U izdanju Pravde od 1. aprila 1919, tada već zvaničnog glasila boljševika, izvjesni profesor Dukelski napisao je pismo u kome traži čistke neposlušnih članova Ruske komunističke partije.
Ubrzo po objavljivanju knjige Kautskog uslijedio je boljševički intelektualni odgovor
Lenjin mu u istom broju odgovara s odobravanjem: „Pisac ovog pisma zahtijeva da očistimo Partiju od avanturista i bitangi – savršeno opravdan zahtijev koji smo mi sami već neko vrijeme tražili i izvšavali.
Bitange i avanturiste strijeljamo i nastavićemo da ih strijeljamo.“ Prepiska slikovito dočarava svakodnevicu Crvenog terora u Rusiji (1918.–1922.). Navodi je njemački socijalista i antiboljševik, Karl Kautsky, u knjizi Terorizam i komunizam, klasičnom štivu lijeve kritike Crvenog terora. „Strijeljanje“, Kautsky sarkastično komentariše Lenjina, „– to je alfa i omega mudrosti komunističke vlasti“.
Odgovor Trotskog
Ubrzo po objavljivanju knjige Kautskog uslijedio je boljševički intelektualni odgovor. Trotsky je napisao istoimeni esej, koji se i dalje smatra najpoznatijom odbranom državnog terorizma, tj. politički motivisanog nasilja koje neka vlast sprovodi nad civilima (debata između ove dvojice objavljena je na našem jeziku u jednom tomu pod imenom Terorizam i komunizam, rasprava o boljševičkoj revoluciji, Beograd: Filip Višnjić, 1985). Trotsky ističe da su društvene prilike prvih godina boljševičke vladavine bile vanredne. Građanski rat je plamsao i činilo se da Crveni mogu izgubiti konce svakog časa.
Bjelogardejci i separatistički pokreti destabilizovali su zemlju iznutra dok su je savezničke snage predvođene Velikom Britanijom napadale spolja. Kako je cilj boljševika, po sudu Trotskog, bila uspostava boljeg i pravednijeg društva, terorizam u službi revolucije — Trotsky se ne ustručava da nazove boljševičke mjere terorističkim — bio je opravdan.
Drugim riječima, može li politički cilj ikada opravdati ubijanje nevinih?
Je li Crveni teror zaista bio nužnost za očuvanje vlasti boljševika ili je predstavljao osvetoljubivu odmazdu političkih protivnika, pitanje je istorijske nauke. Tema ovog teksta je ipak filozofska. Cilj mi je da razmotrim tip argumenta koji Trotsky i mnogi drugi upotrebljavaju da bi opravdali terorizam.
Pod terorizmom se u širokom smislu podrazumijeva namjerna upotreba sile ili prijetnje njome koje sprovode nedržavne organizacije i pojedinci, ponekad i države, nad civilnom ili necivilnom populacijom a zarad iznuđivanja političkih i drugih ciljeva, zastrašivanja ljudi i odmazde.
Po užoj definiciji, terorizam ne uključuje nasilje nad necivilnom populacijom, poput boraca ili vojno-političkih zvaničnika uključenih u ratni sukob. Pošto se nasilje nad necivilima ponekad čini dopuštenim (npr. atentati na Hitlera), značajnije pitanje je može li terorizam, u užem smislu, ikada biti moralno opravdan?
Drugim riječima, može li politički cilj ikada opravdati ubijanje nevinih?
U prethodnom tekstu pokazao sam slabosti argumenta po kojem je dopušteno ubijati civile zato što snose dio odgovornosti za politiku ili poredak koje štete teroristima.
Premda boljševici nisu izbjegavali argumente ovog tipa (čuven je Lenjinov telegram vlastima Penzenske oblasti u kojem naređuje javno vješanje „ne manje od sto ozloglašenih kulaka, bogatih ljudi, krvopija“), Trotsky radije govori o državnom teroru kao jedinom raspoloživom sredstvu za obračun sa neprijateljima „emancipacije čovječanstva“, kao manjem zlu koje je, po njemu, spriječilo veće zlo.
Cilj i sredstva
Trotskyev argument je konsekvencijalistički. Konsekvencijalizam je etičko stanovište po kome cilj koji doprinosi opštem blagostanju opravdava sredstva. Jedino što je bitno u procjeni moralne dopuštenosti nekog postupka je kvalitet njegovih posljedica – ukoliko ove vode dobrobiti većine, smijemo pa čak i moramo djelati, a ukoliko nisu optimalne, ne smijemo.
Mnogi filozofi nisu konsekvencijalisti
Konsekvencijalizam je revizionistička teorija morala jer nam kaže da ubistvo, laganje, prevara i druge aktivnosti koje obično uzimamo za nemoralne to nisu same po sebi već samo onda kada i zato što ugrožavaju opšte blagostanje.
Kako shvatiti blagostanje (kao sreću za najveći broj ljudi, kao ostvarenje nekih objektivnih ekonomskih i društvenih dobrobiti, itd.) je pitanje koje možemo ostaviti po strani. Ako su konsekvencijalisti u pravu, postoje situacije, makar hipotetičke, u kojima je u redu biti terorista.
To, međutim, ne znači da je Trotsky nužno bio u pravu. Konsekvencijalizam je zahtjevna teorija i ne dozvoljava opravdanje nasilja bilo kojim ciljem koga terorista proglasi vrijednim.
Potrebno je uključiti se u složenu kalkulaciju dobrih i štetnih posljedica i to ne samo na kratki već na dugi rok, te razmotriti druge, manje štetne opcije, ako postoje. Pod kojim okolnostima, ako ikakvim, ubijanje nevinih doprinosi opštoj dobrobiti je u krajnjem empirijsko pitanje. Zato treba ostaviti istoričarima da procjene „emancipaciju čovječanstva“ nakon Crvenog terora.
U totalitarnim i striktno autoritarnim sistemima, gdje je nasilje važno sredstvo očuvanja poretka, antidržavni terorizam, nepotpomognut spolja, ubrzo biva ugušen. Onaj koji preživi skoro po pravilu vodi povećanju opšte patnje prije nego li blagostanja (npr. ETA za vrijeme Francove diktature ili ujgurski terorizam u savremenoj Kini).
Od februara 1942. pa sve do kraja rata saveznički avioni bombarduju njemačke i neke okupirane gradove u namjeri da slome moral nacista
Terorizam je češća pojava u liberalnim demokratijama. Pa ipak, prava je rijetkost da terorizam doprinese blagostanju većine tamo gdje se politički ciljevi uspješnije ostvaruju nenasilnom borbom, unutar ili van institucija sistema.
Izuzetak su određeni pokreti za nezavisnost, poput Fronta nacionalnog oslobođenja u alžirskom ratu (1954.–1962.) ili IRA-e u Uskršnjem ustanku 1916. (isto se ni u kom slučaju ne može reći za kasnije aktivnosti IRA-e), premda opravdanost ovih slučajeva ostaje otvoreno pitanje.
Kritika konsekvencijalizma
Mnogi filozofi nisu konsekvencijalisti. Glavna primjedba konsekvencijalizmu je da dozvoljava previše, često narušavajući zdravorazumske intuicije o moralno ispravnom i neispravnom. Neki filozofi, poput Kanta, vjeruju da je nemoguće govoriti o računanju dobiti i štete kada su u pitanju ljudski životi.
Aritmetika se jednostavno ne primjenjuje na ljudska bića. Teroristi su stoga uvijek zločinci. Većina kritičara konsekvencijalizma ima umjerenije stavove. Oni drže da su posljedice bitan ali ne i jedini dio moralnosti. Ispravnost postupka, oni naglašavaju, nije samo funkcija dobrobiti već i načina na koji je izveden kao i razloga zbog koga je izveden. Nekada će opšta dobrobit prevagnuti, nekada neće.
Na početku Drugog svjetskog rata, pripadnici britanskog Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva svjesno su se držali jednog takvog ne-konsekvencijalističkog gledišta. Riječ je o tkz. doktrini dvostrukog učinka, čiji korijeni sežu do Tome Akvinskog ali koja i dan danas predstavlja stožer katoličkog promišljanja kontroverznih etičkih problema.
Po ovoj doktrini, postupak koji dovodi do lošeg učinka, uključujući i smrt nevinih ljudi, moralno je dopušten ako nije proistekao iz loše namjere čak iako ga je pojedinac mogao predvidjeti, pod uslovom da vodi nekom boljem dobrom učinku (npr. spašavanju nekih drugih ljudi) i da nema drugog načina da se taj dobar učinak ostvari.
Ako je, međutim, postupak koji vodi identičnim učincima u takvim ili sličnim uslovima proizvod loše namjere, onda je, po ovoj doktrini, nedozvoljen.
Britanski bombarderi su dobijali naredbe da ciljaju strateški važne mete, poput njemačkih vojnih postrojenja, fabrika oružja i sl., a nikako civile, premda su mogli predvidjeti da će civili često biti kolateralna šteta njihovih napada.
S druge strane, Walzer, inače pobornik doktrine dvostrukog učinka, terorizam vidi kao izuzetak standardnom načelu pravednog rata
Strategija je trajala do 1942. kada Britanci prihvataju gorku činjenicu da njihov konvencionalni oblik ratovanja niže gubitke od Luftwaffe-a. Shvativši da Hitler drži Evropu u šaci a da SAD ne mogu adekvatno pomoći jer su tek ušle u rat, Churchill se odlučuje da primijeni ozloglašenu njemačku taktiku ciljanog bombardovanja naseljenih područja.
Od februara 1942. pa sve do kraja rata saveznički avioni bombarduju njemačke i neke okupirane gradove u namjeri da slome moral nacista. Za tri godine, bombe ispuštene iz Avro Lancastera i drugih bombardera ubile su oko 600 000 građana Trećeg rajha i teško ranile 800 000.
Ne treba se zavaravati – ove akcije Saveznika su klasični primjer terorističkog bombardovanja. Američki filozof Michael Walzer, međutim, smatra da one oslikavaju situaciju u kojoj terorizam može biti opravdan a koju on naziva 'vrhovno vanredno stanje' (eng. supreme emergency).
Po Walzeru, neko stanje zaslužuje ovaj atribut samo onda kada se nečiji opstanak i sloboda nađu pred bliskom prijetnjom zločinačke ideologije ili prakse, čije se posljedice sa sigurnošću mogu nazvati katastrofalnim. Prevlast nacizma značio bi moralni sunovrat i varvarstvo nezamislivih razmjera.
Churchillova odluka je, Walzer smatra, iz tog razloga imala opravdanje ali ne više od prvih par mjeseci bombardovanja jer je već tada bilo jasno da je neprijatelj oslabljen. Sve što su Saveznici učinili poslije toga—uključujući, recimo, bombardovanje Crne Gore 1943. i 1944. — Walzer smatra nedopustivim (kompletan argument nalazi se u četvrtom poglavlju njegove knjige Pravedni i nepravedni ratovi, nedavno prevedene i kod nas, Beograd: Službeni glasnik, 2010).
Opravdanje samo u krajnjoj nuždi
Iako na prvo čitanje može odati takav utisak, Walzerov argument nije konsekvencijalistički. Za razliku od Trotskog, za koga je politika ognja i mača legitimno sredstvo kad god su tekovine revolucije ugrožene, Walzer je smatra opravdanom isključivo u krajnjoj nuždi.
Razlika između njih nije samo u nivoima tolerancije koje imaju spram političkih ciljeva već prije svega u duboko suprostavljenim etičkim stanovištima. Trotsky, kao konsekvencijalista, vjeruje da terorizam nije izuzetak već pravilo koje valja primijeniti ako se druga sredstva u svrhu postizanja blagostanja većine pokažu manje probitačnim.
Nacistička prijetnja Evropi, Walzer kaže, daje nam smjernicu kako i kada prepoznati ovo zlo
S druge strane, Walzer, inače pobornik doktrine dvostrukog učinka, terorizam vidi kao izuzetak standardnom načelu pravednog rata po kome građani obiju sukobljenih strana uživaju imunitet u razmjeni vatre.
Za Walzera je opravdano uprljati ruke pred bliskom opasnošću od moralne katastrofe; za Trotskog to nije stvar prljavih ruku već prostog računa štete i dobiti.
Walzer namjerno ostavlja teoriju nedovoljno dorečenom, ne dajući detaljnije određenje vrhovnog vanrednog stanja. Treba naglasiti da on ne smatra terorizam opravdanim svakog puta kada je sloboda i opstanak neke zajednice ugrožena već samo onda kada takva ugroženost dolazi od zla neviđenih razmjera.
Nacistička prijetnja Evropi, Walzer kaže, daje nam smjernicu kako i kada prepoznati ovo zlo.
Ako je Walzer u pravu, veoma su rijetki slučajevi terorističkih organizacija koje su u novijoj istoriji pokušale izdejstvovati samoopredjeljenje ili neki drugi politički cilj suočavajući se sa zlom epskih razmjera nacizma.
Nemogućno je u ovom tekstu dati ogovor na složena pitanja da li su sistematska kršenja prava Palestinaca pod Sharonom, Kurda pod Husseinom ili Albanaca pod Miloševićem, dovoljna da predstave terorizam Hamasa, Kurdistanske radničke partije (PKK) ili OVK kao borbu pred vrhovnim vanrednim stanjem.
Uprkos suprostavljenim gledištima, lekcija koju nam konsekvencijalisti i njihovi kritičari daju o terorizmu je jedinstvena – teroristi rijetko zadovoljavaju kriterijume moralne dopuštenosti čak i kada su motivisani da to učine. Terorizam je stoga skoro uvijek pogrešan.
Bonus video:
