Bol boluje Čelebića Biba,/ Bol boluje, nikom ne kazuje.
"Čudna jada od Mostara grada", sevdalinka
Biće da je ona stara narodna ipak tačna - stare navike definitivno teško umiru. Na pragu smo septembra mjeseca - još jedno veselo ljeto je na izmaku, slijedi tužna jesen, majke spremaju zimnicu, očevi spremaju drva za ogrijev - a ja se opet, kao svaki dobar đak, spremam u školu. Knjige su najvažnije. Skinuo sam 20 GB knjiga sa Neta - ne biste vjerovali što sam sve uspio da skinem.
Ovo što slijedi, u to ime, možete shvatiti i kao domaći rad na standardnu septembarsku temu - koja od pamtivijeka služi za ufuravanje u novu školsku godinu - dakle: Kako sam proveo ljetnji raspust - to je tema.
Kotor Art Kotor APSS je bio hvale vrijedan događaj. Lijepo sam se proveo u Kotoru, moram priznati. Upoznao sam nove drugare i drugarice - a drugare i drugarice koje sam već poznavao, upoznao sam još bolje itd.
Usput sam svašta naučio. Na primjer, naučio sam da je glupo baviti se arhitekturom, pogotovo arhitektonskom praksom - samostalno - odnosno na svoju ruku. Najbolji individualac nema apsolutno nikakvih šansi protiv dobro utreniranog i dobro organizovanog tima prosječnih individua. Spas je, definitivno, u timskom radu - osim u slučaju Glena Markata (Glenn Murcutt) - koji se izvrsno snalazi i sam - ali jedan je stari Markat.
Rušenje Hotela Crna Gora mi je teško palo - baš teško. Bio je to žestok udarac. Još se nisam pošteno oporavio od tog udarca. Znao sam ja odavno da se ništa dobro ne sprema starom titogradskom hotelu, pametan sam ja momak, ali ipak nisam vjerovao da će ga gazda srušiti. Rušenje je bio nevjerovatan potez - ali, iz ove perspektive - i vrlo logičan potez. Pokušajte da se, u mislima, postavite barem na trenutak u poziciju ambicioznog gazde - i shvatićete da su gazdine vizije od samog početka bile vrlo ozbiljne - i da je te vizije nemoguće bilo upakovati u skučene gabarite starog hotela. Za sve ostalo - niko te i ne pita ništa.
Strašno mi je žao što vam nisam ispričao onu priču o podršci koju sam dobio od Vujadina Popovića na odbrani diplomskog rada - sad je ta priča, nažalost, izgubila svaki smisao.
Dakle, ključni događaj mog raspusta je...
OK - od Sastavaka - tj. od ušća Ribnice u Moraču - suvim koritom Ribnice do Karvera - o toj šetnji, o tom jedinstvenom potezu kroz samo srce Podgorice - razmišljao sam još od sredine juna - od trenutka kada je Ribnica presušila i kada je zvanično počelo još jedno dugo, žarko podgoričko ljeto.
Ako vam je na srcu, kao meni - morfogeneza grada Podgorice - ako ste skloni da razmišljate o radikalnim, predratnim i posljeratnim - mislim na Drugi svjetski rat, da ne bi bilo zabune - urbanističko-arhitektonskim rezovima koji su suštinski odredili karakter glavnog grada - onda nikako ne smijete zanemariti te jedinstvene vizure, a samim tim i uvide, koje samo šetnja suvim koritom Ribnice - kroz sam centar grada - može da pruži.
I ja bih pomislio svašta kada bih bacio neobavezan pogled sa Mosta braće Zlatičanin nizvodno, na presahlo korito Ribnice - i ugledao sredovječnu osobu u žutoj majici i plavom šotrsu, koja zamišljeno baza koritom - to je ipak nesvakidašnji prizor, treba o tome povesti računa
A onda sam osjetio, 19. avgusta, u pretprošli ponedeljak - da je žarko podgoričko ljeto na vrhuncu, da će ljeto ubrzo početi polako da umire - i da su sazreli svi uslovi da krenem u realizaciju ideje o šetnji.
Ispostavilo se i da je taj trenutak početka kraja ljeta strašno bitan - jer po samoj prirodi stvari donosi i latentnu dozu melanholije, bez koje taj doživljaj ne bi bio potpun. Priča o izbrisanom ambijentalnom potencijalu obala rijeke Ribnice - i čitave zone koja je hiljadama godina gravitirala tim obalama - pogotovo na potezu od Sastavaka do Karvera - tužna je priča kojoj savršeno odgovaraju te blurovane, melanholične sjenke.
Šetnja suvim koritom Ribnice, poduhvat je koji ne priliči ozbiljnom momku na pragu šeste decenije života - može neko da me vidi i da pomisli svašta. I ja bih pomislio svašta kada bih bacio neobavezan pogled sa Mosta braće Zlatičanin nizvodno, na presahlo korito Ribnice - i ugledao sredovječnu osobu u žutoj majici i plavom šotrsu, koja zamišljeno baza koritom - to je ipak nesvakidašnji prizor, treba o tome povesti računa.
Sa druge strane, teško da postoji neki realan razlog zbog kojega bih uskratio sebi jedinstveni, voajerski doživljaj pogleda na taj most iz donjeg rakursa - a kako tu stvar nisam obavio na vrijeme, recimo negdje do dvanaeste godine života, pomislio sam da ipak nikad nije kasno da do kraja upoznam svoj grad - ne bih li ga u budućnosti ljubio još strasnije.
Vrlo smo skloni, mi Podgoričani - i stari i mladi - da uzdižemo u nebesa smjelu i nadasve vizionarsku liniju bivšeg Lenjinovog bulevara, današnjeg Bulevara svetog Petra Cetinjskog - koja se, treba naglasiti, pripisuje pomenutom gospodinu Popoviću, kao što mu se pripisuje i projekat bivšeg Hotela Crna Gora
Nije mi namjera, naravno, da opisujem redom sve što sam vidio i doživio probijajući se koritom Ribnice - nije mi namjera da na bilo koji način obilježim tu rutu i da napravim nešto što bi ličilo na turistički vodič - bedeker kroz Nacionalni park Korito Ribnice u najužoj gradskoj zoni Podgorice. Taj prostor jeste zapušten i nevidljiv - to jeste svojevrsna prašuma prepuna opasnosti - ali je upravo ta činjenica nevjerovatno intrigantna.
Već negdje na stotinjak metara uzvodno od Mosta na Sastavcima - najstarijeg podgoričkog mosta - iza žičane ograde dvorišta jedne kuće, sa desne strane, poredao se čopor ljutih pasa - i toliko su lajali na mene da sam razmišljao da pozovem policiju. Zamislite to - da budete rastrgnuti u po bijela dana, na nekih - koliko? - par stotina metara vazdušne linije od vrata Skupštine Crne Gore. Čovječe, što je sledeće? Susret sa sabljozubim tigrom?
Nešto dalje, opet sa desne strane, nalazi se stamena ruina starog mlina zaraslog u ljuti korov, ljući i od onih pasa. Krov mlina je odavno propao, naravno, ali su stari zidovi, zidani klesanim kamenom, očigledno odoljeli zubu vremena - i nastaviće da odlijevaju, to je sasvim sigurno, još nekoliko vjekova - što uliva nadu da će se ipak desiti da će nekome, nekad, pasti na pamet da revitalizuje stari mlin.
Ispod Mosta braće Zlatičanin postajete svjesni nekih strašno važnih činjenica. Vrlo smo skloni, mi Podgoričani - i stari i mladi - da uzdižemo u nebesa smjelu i nadasve vizionarsku liniju bivšeg Lenjinovog bulevara, današnjeg Bulevara svetog Petra Cetinjskog - koja se, treba naglasiti, pripisuje pomenutom gospodinu Popoviću, kao što mu se pripisuje i projekat bivšeg Hotela Crna Gora.
I konačno - Karver, bivša Banja - svijetli primjer - i jedini dokaz da se može djelovati pozitivno - jer to jedinstveno mjesto definitvno živi punim životom
Međutim, vrlo smo skloni, takođe, da uopšte ne razmišljamo o liniji upravnoj na liniju bulevara - liniji Ulice Slobode - koja se prirodno nastavlja linijom Ulice kralja Nikole - kojom je, neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, preko Mosta braće Zlatičanin - Titograd krenuo u rušilački pohod usmjeren ka svom istorijskom jezgru. Znam, takva su bila vremena - trebalo se oštro distancirati od svega starog i nazadnog, a u ime progresa, prosperiteta i boljeg života - ali ipak, zar se to nije moglo izvesti s malo više urbanističkog obzira i s malo više takta.
Ne samo što se ta linija oštro usjekla u meko tkivo Stare varoši - već je zauvijek eliminisala sve što se dešavalo u zoni oko Tabačkog mosta - zoni koja je još od osvita života na obalama Ribnice figurirala kao fokusna tačka svih komunikacionih linija između starog dijela grada i Ledina - prostora na desnoj obali, na kojem će, krajem XIX vijeka, početi da niče novi dio grada - Mirkova varoš.
Stvarno, zašto se to desilo - zašto su stvari otišle u tom pravcu?
Ta čudna nova građevina sa desne strane - između Mosta Braće Zlatičanin i Tabačkog mosta - u kompletu sa zapanjujuće nemuštim pokušajem da se reguliše korito Ribnice na tom dijelu - uhvati vam se kao još jedna smiješna pjesmica u slavu progresa i prosperiteta - bolji život niko ozbiljan čak i ne spominje više - ovih dana bi to bilo neuljudno. Tabački most je ukrašen, da i to pomenem, otvorenim kanalizacionim odvodom koji suvo korito Ribnice svojski puni kužnom, smrdljivom, odvratno zelenom vodom - tako da nema načina, ako nemate dobre gumene čizme, da prođete ispod Tabačkog mosta - morate okolo - što je velika avantura.
Kad se probijete kroz džunglu u zoni bivšeg Doma JNA - koji nikad više neće izgledati kako je izgledao, jer je podvrgnut radikalnoj plastičnoj operaciji - ulazite, nakon što prođete ispod Mosta žrtava bombardovanja 5. maja 1944. - koji se nalazi na mjestu gdje se nekada nalazio Knjeginjin most - Most Knjeginje Milene - odnosno Abdovića most - u zonu Brijega Ćukovića - i lako vam se može desiti da zaplačete, pogotovo ako ste vidjeli neku od starih fotografija te zone - ima ih koliko hoćete na Internetu.
Tu vam odjednom sine, pod uslovom da ste dobro proanalizirali te stare fotografije - da je korito Ribnice, u periodu posljeratne obnove i izgradnje, nemilice zasipano šutom - što je donekle i razumljivo - ako je već bila donijeta odluka o eliminisanju potencijala obala rijeke Ribnice - zasipanje obala šutom je bila samo logična posljedica takve odluke.
I konačno - Karver, bivša Banja - svijetli primjer - i jedini dokaz da se može djelovati pozitivno - jer to jedinstveno mjesto definitvno živi punim životom.
Dakle, toplo vam prepuručujem šetnju suvim koritom rijeke Ribnice od Sastavaka do Karvera - ove godine ste izgleda zakasnili - ali pripazite, molim vas, da vam se to ne desi i naredne godine.
Galerija
Bonus video:
