Godine 1990. Huan Linc (Juan J. Linz) je u svom čuvenom eseju “Opasnosti prezidencijalizma” (“The Perils of Presidentialism”) suprotno konvencionalnom mišljenju ustvrdio kako su predsjednički politički sistemi zapravo nestabilniji od parlamentarnih.
Njegova teorija imala je samo jedan izuzetak: “Unfortunately, the American case seems to be an exception”.
Prošle nedelje je ovaj znameniti politikolog, profesor emeritus na američkom Jejl univerzitetu (Yale) i naučnik koji je ostavio kapitalna djela iz oblasti teorije političkih sistema, nedemokratskih režima i tranzitologije, preminuo, ne doživjevši da vidi rasplet nove američke budžetske krize, koja je možda dokaz da njegova teorija ipak nema izuzetaka.
U ovom značajnom eseju Linz je svoju tvrdnju zasnivao na tzv. problemu dualnog legitimitieta. Naime, predsjednički politički sistem karakteriše neposredan izbor predstavnika zakonodavne grane vlasti sa jedne, ali i neposredan izbor inokosnog nosioca izvršne vlasti – predsjednika sa druge strane.
U parlamentarnom sistemu, izvršnu vlast bira zakonodavna, te ona od nje zavisi i njoj odgovara. Konvencionalna teorija kaže da će upravo zato što obje grane vlasti legitimitet crpe direktno od građana i imaju fiksne mandate, predsjednički sistem biti stabilniji.
Nasuprot tome, ako vlada zavisi od volje parlamentarne većine, ona će biti izloženija primjeni te iste volje, a samim tim i sistem nestabilniji.
Huan Linc je ustvrdio upravo suprotno. U predsjedničkom sistemu u kome obje grane vlasti crpe legitimitet direktno od građana, ostaje neriješeno pitanje ko je taj ko ima primat ukoliko među njima dođe do neslaganja.
Kako sam Linc piše, iako su nacionalni ustavi dali niz kreativnih rješenja, ne postoji demokratski princip koji će razriješiti konflikt između dvije grane vlasti koje de facto predstavljaju volju naroda.
Na kraju, za njegovu tvrdnju postoji i očigledan empirijski dokaz - većina demokratija u svijetu danas ima parlamentarni sistem. Ako primijenimo Liphartove (Arend Lijphart) kriterijume za definisanje demokratije, samo je jedan predsjednički sistem zadržao stabilnost preko pedeset godina – američki.
“Presađivanje” ovog sistema u većinu zemalja Latinske Amerike ili neki od njegovih oblika u post-socijalističke države, dalo je, na primjer, potpuno suprotne efekte ubrzano uvodeći te sisteme u nestabilnost i vraćanje u neku od autoritarnih formi.
Posebno je interesantno što Linc američki izuzetak suprotno brojnim drugim autorima (Hantington i Fukujama, da pomenemo samo par) nije nastojao objasniti civilizacijskom ili kulturnom suprematijom. Naprotiv, po njemu problem je sistemski, a izuzetak ograničenog trajanja i posljedica specifičnog funkcionisanja političkih partija.
Upravo ovih dana prisustvujemo događajima koji bi u nekom reprintu čuvenog članka, Lincu omogućili da izbriše izuzetak koji ga je mučio. U pitanju je sukob između predsjednika i Senata sa jedne i Predstavničkog doma sa druge strane koji prijeti da dovede do bankrota američke vlade zbog nemogućnosti izglasavanja budžeta u za to predviđenom roku – do kraja fiskalne godine koja završava 30. septembra.
Prije par dana je počelo tzv. parcijalno zatvaranje vlade, koje podrazumijeva da bi preko 700.000 zaposlenih u državnoj upravi moglo otići na neplaćeni odmor. A u čemu je problem? Republikanska većina u donjem domu odbija da odobri budžet, uslovljavajući svoju podršku povlačenjem seta reformi iz oblasti zdravstvenog osiguranja koje su zasnovane na zakonu iz 2010. godine koji je tada bio usvojen u oba doma Kongresa.
Treba napomenuti da su Republikanci već jednom neuspješno pred Vrhovnim sudom postavili pitanje ustavnosti zakona o zdravstvenom osiguranju. Sada prisustvujemo onome što je i Linc očekivao – neposredno izabrani donji dom u sukobu je sa neposredno izabranim predsjednikom i gornjim domom.
Ako se ostavi po strani neprincipijelnost teme koje je na dnevnom redu (ipak se radi o svojevrsnoj ucjeni), ostaje nerješivo pitanje ko od ovih neposredno izabranih organa vlasti ima jači legitimitet za svoje zahtjeve.
Lincov pionirski pristup problemu tranzicije, određenje tranzicionih modela i scenarija, te tipologija nedemokratskih režima kasnije su preuzeti i dalje razrađivani od strane nekih od najpoznatijih teoretičara promjene režima i demokratije kao što su Filip Šmiter (Philippe Schmitter) ili Giljermo O Donel (Guillermo O’Donnell) što rad ovog autora svrstava u osnovno i nezaobilazno štivo iz tranzitologije.
Sa druge strane njegovi javno iznešeni stavovi (bio je npr. vatreni protivnik intervencije u Iraku uz argumentaciju da se tranzicija inicirana na taj način u konkretnom kontekstu ne može okončati uspostavljanjem održivog demokratskog sistema) dokazali su aktuelnost i primjenjivost njegovog teorijskog i konceptualnog okvira na aktuelne političke probleme i pitanja.
Nama dobro poznata situacija...
Dok čekamo rasplet američke krize valjalo bi se podsjetiti još jedne značajne teme u kojoj je Linc ostavio svoj doprinos. U knjizi koju je napisao zajedno sa Alfredom Stepanom, a koja je i regionalnoj publici postala dostupno zahvaljujući prevodu beogradske izdavačke kuće Filip Višnjić: Demokratske tranzicije i konsolidacije (u originalu Problems of Democratic Transition and Consolidation: South Europe, South America and Post-communist Europe) dokazao je da tranzicije mogu početi, a da nikad ne završe iako na vlast ne dođe novi autoritarni režim.
Ovo važno djelo uporedne politikologije identifikuje niz faktora iz predtranzicionog perioda (npr. tip demokratskog režima – autoritarni, totalitarni, posttotalitarni ili sultanistički) od kojih zavisi model, dužina i ishod tranzicije.
U istoj knjizi opisan je i fenomen tzv. elektorističke netranzicije – kada se zaboravi da održavanje periodičnih izbora jeste neophodan, ali ne i dovoljan uslov za uspostavljanje demokratskog političkog sistema.
To je ona nama dobro poznata situacija kada je formalno uspostavljen višepartijski sistem i održavaju se relativno fer izbori, ali kada ostali elementi demokratije nedostaju, što onemogućava ili oteže njenu konsolidaciju.
Bonus video:
