Mlađi referenti (The Internship, Shawn Levy, 2013)
Nije neobično da se u holivudskim filmovima reklamiraju različiti proizvodi.
Ono što jeste neobično je da ti proizvodi snimaju filmove, kao što je slučaj sa komedijom “Mlađi referenti” (Šon Levi, 2013).
Ovo djelo je dvočasovna reklama za firmu Gugl koja se, zajedno sa ostalim američkim kompanijama kao što su Fejsbuk i Epl, ovih dana suočava sa aferom prisluškivanja oko sto dvadeset miliona ljudi.
Nakon što dobiju otkaz, Bili Mekmehon (Vins Von) i Nik Kempbel (Oven Vilson) se zapošljavaju kao pripravnici u firmi Gugl. Tamo imaju tri mjeseca da se dokažu kao radnici, inače opet ostaju na ulici. Problem je u tome što ne znaju ništa o računarima i što su im konkurencija neki od najpametnijih i najambicioznijih ljudi svijeta.
Šon Levi („Čelična borba“, 2011) u ovom filmu pravi otklon od odlične dječije avanture koja ga je proslavila, i vraća se svojim komercijalno isplativim i neinventivnim počecima kao što su „Upravo vjenčani“ (2003). U suštini, ovdje gledamo predvidljivu komediju koja u potpunosti počiva na priči koju potpisuje glavni glumac Vins Von.
Problem je u tome što, iako to nije bila namjera autora, ova komedija povlači neke prilično mračne implikacije.
Prije svega, ovaj film se dešava u propaloj američkoj ekonomiji koju autori, i pored potresnih priča glavnih junaka o zapošljavanju, tretiraju kao dobar vic. Ne zaboravimo da je događaj na kome počiva zaplet taj da dva četrdesetogodišnjaka suočena sa otkazom, traže posao u korporaciji.
Time film već na početku zapada u problem. Sa jedne strane, naši junaci se osjećaju iskorišćeno od strane sistema i nesposobnog šefa Semija Boskoa (Džon Gudmen), i iako bi očekivano rješenje bilo da se iz toga izvuku tako što pokrenu privatni biznis koji slavi ljudski duh, njihov ideal je da tri mjeseca ljeti rade kao pripravnici u korporaciji Gugl zajedno sa studentima.
Tako film počiva na jednom paradoksalnom dualitetu u kome se surovo i kompetitivno okruženje međunarodnog biznisa tretira kao svijet malih, porodičnih firmi. Zanimljivo je da se samo usputno doda kako će 95% prijavljenih dobiti otkaz nakon ljeta, ali kako se radi o komediji, njihove sudbine ne pratimo.
Gugl je već nekoliko godina zaredom najpoželjnija kompanija za rad u Americi.
Međutim, neke napredne poslovne prakse koje film slavi, mogu se posmatrati i kao prilično nazadne. Recimo, početkom ove godine je objavljeno da su pri kraju radovi na Guglpleksu, poslovno/životnom kompleksu u kome su zaposlenima na raspolaganju teretane, kuglane, restorani sa besplatnom hranom i slično.
Ovo je nepretenciozno i duhovito djelo u kome je lako uživati. Problemi nastaju tek kada razmislite o kontekstu i shvatite da ste umjesto komedije, odgledali lepršavu i jezivo neironičnu verziju klasika „I konje ubijaju, zar ne?“
Neosporno je da je teško zamisliti bolje uslove za rad od onih koje ovo mjesto pruža, ali cinicima ne bi trebalo da promakne da tako jedinka postaje vlasništvo korporacije. Naime, kad je vaša firma napravila grad sa svim sadržajima koji vam ikada mogu zatrebati, pravo pitanje je koji je vaš izgovor da ikada odete kući, koja je takođe u sklopu poslovnog kompleksa? Može se reći da je to krajnji korak ka idealu kapitalizma koga čine srećni i nadgledani radnici koji rade non-stop.
Ako ikada polude od toga što su okruženi ljudima koji više liče na članove bizarne korporativne sekte, nego na kolege, tu su futurističke i sedativno dizajnirane „kapsule tišine“ u kojima mogu da se odmore.
Da ne bude zabune, ova varijanta je i dalje bolja od prenatrpanih kancelarija u kojima ćete primati par stotina eura (minus 19%) plate, ali očigledno je da će fraza život van posla imati sve manje smisla u godinama koje dolaze, jer posla van života više neće ni biti. Ako vam se sve to ne sviđa, u uništenoj, onečovječenoj i bolesno takmičarskoj ekonomiji, ima više hiljada kandidata (tačnije: 95%) koji će vrlo rado zauzeti vaše mjesto, i to sa zadovoljnim osmjehom ovce koja zbog zarade previđa kontekst u kome se sve dešava.
Uostalom, zašto ne bi bili presrećni što je vaš gazda milioner, sve dok vam daje mrvice koje su stotinak puta veće od onih koje dobijaju ovce u drugim oborima?
Ako, međutim, ispravno zaključite da su stvari prosto takve u životu, te da su En Rejnd kapitalizam, benefiti, grinfild investicije, valorizacija i slične tuđice koje najčešće služe kao sinonimi za pohlepnu otimačinu, krajnji dometi ekonomske mudrosti čovječanstva, bez problema ćete uživati u ovom dvočasovnom oglasu.
Poznavaoci pop kulture će biti oduševljeni opaskama Bila Mekmehona koje sve referenciraju na osamdesete i potpuno su nejasne mladim stažistima u firmi. Ovaj sukob generacija ide u dva pravca, pa tako mlađa polovina gugl tima šalje stariju da traži pomoć od profesora Čarla Ksavijera, a nađe se prostora i za citate iz serije „Igra prestola“ i serijala o Hariju Poteru.
Jedna od najduhovitijih scena u filmu je ona u kojoj naši kompjuterski nepismeni junaci riječ bag koja opisuje kompjutersku grešku pomiješaju sa pojmom šifre, te nizom besmislenih asocijacija dolaze do horor filma „Muva“ (Dejvid Kronenberg, 1986).
Srećom, film se ne svodi samo na niz doskočica, već opisuje i romansu između Nika i menadžera Dane (Roza Birn). Za razliku od većine novijih komedija, „Mlađe referente“ karakteriše odličan razvoj likova, tako da je evolucija i sazrijevanje članova tima kome Nik i Bil pripadaju, potpuno prirodna i neusiljena. Epizodisti Jo jo (Tobit Rafael), Stjuart (Dilan O’Brajen) i Neha (Taja Sirkar), nisu tu samo kao pratioci radnje, već do kraja filma dobijaju svoj prostor i čine ga prilično korektnom komedijom.
Sve u svemu, ovo je nepretenciozno i duhovito djelo u kome je lako uživati. Problemi nastaju tek kada razmislite o kontekstu i shvatite da ste umjesto komedije, odgledali lepršavu i jezivo neironičnu verziju klasika „I konje ubijaju, zar ne?“ (Sidni Lamet, 1969), pri čemu su plesači nasmijani, ambiciozni i ne tako mladi programeri.
Konačna ocjena: 6/10.
Velika iluzija (Now you see me, Louis Leterrier, 2013)
Vađenje zeca iz šešira i testerisanje žene na pola, teško se može podvesti pod ideal bioskopske zabave. Zbog toga najava filma u kome grupa mađioničara organizuje pljačke nije izazvala pretjerano oduševljenje, iako je izbor glumaca, među kojima su veterani Morgan Frimen, Majkl Kejn i Vudi Harleson, ostavljao mogućnost da krajnji rezultat bude zanimljiviji od premise.
Srećom, ispostavilo se da je upravo to i slučaj.
Danijel Atlas (Džesi Ajznberg) je iluzionista sa uspješnom karijerom, Džek Vajlder (Dejv Franko) lopov koji koristi mađioničarsku vještinu kako bi džepario ljude, Merit Mekini (Vudi Harleson) uspješan hipnotizer, dok je Henli Rivs (Ajzla Fišer) specijalista za bjekstvo nalik Hudiniju.
"Vellika Iluzija", 2013. (FOTO: movies.nytimes.com)
Svako od njih jednog dana dobije kartu na kojoj je ispisana adresa. Godinu dana kasnije, oni izvode trik u kome opljačkaju banku u Parizu. Nakon što se ispostavi da je novac zaista nestao, policajac Dilan Rouds (Mark Rafalo) zajedno sa partnerkom iz Interpola, Almom Drej (Melani Loren), počinje da riješava slučaj.
U priču se upliće i bogati sponzor Artur Tresler (Majkl Kejn), kao i autor emisija o mađioničarima Tadeus Bredli (Morgan Frimen).
„Velika iluzija“ (Luis Leterijer) je film o pljačkama u kome pratimo bandu šarmantnih prevaranata koji izluđuju detektiva Roudsa. Ekipa mađioničara, poznata i kao „Četiri jahača“, djeluje kao tim, prije svega zahvaljujući pristojnoj glumi glavnih protagonista.
Scenaristi Ed Solomon i Baz Jakin, fokus pametno postavljaju na tri mađioničarske tačke. Tako djelo ne počiva toliko na harizmi glavnih junaka, koliko na samoj prevari. Predstave koje posmatramo su odlično osmišljene, što važi i za data objašnjenja.
„Velika iluzija“ je zanimljiv i originalan film, koji uspijeva u onome što je najvažnije i najteže, a to je da održi pažnju
Problem je u tome što mi gledamo mađioničarske predstave koje su, po svojoj definiciji, nemoguće, a od nas se traži da povjerujemo kako su stvarne. Recimo, jedan od trikova uključuje pražnjenje različitih bankarskih računa i nelegalne transakcije, što je prevara koju je prilično teško izvesti sve i da se šalterski službenik magičnim štapićem pretvori u zeca. Zbog svega toga nas naizgled neizvodljivi trikovi ne oduševljavaju koliko i publiku, jer je bioskopski gledalac sve vrijeme svjestan da su u pitanju samo dobri specijalni efekti.
Prava zabava nastupa nakon trika, kada nam se razjasni ono što smo vidjeli, a usput saznamo ponešto o istoriji magije.
Čitav mistični podtekst filma o udruženju „Oko“ koje podsjeća na Mandrak - masone, potpuno je promašen. Iako je u intervjuima potencirano da je taj (centralni) motiv prisutan zbog mogućeg nastavka, veliki problem je što u jednom trenutku vidimo par gotovo naučno-fantastičnih momenata, što čitavu konfuziju oko toga šta je stvarnost, a šta nije, čini još nejasnijom.
Film ima nezadovoljavajući rasplet, zato što jedan od glavnih junaka zbog banalnog raskrinkavanja trika, nevin doživotno završi u zatvoru. Najgore je što se od publike očekuje da ovo doživi kao srećan kraj, pa je na silu ubačena romansa koja treba da ispere goruk ukus.
Takođe, motivacija glavnog junaka je prilično neuvjerljiva, a slično važi i za motivaciju „Jahača apokalipse“. Naime, ako je inspektorka Interpola morala da pročita nekoliko knjiga kako bi saznala više detalja o tajnoj organizaciji, teško je očekivati da bi četiri ulična mađioničara odmah pristala da urade sve što se od njih traži na osnovu dobijene karte čija im je predistorija vjerovatno nepoznata. Nama se kasnije otkriva zašto glavni junak rizikuje sve što ima, ali nam i dalje ostaje nejasno zašto toliki rizik prihvataju asistenti.
„Jahači apokalipse“ se mogu posmatrati i kao borci za socijalnu pravdu, tako da je publika ujedinjena u mržnji protiv bogataša i bankara. Možda najznačajnije u ovom filmu je što, kada naši junaci isprazne sef banke, niko u publici ne pomisli kako je to nepravedno prema vlasnicima, već su svi oduševljeni i prožeti osjećajem da se ukralo od otimača.
Tako imamo „Robin Hud“ momenat u kome se zlo, po prvi put, nedvosmisleno okarakterisalo kao nešto što je u suštini legalno. Poenta je da se naš junak sveti za nešto što nisu krivična djela, ali što bi trebala da budu. Zbog toga je ironija da opisane krađe publika iz filma (a i bioskopa) doživljava kao kosmičku pravdu, iako su, kako će se otkriti, motivi za njih vrlo lični.
„Velika iluzija“ je zanimljiv i originalan film, koji uspijeva u onome što je najvažnije i najteže, a to je da održi pažnju. Do kraja on gubi glavninu svog šarma, ali se srećom završi prije nego što stigne potpuno da se uruši. Odlična glumačka podjela uspijeva da zamaskira ozbiljne manjkavosti priče, pa kako je osnovna premisa svakog trika skretanje pažnje, ova predstava se može okarakterisati kao uspješna.
Konačna ocjena: 6/10.
Galerija
Bonus video:
