Poslije duže pauze, na budvanskom Trgu pjesnika gostuje Vida Ognjenović, koja će se ovog ljeta predstaviti novom knjigom priča “Živi primeri“, u izdanju beogradskog “Arhipelaga“.
Dramatičarka, prozaista, romanopisac, pozorišna rediteljka, predsjednica Srpkog PEN centra i potpredsjednica Međunarodnog PEN kongresa, trenutno na mjestu ambasadora Srbije u Danskoj, kaže za “Vijesti“ da se raduje novom susretu sa publikom.
Vaše drame, koje ste ovdje režirali, i knjige s kojima ste se na Trgu pjesnika predstavljali, pripadaju i dobrom djelu istorije budvanskog festivala – jedini ste dobitnik i Nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša” za književnost, i Nagrade “Grad teatar” za doprinos razvoju pozorišne umjetnosti. Koliko je ovaj festival i dalje zaista relevantan?
"Da, Budva Grad teatar je kao ljetnji festival vrlo visoko postavljen u tamičarskom poretku pozorišnih događaja. Mnoge festivalske predstave žive u repertoarima pozorišta u čitavom regionu.
"Izbjeglištvo je tema koju je u naše vrijeme teško zaobići, mada ne poznajem doba kad ona nije bila isto tako, ili još više, živ
No, nažalost, borba za opstanak ovog Festivala odnosi najveći dio organizacione energije, što znači da festival redukovanim troškovima neminovno gubi pravi produkcijski zamah.
Kao što znamo, festivali koji se kao ovaj, odvijaju na otvorenom, možemo slobodno reći, direktno su nasljeđe iz antike, nastavak onih pozorišnih svetkovina za koje su se podizali velelepni kameni amfiteatri, kao onaj u Epidaurusu, ili Sirakuzi na Siciliji, recimo, u koje može da stane, odnosno da sjedne, po sedam hiljada gledalaca, a da stane i koja stotina više. Ta divna zdanja i dan - danas služe inicijalnoj namjeni.
Šta mislite da tadašnje festivalske svečanosti nisu imale takvu podršku, i da potreba za njima nije bila tako smišljeno i znalački odnjegovana, da li bi te festivalske tvrđave i festivali kao mjesta kulturne utakmice odoljeli hiljadama godina?
I, evo da zaključim, relevantnost festivala zavisi od toga koliko je razvijena opšta kulturna potreba. Odnosno, od toga da li ga smatramo bogatstvom, ili suvišnim troškom, za razliku od luksuznih kockarnica i poniklovanih hotelskih zdanja u plastičnom mermeru, s konobarima koji se i svojim zemljacima obraćaju na engleskom tipa: vot ju vil, mister… E, ta kultura skorojevićstva najviše ugrožava Festival".
Ovog puta, na Trg pjesnika stižete sa knjigom “Živi primeri”, koju je “Arhipelag” objavio u ediciji “Zlatno runo”. Riječ je o osam priča koje govore o sudbinama današnjih, modernih junaka, koje prepoznajemo kao sasvim moguće i realne. Njihov “zajednički imenitelj” je izbjeglištvo, emigracija. Zbog čega je upravo ova tema lajtmotiv vaše knjige, koju ste, kako ste izjavili, pisali dugo?
"Izbjeglištvo je tema koju je u naše vrijeme teško zaobići, mada ne poznajem doba kad ona nije bila isto tako, ili još više, živa. Nije izbjeglištvo nikakav nanos modernog vremena.
Iako je elektronika učinila svijet globalnim selom u pravom smislu riječi, nije uspjela da promijeni jedan, iako mali, ali snažan emocionalni impuls
Naprotiv, zov nepoznatog je u čovjekovom krvotoku, pa bilo da isputuje susjedni zabran, ili osojnu stranu velike planine, ili pak prekomorske i okeanske daljine. Sjetimo se kako su otkriveni čitavi kontinenti koji su u globalnim migracijama doživjeli ogromne promjene.
Mene je zanimalo da se u pričama približim intimnom osjećanju svakog junaka koji je voljno, ili nevoljno, odnekle izbjegao. Samo da podsjetim, nije izbjeglištvo samo mijenjanje domovine, odnosno rodnog mjesta, ili neke naviknute okoline.
Izbjeći se može iz porodice, iz radne utine, iz raznih oblika pritisaka, uostalom, i iz sopstvene ličnosti, iz torture nametnutog, ili zadatog jastva… O takvom iskustvu su ove moje priče".
Šta je, zapravo, suština pitanja kada se govori o dislociranosti čovjeka, o emigraciji, samoizgnanstvu, izbjeglištvu, odnosno, da li identitet stoji iza svega toga?
"Da, moglo bi se reći da su korijeni te izbjegličke neuroze u neurotičnom pritisku identiteta, da tako kažem, u tom nekom osjećanju da se čovjek, kao Tonio Kreger (junak romana Tomasa Mana), odjednom nalazi između dva svijeta, a ni u jednom nije doma.
Iako je elektronika učinila svijet globalnim selom u pravom smislu riječi, nije uspjela da promijeni jedan, iako mali, ali snažan emocionalni impuls u čovjeku, a možemo ga nazvati humanom potrebom, ili čak nagonom za pripadanjem.
Pa bilo da je riječ o vezama sa običajima, pogledom na svijet, tradicijom, jezikom, načinom ishrane, pa sve do predjela osjećajnosti, izražavanja emocija, srodničkih navika i tako dalje…Izbjeglištvo je, dakle, složeno stanje, najmanje određeno geografijom".
U mnogim knjigama bavili ste se identitetom pojedinca. Zbog čega se pitanje i ličnog i nacionalnog identiteta na ovim prostorima neprestano obnavlja, zašto smo stalno u nekom civilizacijskom rascjepu?
"Zato što je kod nas uvriježeno shvatanje da je identitet tvrđava, busija, osvojena jednom za svagda, iz koje branimo njegovu čistotu i nedodirljivost. Naročito je žestoka budnost protiv uticaja od bilo kakve srodnosti sa drugim identiteskim osobinama.
Vjerujem da Evropa ne razumije našu epsku toleranciju prema nasilju i siledžijstvu
Identitet je međutim, ako bi trebalo da podsjećamo, skup mnoštva činjenica, okolnosti, i stalni proces preispitivanja i dopuna, a ne superiorno postavljena i zabetonirana datost jednom za svagda".
Sada ste na mjestu ambasadora Srbije u Danskoj, prije toga, na istoj funkciji, bili ste u Norveškoj. U čemu je najveća razlika između te Evrope i zemalja našeg regiona?
"Jednostavno rečeno, osnovna razlika se vidi na prvi pogled, i može da se izrazi jednom rečenicom: skandinavske zemlje su uređene države, a naše stremljenje prema toj vrsti uređenja još uvijek je velikim dijelom samo narodna pjesma".
Šta je ono što Evropa ne razumije o nama, a šta je ono što mi ne razumijemo kada je riječ o Evropi?
"Pitanje za najbolju kombinaciju velikih eksperata iz mnoštva nauka i domišljatih mudraca. Hoću da kažem da se plašim svojih lakih definicija na ozbiljne teme. Zato ovo, molim vas, smatrajte našom lakom konverzacijom.
"Na piscima je da slobodno pišu, pa između ostalog, i o zlokobnim posljedicama te opasno ciljano koruptivne sprege novca, i svih načina političke represije"
Vjerujem da Evropa ne razumije našu epsku toleranciju prema nasilju i siledžijstvu, smatrajući to činiocima i fazama borbe za pravu stvar, tako da ljudski život ima cijenu u zavisnosti od cilja upravo te nasilne akcije.
Tim više im je nerazumljiva naša bolećivost prema izgrednicima i naš koncept da je čovjek, inače, skup slabosti, i nije svakome dato da ih savlada kako je propisano.
Zato je kod nas registar opravdanja za kriminal i druga nepočinstva širi nego što Evropa može da razumije.
Mi, pak, evropsku pravnu i radnu preciznost smatramo okrutnošću i hladnoćom. Evropa je, po našem, narodskom shvatanju, prostor gdje se više cijene mašine nego ljudi, pa se ovi drugi trude da što više poprime osobine mašina. I to je narodna pjesma..."
A da li biste se složili sa intelektualcima koji tvrde da danas globalno gotovo ne postoji humana ideja svijeta, da u savremenom društvu nikada kao sada kapital i novac nijesu imali toliku moć, a da, s druge strane, skoro i da ne postoji pobuna protiv te moći?
"Slažem se, naravno. Samo treba da se naglasi da ta šema: politička moć plus surovo bogaćenje, malo je gdje našla plodnije tle od naših malih zemalja, gdje je privatni posjed do juče ipak bio osujećen ranijim društvenim uređenjem.
Daleko do toga da bi neko prizivao ideološku državu, ali je potrebno dosta napora da se uoče razlike u diktaturi “proleterijata“, i svemoći koalicije politika plus novac. I još nešto, što je možda donekle prirodno - u razvijenim demokratskim društvima daleko je življa pobuna i djelotvornije je raskrinkavanje takvih sprega moći".
Šta pisci mogu da urade protiv te šeme: politička moć, plus surovo bogaćenje, i na čijoj je “savjesti” ta globalna pobuna?
"Na piscima je da slobodno pišu, pa između ostalog, i o zlokobnim posljedicama te opasno ciljano koruptivne sprege novca, i svih načina političke represije.
Šta da vam kažem - najbolja metafora za kulturu kod nas je pjesma “Zidanje Skadra“
PEN je kao globalna organizacija književnika, po definiciji, front borbe za ljudska prava, odnosno, za slobodu i odgovornost javne riječi, što je osnovni uslov za autonomiju književnosti, medija i kulture uopšte.
Nastojimo da javnost što bolje čuje naš glas i naša obrazloženja, svjesni prepreka i metoda ućutkivanja, kojih nije mali broj, uprkos velikim komunikacionim mogućnostima.
Kako pokazuju mediji, u Srbiji, trenutno najviše strada kultura. S jedne strane, zbog nedostatka novca, a s druge, zbog šizofrene situacije koja je nastala – sadašnja vlast se zalaže za evropske integracije koje podrazumjevaju i evropske vrijednosti, dok u kulturi oživljava “patriotske” i desničarske simbole, i umjetnike koji su metafora ratnih devedesetih godina?
"Autonomija i nivo kulture je merilo zrelosti društvene zajednice. Kulturna atrofija je najveća opasnost za svaki društveni poredak, nezavisno od političke orijentacije.
Ekonomsku krizu je moguće prevazići s nekoliko ozbiljnijih intervencija Međunarodnog monetarnog poslovodstva, a šta mislite koliko je nemjerljivog i vrlo složenog napora potrebno za oporavak višemilionske kulturno zaostale sredine.
Samo, i dok mi ovo pričamo, negdje se ubrzano traže Stoja i Stojan, inače ništa od para za projekat.
Neko će sad da potegne čuvene odbrambene aforizme o ptici feniks, i o tome kako je kultura neuništiva. Ali, to se dokazuje podrškom te njene natprirodne snage, a ne tako što ubjeđuješ stanovništvo da bi imalo više hljeba i mlijeka (što je, inače, ideal našeg koncepta ekonomskog blagostanja), da nije rasipničke kulture koju narod ionako ne razumije.
Šta da vam kažem - najbolja metafora za kulturu kod nas je pjesma “Zidanje Skadra“. Nema tako čvrstog temelja građevine, koju dobri majstori za dan izgrade, da je moćna vila neće za noć oboriti.
Jer, majstori nijesu udovoljili njenom zahtjevu da u njega ugrade blizance Stoju i Stojana. I šta biva? Kao nagradu za poslušnost, kad ugrade dvoje nedužnih ljudi u temelje zdanja, majstori i titulari izgradnje dobijaju mogućnost da žrtvuju i mladu Gojkovicu, koja će ostati u istoriji kao svijetli primjer žrtve, a ne kao sramno svjedočanstvo nasilja.
Samo, i dok mi ovo pričamo, negdje se ubrzano traže Stoja i Stojan, inače ništa od para za projekat...Zato, bolje, hajdemo na Trg pjesnika…"
Koliko su i “mali, obični ljudi”, koji su ostali da žive na ovim prostorima uprkos ratnim i svim drugim teškim okolnostima, danas takođe dislocirani iz onoga što se zove normalan, pristojan život?
"Svaki čovjek kojeg prisile razne vrste i porijekla redukuju na zadatu funkciju i kojeg, prema raznim pravilnicima nametnutim odozgo, vode u svojim spiskovima kao malog čovjeka kome je dužnost da ispunjava male zadatke, dislociran je iz slobodnog, humanog prostora, u kojem bi mogao da ispituje i razvija svoje mogućnosti bez diktature strogo cementiranih uslova.
A taj humani prostor je vrlo širok, i uz ljudska prava i moralnu kodifikaciju jeste temelj za stvaranje normalnog života. Normalan život, međutim, daleko je od kod nas, nažalost, dosta važećeg koncepta.
A taj popularni koncept je: pun džep para, uz posjede na sve strane, i filozofiju: u se, na se, i poda se. A sve što tom divljanju smeta, lišiš na ovaj način njegovog normalnog života… Da se nismo malo zanijeli u definisanju šta je normalan život, pitam se…
Bonus video:
