Štrumpfovi 2 (The Smurfs 2, Raja Gosnell, 2013)
Nekada davno, u dobu koje sada izgleda nestvarnije od zemlje Štrumpfova, sve dječije igre su se prekidale oko 7 uveče kako bi se stiglo kući i odgledao crtani film koji je počinjao petnaestak minuta kasnije. Sinhronizacija je bila tako dobra da je par replika preživjelo do danas, iako većina traka nije jer su uništene u NATO bombardovanju Beograda 1999. godine.
Radnim danima su klinci mogli da gledaju avanture Duška Dugouška ili Toma i Džerija, dok je nedjeljom uveče išla crtana serija. Najpopularnija je počinjala rečenicom koju je svako ko je imao između šest i jedanaest godina znao napamet: „U davna, pradavna vremena, u dubokoj šumi, živio je mali, plavi narod koji su se zvali Štrumpfovi...“
Dvadesetak godina kasnije, svijet je zaboravio na ova dobroćudna stvorenja, sve dok se nije pojavio igrani film koji je postao hit. Ove godine, u bioskopima gledamo njegov nastavak.
Selo Štrumpfova se užurbano priprema za Štrumpfetin rođendan. Kako bi iznenađenje bilo veće, svi se pretvaraju kako su zaboravili na taj događaj, što rastužuje Štrumpfetu koja ima noćne more o tome kako izdaje Štrumpfove. Za to vrijeme, zli čarobnjak Gargamel živi u Parizu i uz pomoć čarolije stvara Kvarniće Veksi i Hakusa.
Oni dvoje se hrane esencijom čistog štrumpfstva, čiju ograničenu količinu Gargamel ima u svom magičnom štapu. Gargamelov plan je da otvori portal do sela i kidnapuje Štrumpfetu, kako bi dobio magičnu formulu kojom će Kvarniće moći da pretvori u Štrumpfove. Međutim, prolaz koji Gargamel otvara je suviše mali kako bi on mogao da prođe, zbog čega šalje Veksi po Štrumpfetu.
Jedan od razloga zašto je strip album „Štrumpfovi“ belgijskog autora Peja iz 1958. godine doživio uspjeh je bio u njegovoj naivnosti. Ovaj strip je bio nenasilna bajka za djecu bez aluzija za odrasle, osim onih koje će oni sami učitati u njega kao što je to, recimo, uradio Doni Darko u istoimenom filmu. Kada je 1981. godine počela da se daje crtana serija, ničeg sličnog nije bilo na televiziji.
Naime, rane osamdesete su doba kada je dominantan tok američkog crtanog filma već potpao pod uticaj znatno nasilnijih japanskih animiranih filmova. Zbog toga su Štrumpfovi djelovali kao relikt iz drugog, manje surovog doba, koji je publika rado prihvatila kao veliki povratak bajkama. Prvi film u serijalu „Štrumpfovi“ (Radža Gosnel, 2011), osim izgleda glavnih junaka i osnovnih crta njihovog karaktera, je imao malo šta zajedničko sa duhom Pejovog stripa.
(Foto: Beta/AP)
Autori su odlučili da osavremene serijal, zbog čega su Štrumpfove iz njihovog sela izmjestili u Njujork. Bajke nije bilo gotovo ni u tragovima i sve se svelo na niz duhovitih skečeva labavo povezanih u cjelinu.
Drugi dio Štrumpfova, koji gledamo ove godine, režirao je takođe Radža Gosnel, što znači da je pristup isti. Prije svega, osavremenjivanjem bajke koja se i prije trideset godina dešavala u neimenovanom trenutku u prošlosti, sigurno se nije napravila usluga ovom serijalu. Ostaje nejasno zašto autori smatraju da djeci originalna priča ne bi bila zanimljiva, te prave vještački jaz među generacijama kojim se novi naraštaji potcjenjuju.
Ovdje je ključna razlika u tome kako ispričati priču. Jedan pristup je da se gledalac zavede, odnosno da se neobičnim razvojem događaja održi njegova pažnja. Drugi pristup ide na udobnost prepoznavanja, odnosno umjesto iznenađenja, gledaocu pruža baš ono što i očekuje. Kako bi se izbjegla dosada, akcenat se tada stavlja na duhovite epizode bez kojih bajka, kao cjelina, može da funkcioniše.
Prvi pristup zahtjeva znatno više truda i daje klasike kao što su „Priča bez kraja“ (Volfgang Pitersen, 1984) ili „Zvjezdana prašina“ (Metju Von, 2007), dok drugi pristup daje anemične Štrumpfove i većinu savremenih filmova za djecu.
Kako bi se Štrumpfovi dopali novoj generaciji, saznajemo da mačak Azrael ima fejsbuk nalog, jer autori računaju da klinci i tako više vremena provode ispred računara nego u igri sa vršnjacima, pa pokušavaju da se okoriste tim, u suštini, tragičnim podatkom. Karikaturalni roditelji su, kao i u svakom novijem filmu posvećenom najmlađima, neuporedivo manje zreli od djece, što je ovdje prikazano kroz lik iritantnog Patrika i njegov odnos sa očuhom Viktorom.
Dok gledamo blazirani rođendan Patrikovog sina, Blua, slušamo kako je poslužena hrana organska, a posuđe napravljeno od plastike koja nije štetna. Iz ovoga se može izvesti zaključak da je najbolji način da roditelji pokažu koliko brinu za svoju djecu taj da im kupe salamu bez glutena. Film ima i jednu scenu u kojoj se najmlađima besramno reklamira Nutela, ali o njenoj hranjivosti ne saznajemo ništa možda zato što ništa i nema da se sazna.
Što se tiče Štrumpfova, oni se u Parizu snalaze bolje nego u rodnom Štrumpf-selu. Uvedeni su likovi Veksi Kvarnić koja bi se mogla opisati kao gotik Štrumpfeta, kao i Hakusa Kvarnića koji je tu kako bi pravio grimase i povremeno podrignuo. Veliki Štrumpf, Kefalo, Gruber i ostali su zadržali osobine koje su i ranije imali, pri čemu Mrgud u jednom trenutku postaje neinspirativno imenovani „Pozitivni Štrumpf“.
Nažalost, kao ni u prošlom dijelu, ne provodimo mnogo vremena u selu Štrumpfova, jer tada autori ne bi imali pop-referencu kojom bi zabašurili nedostatak talenta, a i reklamiranje raznih proizvoda koje vidimo bi bilo teže. Kako savremeni filmovi djecu svakako više ne tretiraju kao djecu, već kao najmlađe konzumente, takva postavka bi unaprijed bila osuđena na propast.
Osnovni problem je što ovaj film pruža niz kratkih replika koje će biti duhovite najmlađima i par elemenata slepstik komedije. Ključno je nasmijati se, pa zbog toga u scenama koje bi trebale da budu duhovite, uvijek imamo nekoga ko se smije. Međutim, autori zaboravljaju da smijeh nije zarazan, dok zijevanje, sa druge strane, jeste.
Ono što replike i skečeve treba da poveže u smislenu cjelinu, prosto ne postoji. „Štrumpfovi 2“ nemaju priču, a ni toplinu kakvu je imao originalan serijal. Ovakvi kakvi su, više podsjećaju na „Brac“ ili „Vinks“ nego na Pejov klasik. Iako niko ne očekuje da film ovog tipa bude edukativan ili da ima dublju poentu, ispraznost odgledanog je zaista šokantna.
Scenario kao da su zajedno pisali mis univerzum i Kevin Smit, pa iz potpune naivnosti odjednom čujemo repliku „Asta la vista, Štrumpfista“ koja odrasle treba da podsjeti na „Terminator 2“ (Džejms Kamerun, 1991). Najgore od svega je što će najmlađima ovo djelo povremeno biti zanimljivo zato što je riječ o neosporno vizuelno raskošnom filmu sa upečatljivim specijalnim efektima koji su, u 3D varijanti, ponekad previše nametljivi.
Zbog toga se može napraviti paralela između ovog filma i Gargamelove mađioničarske predstave koju gledamo u njemu. Autori, kao i Gargamel, zadivljuju publiku nizom međusobno nepovezanih i neosporno spektakularnih mađioničarskih trikova, ali onog glavnog - odnosno esencije čistog štumpfstva - ovdje nema ni u tragovima.
Konačna ocjena: 4/10.
"Vatrena trka" (Foto: cineade2013.wordpress.com)
Vatrena trka (Combustión, Daniel Calparsoro, 2013)
Za razliku od plaćenih ubica koji se u filmovima prikazuju sa osudom, inteligentne pljačkaše autori najčešće tretiraju kao odmetnike. Što su pljačke složenije i manje nasilne, prikaz obično bude povoljniji. Kako bi publika lakše prihvatila krivično djelo, opljačkani se često prikazuje kao onaj ko je na nepošten način stekao bogatstvo, dok lopov ima romantičnu prošlost koja je uzrok njegovog ponašanja.
Motiv obično nije pohlepa, već osveta, što je obrazac preuzet iz književnog svijeta. Španski film “Vatrena trka” (Denijel Kalparsoro) se poigrava sa ovom idejom, pri čemu osvetu zamjenjuje glamurom čija se dostupnost tretira kao validan motiv čak i iz ugla morala.
Ari (Adriana Ugarte) je mlada djevojka koja na žurkama zavodi bogataše kako bi ih kasnije opljačkala sa svojim momkom Navasom (Alberto Aman) i automehaničarem Nanom (Kristian Mulas). Kao posljednji posao pred bjekstvo na tropsko ostrvo, oni biraju da opljačkaju zlataru čiji je vlasnik Hulija (Marija Kastro). Kako bi to izveli, Ari se udvara Hulijinom vjereniku Mikelu Eskribanu (Aleks Gonzales), ali ubrzo otkriva da je on nepredvidljiv i opasan.
Kada bi gledaocu pustili pet minuta “Vatrene trke” sa isključenim tonom, teško bi pogodio da se radi o španskom, a ne američkom filmu. Vizuelno, ovdje se prati MTV estetika koju karakteriše režija koja više priliči muzičkom spotu, nego igranom filmu. Tako naizmjenično pratimo provod po diskotekama i klubovima, nedozvoljene, noćne trke brzih automobila, kao i ljubavni trougao koga čine Ari, Navas i Mikel.
Međutim, iako bi se film površno mogao o(t)pisati kao španski pokušaj pravljenja serijala “Paklene ulice” (2001-2013), “Vatrena trka” nudi više nego što se vidi na prvi pogled. Razlog leži u srećnom nesaglasju režije i scenarija. Naime, scenario Karlosa Montera i Haima Vake više priliči ljubavnoj drami, nego akcionom filmu. Sa druge strane, režiser Kalparsoro kao da je dobio zadatak od producenata da po svaku cijenu režira “Paklene ulice”.
Tako imamo napadnu muzičku pratnju i dopadljiv prikaz glamura koji kao da je preuzet iz reklame za parfem. Upravo zbog toga što se glamur opisuje neironično i, naizgled, bez dubljeg socijalnog komentara, krajnji rezultat je film koji će gledalac odgledati kao plitku akciju sa srećnim krajem, iako je riječ o drami u kojoj niko ne prolazi kako je očekivao.
Hulija, koja je Mikelova vjerenica i vlasnica zlatare, jedina ne izgleda kao da je sišla sa modne piste. Iako se posljednja pljačka prikazuje kao rezultat nepredviđenog spleta okolnosti, iz njenog ugla stvari ne mogu biti tragičnije. Ostavljena i opljačkana od strane zgodnog vjerenika kome je primarni motiv očigledno uvijek bilo njeno bogatstvo, ona na kraju završava bez ičega i sa neuvjerljivim obećanjem prevaranta da će joj vratiti novac.
Slično prolazi i drugi sporedni lik u filmu, Nano. Ovog automehaničara koji radi svoj posao prvo prevari Navas tako što prokocka njegove pare u uličnoj trci, a nakon toga ga prevare Ari i Mikel tako što sa novcem bježe u Ameriku.
Sve ovo će gledaocu pasti na pamet samo ako razmisli o tome kako je prošao koji lik u filmu. Fokus je svakako na ljubavnom trouglu koga čine Ari, Navas i Mikel, a ne na tragedijama sporednih junaka. Uslijed naglašavanja romaničnog aspekta priče, gledaocu lako može da promakne sebičnost i potpuna samoživost protagonista. Navas podvodi svoju djevojku bogatašima kako bi ih lakše opljačkao.
Čim se Ari zaljubi dolazi do problema, pa tako ispada da Navas nema zamjerki ako je ona sa njima zbog novca, ali ima ako joj se neko zaista dopadne. Mikel bez problema vara svoju vjerenicu, a na sličan način počinje i kriminalnu karijeru, odnosno podvodi se za ključeve brzog automobila. On je toliko osjećajan da prelomna tačka za njega nije trenutak kada vara Huliju, već kada na Mikelov nagovor prođe ispred voza u punoj brzini.
Na kraju, Mikel se pretvara u bogatog Navasa, a umjesto krađa novac zarađuje od nelegalnih i opasnih trka. Ari pokušava da nađe srednji put, ali kao i svako u njenom okruženju, vođena je sebičnim interesima i pohlepom. Mikela ostavlja zato što prestaje da ga voli, ali to se zgodno poklopi sa trenutkom kada ovaj ostaje bez novca. Sa druge strane, shvata koliko je Navas dobar kada on ukrade pare za njen otkup od svoje vjerenice.
Na kraju filma, Ari sa drugim čovjekom živi isti život kao i na početku, samo u drugoj zemlji. Ono što je odlično je što film naglasak uopšte ne stavlja na samoživost, već se navedeni likovi uporno tretiraju kao privlačni i dopadljivi. Tako se gledaocu prikazivanjem luksuza samo usađuje želja, bez osude onoga što su naši junaci spremni da urade kako bi takav život i imali.
Zaključak koji se izvodi je da je “Vatrena trka” španski pokušaj da se snimi holivudski film. Srećom, taj pokušaj je propao, tako da je krajnje djelo znatno subverzivnije i inteligentnije. Dekonstrukcija ovdje ne dostiže visine Verhovenovih radova, ali je na istom tragu, samo u žanru romantične komedije.
Konačna ocjena: 7/10.
Galerija
Bonus video:
