Publika festivala Grad teatar imala je privilegiju da ovog ljeta vidi Jasnu Đuričić u tri izuzetna ostvarenja – u “Odiseju“ Gorana Stefanovskog, u režiji Aleksandra Popovskog, prvom velikom regionalnom projektu od raspada SFRJ (koprodukciju pozorišta “Ulisis“ sa Briona, Ateljea 212 iz Beograda, GDK “Gavela“ iz Zagreba, SNP i Sterijinog pozorja iz Novog Sada, SNG iz Maribora i Teatra navigator iz Skoplja), u kome je igrala tri lika - Kalipsu, Majku i Odisejevog Psa. Zatim u “Brodu za lutke“ Milene Marković, u režiji Ane Tomović (produkcija SNP iz Novog Sada), i na kraju, u ulozi svekrve Zoje u drami “Prst“ mlade kosovske spisateljice Doruntine Baše, u režiji iste rediteljke Ane Tomović (koprodukcija beogradskog Bitef teatra i “Hartefakta“).
Jedna od najangažovanijih i, kako se pokazalo posljednjih godina najboljih glumica u regionu, u svim predstavama briljantno je napravila izuzetno uzbudljive, strastvene i vrlo neobične likove, što je budvanska publika nagradila ne samo ovacijama, nego i – suzama. Monolog Jasne Đuričić na kraju predstave “Prst“ pokazao je da gledoce, ma kako se to rijetko događa, pozorište i danas može da rasplače, i da teatar još uvijek ima snage da izazove najdublje emocije.
Drama “Prst“ donijela je Doruntinu Bašu, jednu novu dramatičarku na pozorišni prostor regiona, koja inače živi i radi u Prištni. Koliko se mi danas poznajemo na ovim prostorima, znamo li išta o stvaraocima sa Kosova, o realnom životu na Kosovu?
- Priznajem da ja apsolutno ne znam ništa, sada sam počela da saznajem, zahvaljujući Doruntini Baši, koja je svakako jedna vrlo važna pojava dramskog pera. Kada sam dobila tekst na čitanje, od prvog trenutka sam vidjela da tu “ima nekog vraga“, da je vrlo neobično pismo, vrlo zadato, da je neka i suština i forma koju morate da poštujete. To je pametna i vrlo uzbudljiva drama koja priča o dvije žene, snahi i svekrvi, koje čekaju sina, odnosno muža, koji je nestao prije deset godina i o njemu se ništa ne zna. Ona obrađuje temu nestalih lica tokom rata, ali nije vezana samo za kosovsku priču, nego govori o postratnim društvima bilo gdje na Balkanu, bilo gdje u svijetu, u kojima žrtve više nikome nisu važne, osim njihovim porodicama. Doruntina taj problem obrađuje na ženski način, iz ugla žene, i to je jako dragocjeno, jer toga uglavnom nema u dramaturgiji – kada se priča o ratu, na čitavoj planeti, onda je uvijek prisutan “muški princip“, rijetko ko pominje žene, koje su na jedan drugi način takođe žrtve rata. Komad je, naravno, univerzalan, možda imamo jednu jedinu riječ tokom cijele predstave, po kojoj možete da locirate gdje se događa. To bolno čekanje nekog ko je nestao, tiče se i albanske majke, i srpske, i crnogorske, hrvatske, američke, njemačke...
Foto: B92.net
Taj čitav svijet dat je iz ugla dvije male žene u patrijarhalnom, mačo društvu, a samo je jedno “opšte mjesto“ – odnos snahe i svekrve?
- Te dvije žene vrlo su nesrećne već samim svojim sudbinama u takvim društvima, u kojima i njihovi životi bukvalno pripadaju muškarcima, najpre očevima i braći, a zatim muževima. U takvim društvima, vrlo je specifična situacija kad taj muškarac nestane, kad ga više nema, a žena opet nema prava da nastavi svoj život. Drama “Prst“ vrlo je poetična – Zoja, svekrva koju igram je arhetipski lik, i mnogo smo se bavili time. Rediteljka Ana Tomović insistirala je da sve “apsolviramo“, pogotovu to albansko običajno pravo, ta knjiga je debela kao Biblija, ali tu imate sve – da morate da se obratite savjetu staraca, mudraca za svaki i najmanji problem u životu, i vidi se u predstavi da ostaci toga i danas postoje. Moram da kažem da to meni nije bilo naročito udaljeno, jer su prosto takvi ovi naši prostori – šta žena treba, šta ne treba, šta žena smije, šta ne smije, gdje je ženi mjesto. I to i danas itekako ovdje egzistira.
Vjerujete li da danas postoji političar koji bi na samrti poželio Šekspira i glumca?
- Bojim se da takvih lidera više nema. To je, takođe, jedan čudan pokazatelj. Sjećamo se koliko je Tito volio umjetnost, kako je okupljao sve umjetnike, i kako je njegovo vrijeme, u odnosu na sadašnje, ipak bilo upamćeno kao “zlatno doba“ u kulturi. Poslije njega, takav se lider nije pojavio. Ne samo kod nas, nego uopšte, svijet se mnogo promjenio. Kultura i umjetnost postali su opasni. Liderima i moćnicima koji odlučuju o našim sudbinama nije potreban osvješten građanin, nije potreban hrabar, plemenit čovjek koji misli, spreman i da uradi to što misli. Jer, kako bi oni, takvi kakvi su, mogli da budu lideri takvom čovjeku? Kako bi mogli da nam poturaju taj jeftini nemoral, tu vulgarnu i agresivnu beskrupuloznost i spremnost na sve, kao jedini moto uz koji se može preživjeti? Zato su kultura i umjetnost nepoželjni, ili poželjni samo ako su “podobni“, zato odmah za kulturu nema para, zato lidera nema na umjetničkim događanjima, ukoliko nije neki privatni razlog i lični marketing za taj trenutak. Ne mislim, međutim, da je “sve rješeno“, i da treba da prepustimo teren.
Liderima i moćnicima koji odlučuju o našim sudbinama nije potreban osvješten građanin, nije potreban hrabar, plemenit čovjek koji misli, spreman i da uradi to što misli
Primjer pozorišta “Ulisis“ na Brionima upravo upućuje na to – kako para više nigdje nema za kulturu, moramo se udruživati kroz koprodukcije da se ovaj kulturni prostor vrati na razmjere na kojima je bio. Koprodukcije su jedina nada da teatar, film i umjetnici prežive u ovom našem regionu, i nastave da stvaraju djela koja će plašiti političare i moćnike.
Pravo iz Budve idete na Brione, u novi projekat teatra “Ulisis“, u režiji Lenke Udovički?
- Komad koji radimo napisao je Ivo Štivičić, koji nije poznat kao dramski pisac. Znamo svi njegovu kćerku Tenu Štivičić, a njega pamtimo po sjajnim scenarijima za TV serije, jedna od njih bila je i “Kuda idu divlje svinje“. Sada je napisao sjajnu dramu “Šekspir u Kremlju“ koja se događa u Rusiji, u doba Staljina, i to u najlošijem periodu njegove vladavine. Staljin poželi na samrti, jer je jednom sreo jednog mladog glumca, da mu dođe kraj postelje i da mu recituje Šekspirove sonete. To je opet koprodukcija “Ulisisa“ i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, većina glumaca, a ima nas dvadeset petoro, je iz zagrebačkog ZKM, a i iz “Gavele“. Tu su Ozren Grabarić, Dragan Mićanović koji igra glumca, Boris Isaković koji igra Staljina, Svetozar Cvetković...
Galerija
Bonus video:
