Dajana (Diana, Oliver Hirschbiegel, 2013)
Ako se uzme u obzir kako je Holivud bajkovitim ekranizacijama događaja iz života kraljice Elizabete Druge, kralja Džordža Šestog i premijerke Margaret Tačer uspio da snimi snažne filmove kakvi su „Kraljica“ (Stiven Frirs, 2006), „Kraljev govor“ (Tom Huper, 2010) i „Čelična lejdi“ (Filida Lojd, 2011), lako je shvatiti velika očekivanja publike koja su pratila biografski film o princezi Dajani. Za razliku od ostalih političkih figura u Velikoj Britaniji gdje su scenaristi morali da prave prelome u mozgu kako bi njihove životne priče bile dopadljive ili zanimljive, kod princeze od Velsa je glavno pitanje bilo šta će autori izostaviti iz njene burne svakodnevice, zato što sve teško može stati u film. Kada je za režisera unajmljen Oliver Hiršbigel, autor filma „Pad“ (2004) o posljednjim danima Adolfa Hitlera, pretpostavka je bila da će „Dajana“ biti najbolji ovogodišnji biopik. Ispostavilo se da je ovo djelo polarisalo kritiku i publiku, iako je riječ o klasičnoj ljubavnoj priči, uz to i odlično odglumljenoj.
Dajana (Naomi Vots) živi sama u zamku odvojeno od Princa Čarlsa i bavi se humanitarnim radom. Svaki njen korak u javnosti budno prate novinari, zbog čega joj postaje nemoguće da zaštiti privatnost. Prilikom jedne posjete bolnici upoznaje hirurga pakistanskog porijekla, Haznata Kana (Navin Endruz). Ubrzo počinje avanturu, koja će imati tragične posljedice po nju i okruženje.
Na Hiršbigelovu „Dajanu“ treba gledati isto kao i na prošlogodišnji „Argo“ Bena Afleka. Dakle, riječ je o jako dobrom filmu o nečemu što se gotovo sigurno nije dogodilo na opisani način. Uostalom, hirurg Haznat Kan je u intervjuu „Gardijanu“ prošle sedmice izjavio kako je imao blagoslov roditelja za brak koji film opisuje, što potpuno urušava njegovu drugu polovinu. Takođe, može se reći da su autori bili prilično nepošteni prema pokojnom Dodiju al Fajedu, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći sa Dajanom. U filmu se njihova veza tretira kao usputna afera koja je Haznata trebala da učini ljubomornim. U stvarnosti, Dodijev otac, milijarder Muhamed al Fajed, tvrdi da su Dodi i Dajana bili vjereni, pri čemu su informacije o svadbi trebale da postanu javne iste sedmice kada se desio kobni sudar. Zbog svega toga na ovaj film, koji je snimljen po knjizi Kejt Snel „Dajana: Njena posljednja ljubav“, treba gledati kao na čistu fikciju, iako je teško odrediti šta je u njemu istinito, a šta nije.
„Dajana“ nije film o životu princeze od Velsa, već o njenoj pretposljednjoj ljubavnoj avanturi. Scenarista Stiven Džefriz je odlučio da fokus filma bude veza sa Haznatom Kanom, što znači da Dajanin odnos sa sinovima i Čarlsom uopšte nije tema. Ključan motiv je pokušaj mlade i moderne žene da se oslobodi krutih pravila kraljevske porodice. Taman kada, naizgled, uspije u tome, ispostavlja se da i nova porodica kojoj želi da pripada ima stroga pravila, tako da se tradicionalizam za nju pokazuje kao usud.
Dajana je predstavljena kao povodljiva, složena i zaljubljena žena. Ona ne želi da je politizuju, ali želi da ima politički uticaj. Ima problem sa kraljevskom porodicom, ali ne i kraljevskim privilegijama. Zbog načina života koji vodi je magnet za medije i njihova žrtva, ali kada joj to odgovara zloupotrebljava ih kako bi joj pomogli. Odnos sa medijima je korektno prikazan, a pod kakvim pritiskom je živjela pokazuje scena u kojoj se krije u prtljažniku. Kada prolazi kroz depresivan period, Dajana na klaviru svira Betovenovu „Mjesečevu sonatu“, a ima i mučne snove koji bi se mogli opisati kao čist kliše. Srećom, Hiršbigel uspjeva da ovakve scene predstavi sa znatnom uvjerljivošću, u čemu mu pomaže izuzetna gluma Naomi Vots. Može se reći da ovaj film pošteno analizira početak i kraj veze iz ženskog ugla, a uz to ne propušta da opiše ni sve ludosti koje je prate.
Kako bi se istakla Dajanina pristupčanost, prikazuje se njeno druženje sa terapeutkinjom Unom, kao i intezivno učestvovanje u humanitarnim akcijama. Kada se zaljubi u hirurga, Dajana naivno naručuje fakultetski udžbenik iz anatomije, koga odmah odloži čim vidi težinu materije. Haznat je, sa druge strane, prikazan kao pravi profesionalac u potpunosti okrenut poslu i tradicionalnoj porodici. Tako bi se mogla napraviti paralela između Haznata i Čarlsa koji oboje i bez napora žive po pravilima, što je talenat koji Dajana prosto nema. Na kraju završava kao slomljena žena koja zbog ljubavi ide iz jedne u drugu avanturu, pri tome ne vodeći računa o tome kako će izgledati u očima drugih, pa i svoje porodice.
Za one koji su Dajanu smatrali prijetnjom kruni, ovaj film će biti loš zato što se uopšte ne osvrće na njen prilično buran ljubavni život. Ovdje je Dajana prikazana kao žrtva veze Čarlsa i Kamile, mada je u stvarnosti ona u toku braka imala niz afera, kao i petogodišnju vezu sa konjičkim oficirom Džejmsom Hjuitom. Onima koji su skloni idealizaciji Dajane, smetaće njena lakomislenost i naivnost. Princeza ovdje nije sigurna u sebe i nasmijana, već rastrzana i prilično neurotična žena koja pokušava da se izbori sa problemima koje ima. Ni jednima ni drugima se neće dopasti scene u kojima se ona udvara čovjeku koga voli i pokušava da ga osvoji, jer takve Dajane nema ni u političkim nedjeljnicima, a ni u tabloidima.
Iz svega navedenog je jasno da ovdje nije dobro dočaran lik raspusne i skandalima sklone princeze koja uništava krunu, kao ni samouvjerene, modne ikone koja se bavi humanitarnim radom. Međutim, ako govorimo o prikazu zaljubljene žene koja duboko pati zbog propalog braka i spremna je čak i na poniženje kako bi opet našla sreću, ovaj film to opisuje i više nego korektno.
Konačna ocjena: 7/10.
Apokalipsa u Holivudu (This is the End, Seth Rogen, 2013)
U novoj generaciji američkih komičara, najviše uspjeha je imala ekipa okupljena oko autora Džuda Apatoua, pri čemu se iz te ekipe ubrzo izdvojio komičar Set Rogen. Na početku karijere, Set je pisao skečeve za Ali Dži šou. Nakon nekoliko glumačkih izleta, formira kreativno partnerstvo sa scenaristom Ajvanom Goldbergom i izbacuje nekoliko komercijalno uspješnih, mada već zaboravljenih komedija. Ove godine, u bioskopima je „Apokalipsa u Holivudu“ koju taj par autora režira, piše i producira.
Glumac Džej Barušel zajedno sa prijateljem Setom Rogenom odlazi na žurku kod Džejmsa Franka. Džej je nezadovoljan zato što malo koga poznaje, a uz to i ne voli Džonu Hila koji je takođe prisutan. Kada izađe kako bi kupio cigarete, odjednom nastupa sveopšta kataklizma. Džej se vraća u kuću i govori ljudima sa žurke da je apokalipsa u toku, ali niko mu ne vjeruje.
„Apokalipsa u Holivudu“ je film u kome glumci glume sami sebe, pri čemu epizodne uloge ostvaruju pjevačica Rijana, Majkl Cera, Ema Tompson, pa čak i Čening Tejtum. Film bi se mogao opisati kao apokaliptični stoner, što je usvojeni naziv za podžanr u američkoj komediji gdje je korišćenje kanabisa element komičnog zapleta. Sve ima više smisla ako se zna da je Set veliki propagator marihuane, koja je prisutna i u njegovim prethodnim radovima.
Ova raspojasanost vodi ka tome da film djeluje kao niz improvizacija. Ako izuzmemo zaokruženje koje je preuzeto iz „Četiri banke, a nevin“ (Džud Apatou, 2005), izgleda kao da su autori prosto doveli glumce na žurku, snimali sve šta se dešava, a onda u montaži odabrali najbolje trenutke. Posljedica je kvalitativna neujednačenost replika, koja direktno zavisi od inspirisanosti glumaca u datom trenutku. Kao što je i očekivano, najbolje se snašao veliki Keni F. Pauers, odnosno Deni Mekbrajd, a najgore Set Rogen čija napadna kvaziopuštenost i dvije facijalne ekspresije nisu dovoljne da iznesu ulogu.
Da bi se potpuno uživalo u djelu, valja biti upoznat sa prethodnim radovima glavnih glumaca. Neki od njih parodiraju svoj imidž u medijima (Majkl Cera i Ema Tompson), dok drugi cementiraju jednu te istu ulogu koju inače glume (Džej Barušel i Kreg Robinson). Ono gdje film upadljivo podbacuje je kada autori pričaju o svojim prethodnim radovima koje bez trunke humora tretiraju kao važna djela. Uostalom, smak svijeta je dovoljno velika katastrofa da bi gledaoci uz to slušali kako bi izgledao nesnimljeni nastavak nebitnog filma kakav je „Ananas ekspres“ (Dejvid Gordon Grin, 2008).
Kreativna sloboda, koja se povremeno graniči sa anarhijom, vodi zasluženom rejtingu za odrasle koji djelo ima. Tu leži i jedan od većih kvaliteta, a to je da upravo to što film izgleda kao da nema scenario, znači i da je teško pretpostaviti šta će se sljedeće desiti. I zaista, dešava se bukvalno svašta. Gledamo đavola kako siluje katatoničnog Džonu Hila koji u jednom trenutku glumi Vudija Harlesona, Majkl Ceru koga probada veliki električni stub (dok ponavlja „šta mi se dešava?“), Rijanu koja pada direktno u pakao i Denija Mekbrajda koji grize uvo Džejmsu Franku.
Muzika takođe igra bitnu ulogu, pri čemu riječi pjesama prate ili opisuju prikazane događaje. Dijalozi su povremeno iritantni, zato što su od četiri rečenice, tri varijacija na temu „nema šanse“ ili „to brate“, u zavisnosti od toga da li je ono što se desilo dobro ili loše. Zbog toga kolokvijalni sleng pokriva većinu izgovorenih dijaloga, što je valjda zamišljeno kako bi se dalo vrijeme nadrogiranim gledaocima da shvate opasku.
Ukoliko nikada niste čuli za glumce koji glume u ovom filmu, sva je prilika da vam se isti neće dopasti. Specifičan humor koji se ovdje njeguje je na tragu njihovih prethodnih radova, uz komičan dodatak horor elemenata i apokalipse. Pojedine improvizacije i dijalozi su zaista genijalni, ali daleko od toga da je sve duhovito. U suštini, djelo se može opisati kao igrana verzija dugometražnog, animiranog filma „Saut Park: Duži, veći i neobrezani“ (Trej Parker, 1999), koji je bio osmišljeniji, dorađeniji i duhovitiji. Iako, sva je prilika, ovo nije najbolja komedija o kraju svijeta koja će izaći ove godine (za to se čekaju Sajmon Peg, Nik Frost i Edgar Rajt), ljubitelji sirovog, oštrog i neobaveznog humora sigurno neće biti razočarani.
Konačna ocjena: 6/10.
Galerija
Bonus video:
