Đurić, odmah proglasimo za naše teško arhitektonsko zastiđe - oficijelno zastiđe – ili da sačekamo još par dana.
Dakle, da li da našu, Crnogorsku galeriju umjetnosti Miodrag - Dado Đurić, odmah proglasimo za naše teško arhitektonsko zastiđe - oficijelno zastiđe – ili da sačekamo još par dana?
Interesantna je i činjenica da autori sramotnog skrnavljenja Vulovićeve zgrade – Plan B i ARCVS – nisu našli za shodno da taj svoj uradak prijave na 1. crnogorski Salon Arhitekture.
Ako nisu imali para za kotizaciju – tih 70 eura, koliko je trebalo uplatiti u ime kotizacije, nije malo para – mogli su da se jave gospodinu predsjedniku SACG, pa da vide da li postoji mogućnost da se ta suma uplati u nekoliko rata itd.
Evo, ispucah se za danas – a da nisam ni ušao u zgradu u kojoj je u prošlu subotu, 21. decembra, otvoren 1. crnogorski Salon arhitekture...
Nastavak – u narednom broju, naravno.
Srećna svima Nova 2014.
Galerija
Bonus video:
