Što bi jadnome Duki?
Pukao je kao ona žaba. A laže, kao da mu nije ništa. Veli “...da tobože ne znam jezike, znam pet, da nisam rođen u PG, jesam, da nisam dobio Ratkovićevu nagradu, jesam, 1978, bilo mi je 20” I onda bljuje, ali ne po meni, jer mi nije do koljena ni kao pisac, ni kao čovjek, i alapača stilom pokušava da se izvadi iz sopstvenog gnjoča.
Na dodjeli nagrade je promrsio nešto na engleskom, samo da bi dokazao da kao zna engleski, kaže da je rođen u Podgorici, a sam piše u biografijama objavljenim u njegovim kupusarama da je rođen ili u Štitarima, ili na Cetinju, ili u Podgorici. Dalje, opet tvrdi da je dobio Ratkovićevu nagradu 1978, i da mu je bilo 20 godina. A u dokumentu, kojeg sam dobio od direkcije RVP i već objavio, piše da je 1978. godine Nagradu Risto Ratković dobio Radojica Bošković...
Čelebić je, očigledno u teškom problemu. Ili je šiznuo, pa tvrdi da je neko drugi, ili je bezobrazan. Možda je stvarno pukao, kažu mi. Nezgodno je da vam neko poludi u sred polemike...
O onim slikama pokradenim na dubrovačkom ratištu, koje mu je JNA donijela, a on pokušao da utrapi Narodnom muzeju Crne Gore opet ćuti, kao i o štampariji takođe ukradenoj na ratištu, i o pismu što ga je pisao dramskim umjetnicima Hrvatske, nazivajući ih “bečkim konjušarima”...
Ako ne prećutkuje, onda palamudi o svojoj veličini, nesrećan što niko u svijetu ne zna da je velik, veći i od kočopernosti u cipelama sa platformom od 12 cm, i prićišan do vrha, pa izgleda kao podignuti rep bjeloguze. Ko hoće istinu o Čelebić g. Gojku, neka malo bolje pogleda fotografije sa komemorativne mu dodjele Trinaestojulske nagrade u vili Gorica, 12. 07. 2013. godine.
Kako se moglo vidjeti, nijesam htio da se hvališem, ni svojom prevedenom poezijom (knjigama, antologijama, poezijom u stranim književnim listovima) ali i monografijama i likovnim esejima. Zna to dobro nesrećni Čelebić g. Gojko.
.A sad vam ga prepuštam, gospodo, sa svim njegovim (zlo)djelima
Bonus video:
