POSLJEDNJA BITKA (The Last Stand, Kim Ji-woon, 2013)
Nije laka starost akcionih heroja. Glumci koji su karijeru izgradili na karakternim ulogama kao, recimo, Robert de Niro, i u poznijim godinama mogu da ostvare zapažene uloge baš kao i u mladosti („U dobru i u zlu“ i „Biti Flin“, 2012). Drugi, kao Mel Gibson ili Klint Istvud, su odlučili da se primarno bave režijom, pa tek onda glumom.
Ostale povremeno viđamo u B filmovima ili ih ne viđamo uopšte. Švarceneger, kao jedan od najvećih akcionih junaka svih vremena, pokušava da u šezdeset šestoj godini i dalje bude ono što je bio u filmovima velikog Džona Mektirnana („Predator“, 1987). Ali, malo rukah, malena i snaga, Arnolde.
U pospanom gradu na američko-meksičkoj granici, šerif Rej Ovens (Arnold Švarceneger) provodi svoje dane pred penziju. Njegovi pomoćnici su mladi i nesposobni Džeri Bejli (Zak Gilford) i Majk Figerola (Luis Guzman).
Kimov autorski izraz je takav da se u pojedinim scenama ovo djelo izdiže iznad prosjeka žanra
Agenti shvataju da mu je cilj da ode za Meksiko, ali još uvijek ne znaju gdje će pokušati da pređe granicu. Vremenom će grad za koji do tada niko nije čuo postati glavno poprište obračuna između policije i kriminalaca.
Režija ovog filma je povjerena korejskom režiseru Kim Ji-Vunu („Priča o dvije sestre“, 2003) koji je pokušao da snimi klasičnu holivudsku akciju. Ipak, Kimov autorski izraz je takav da se u pojedinim scenama ovo djelo izdiže iznad prosjeka žanra.
Tako je napeta scena potjere u polju kukuruza dodata u film na njegov izričit zahtjev i nije je bilo u scenariju debitanta Endrjua Knauera. Šteta je što su producenti htjeli da snime tipski film nalik onima koji su proslavili Švarcenegera, jer bi uz više ovako originalnih elemenata, krajnji rezultat vjerovatno bio bolji.
Čitava struktura filma je podređena liku i djelu Arnolda Švarcenegera. Ovdje se on ne tretira samoparodično kao u filmu „Plaćenici“ (Silvester Stalone, 2010), odnosno gotovo da se ne prave reference na njegova ranija djela.
Opet, svi u filmu su svjesni Arnoldovih godina, pa tako na pitanje „kako se osjećaš“, Arnold odgovara „staro“. Ostaje nejasno šta je scenarista htio da postigne ovakvim rečenicama, zato što nakon izjava o smislu i prolaznosti života, Švarceneger uskače u školski autobus i Vikers mašinkom pokasapi desetak negativaca.
Zbog toga djeluje da su autori razapeti između toga kako žele da prikažu Švarcenegera: kao oronulog djeda ili kao starca bez koga nema udarca. Da su se hrabro odlučili za jedan ili drugi pristup, ne bi imali problem sa razvojem njegovog lika, koji ovako povremeno djeluje kao sporedna, a ne glavna uloga.
Takođe, film ima neke prilično neobične elemente. Pomoćnici našeg šerifa su isuviše nesposobni, čak toliko da ne znaju ni da otkoče pištolj. Kao jedan komičan lik sasvim je dovoljan solidni Luis Dinkam (Džoni Noksvil), ali ovdje se otišlo korak dalje, pa su ostali prikazani kao potpuno nekompetentni.
Ljubitelji akcijaša će sigurno uživati u ovom zabavnom djelu koje će im pružiti sve ono što i očekuju, ali ne i više od toga
Ono što je dobro je što je ovaj film punokrvna akcija i ne izvinjava vam se zbog toga. Druga polovina je znatno bolja od prve, zato što od diskutabilnog razvoja likova prelazimo na nefilozofsku pucačinu koja je odlično i precizno režirana.
Ovdje već nalazimo ono što se u filmovima ovog tipa i traži: jurnjavu automobilima, eksplozije i veliki obračun na kraju. Pored Švarcenegera, glavni junak u filmu je sportski automobil šervorlet korveta ZR1 koga vozi narko bos Gabrijel Kortez.
Svaka scena sa ovim automobilom, koji je u filmu brži od helikoptera, a ponekad se čini i od svjetlosti, ne može da prođe bez mrtvih. Po svemu prikazanom, ovo vozilo ima slične karakteristike kao i betmobil, samo što je brže i krši više zakona fizike.
Vedar ton filmu daje već spomenuti Džoni Noksvil koji drži muzej oružja koje je staro koliko i Švarceneger. Takođe, pojedine scene sa stanovnicima gotovo praznog grada su urnebesne, pri čemu se često zapitamo ima li uopšte Meksiko graničare.
Ostali likovi su tu kako bi razvili romantičnu stranu priče, koja srećom ne opterećuje pucnjavu zbog koje se sve ovo i gleda.
„Posljednja bitka“ (odnosno uporište) je korektno djelo u kome se Švarceneger nije obrukao, ali nije ni pretjerano zablistao, prosto zato što mu film nije pružio prostor za tako nešto. Arnold je ovdje (posljednji) akcioni heroj starog kova, ali uloga šerifa Ovensa je daleko od ikoničkih rola koje su ga proslavile.
Šteta što je holivudski debi ovako talentovanog režisera protraćen na generički film koji je mogao da režira bilo ko. Ljubitelji akcijaša će sigurno uživati u ovom zabavnom djelu koje će im pružiti sve ono što i očekuju, ali ne i više od toga.
Konačna ocjena: 6/10.
VRELA SRCA (Warm Bodies, Jonathan Levine, 2013)
Vještice sa Haitija su, po vudu vjerovanju, mogle da vaskrsavaju leševe. Međutim, teško da su mogle da predvide da će se po tome snimati filmovi. Još od „Noći živih mrtvaca“ Džordža Romera (1968), zombi je postao dio savremene pop kulture, pri čemu je ovaj horor klasik definisao sve ono na šta pomislimo kada čujemo tu riječ.
Uticaj se nije ograničio samo na kinematografiju, tako da imamo zombi proces u informatici, pjesme koje imaju ovu riječ u nazivu, a i video igre u kojima se protiv njih borite tako što sadite suncokrete i grašak. Ni žanr romantične komedije nije ostao imun na ovu najezdu, pa tako u bioskopima gledamo „Vrela srca“.
R. (Nikolas Hult) je mrtav i mršav tinejdžer koji životari iza velikog zida što razdvaja svijet ljudi od svijeta zombija. Najbolji prijatelj mu je M. (Rob Kordri), takođe zombi, sa kojim se svakodnevno viđa u kafeu napuštenog aerodroma.
Ljudi povremeno dolaze u grad u potrazi za ljekovima i hranom. Prilikom jedne takve pohare, R. i horda zombija ih napadaju. U grupi ljudi su djevojka Džuli (Tereza Palmer) i njen momak Peri (Dejv Franko). R. se zaljubljuje u Džuli, iako nije u stanju da iskaže svoju naklonost.
Režiser i scenarista Džonatan Levin („50/50“, 2011) je ovaj film snimio po romanu Ajzaka Meriona, čime je nastavljen trend ekranizovanja omladinskih romana koji je pokrenuo ultra popularni „Sumrak“ (Ketrin Herdvik, 2008), a nastavile „Igre gladi“ (Geri Ros, 2012).
Od Brusa Springstina i Džimija Klifa, do Nationala i M83, autori su duhovito i zabavno razvili ovaj element filma
Kao kombinacija različitih žanrova, ovaj film je primarno romantična komedija, pa tek onda horor u tragovima. Ono što ga izdvaja je što je ovdje priča ispričana iz ugla zombija.
Kako su govorne sposobnosti istih prilično ograničene i svode se na mumlanje, naš glavni junak ima gramofon („zato što ima življi zvuk od mp3 plejera“), pri čemu pažljivim izborom muzike pokazuje kako se osjeća. Od Brusa Springstina i Džimija Klifa, do Nationala i M83, autori su duhovito i zabavno razvili ovaj element filma.
Zombiji koji traže i nalaze svoju izgubljenu ljudskost ovaj film izdižu od klasične limunade, sa čime se svi „Sumraci“ ovog svijeta teško mogu podičiti
Zanimljiva novost koju film uvodi je da kada zombiji pojedu mozak druge osobe (a kanon žanra kaže da im je to najdraža hrana), oni ujedno dobijaju i njihove uspomene. Ovo omogućava da se prirodno, mada donekle bizarno, konstruiše ljubavni odnos.
Osnovna ideja o zombiju koji se humanizuje u toku filma je potpuno suprotna od većine ostvarenja u kojima pratimo degradaciju. Zombiji koji traže i nalaze svoju izgubljenu ljudskost ovaj film izdižu od klasične limunade, sa čime se svi „Sumraci“ ovog svijeta teško mogu podičiti.
Pored napadnog humora, autori imaju smisla i za finu ironiju. Tako, nakon što uđu u napuštenu kuću, Džuli zatiče zombija koji sjedi na kauču i čita „Skandal“ (odnosno, američki ekvivalent sa Kim Kardašijen).
Uvodna scena pokazuje našeg junaka koji žali za dobom kad je bio čovjek, a sve to prate slike u kojima ljudi na aerodromu kucaju poruke i uopšte ne razgovaraju, čime se praktično ne razlikuju od mrtvih.
Osnovna pouka filma je će ljubav (a ne ljepota) spasiti svijet. Vrlo nemoderno i vrlo tačno
Ono gdje film pada nisu sitnice, već krupni detalji. Recimo, čitava ideja o humanizovanju zombija je odlična, ali postavlja se pitanje šta će jesti? Takođe, svojevremeno je Zak Snajder uveo revoluciju u žanr tako što je u rimejku „Zore živih mrtvaca“ 2004. ubrzao do tada prilično spore mrtvace.
„Vrela srca“ idu korak dalje i uvode novu kategoriju agresivnih zombija koji više liče na kosture (mada im čulo mirisa i dalje radi). Tako zombi nije entitet za sebe, već postaje prelazno stanje ka čovjeku ili kosturu. Naravno, sve ovo će vas pogoditi samo ako tražite logičku dosljednost u filmu u kome mrtvi ljudi hodaju gradom.
Pored duhovitog mraka koji opisuje, ovaj film tinejdžerima nudi i par rečenica koje su vrijedne citiranja. Recimo, osnovna pouka filma je će ljubav (a ne ljepota) spasiti svijet. Vrlo nemoderno i vrlo tačno. Takođe, naš junak ne teži da povrati prošli život koga se i tako ne sjeća ili da nađe svoju porodicu.
Na pitanje svoje ljepše polovine da li želi prošli život nazad, on odgovara da želi ovaj koji već ima. Ako ništa drugo, samo zbog toga R. zombi i mrtav ima više duše nego što će većina njegovih živih vršnjaka ikada imati. O vukodlacima i vampirima da i ne govorimo.
Konačna ocjena: 7/10.
Bonus video:
