The greatest advances of civilization, whether in architecture or painting, in science and literature, in industry or agriculture, have never come from centralized government.
(Najveći civilizacijski napretci, bilo u arhitekturi ili slikarstvu, u nauci i književnosti, u industriji ili poljoprivredi, nikada ne dolaze od centralizovane vlasti.)
Milton Friedman
Adolf Štiler (Adolf Stiller) - arhitekt, kritičar i promoter arhitekture iz Beča - zapitao se početkom davne 2007. godine da li stvarno postoji taj avangardni momenat u arhitekturi realizovanoj na tlu Hrvatske, tj. hrvatskoj arhitekturi - i, posebno, da li postoji kontinuitet avangardnog arhitektonskog stvaralaštva u Hrvatskoj u modernom razdoblju, te u razdoblju koje u nedostatku određenijeg termina nazivamo savremenim (što se zapravo odnosi na ukupan period od početka tridesetih godina prošlog vijeka pa sve do današnjih dana).
Odgovori na oba Štilerova pitanja, u suštini retorička, bili su u startu pozitivni - što će reći da Austrijanac zapravo i nije imao nikakvih dvojbi. U to ime, obratio se urednicima Orisa - hrvatskog časopisa za arhitekturu i kulturu.
Oris je reagovao u svom stilu - promptno - iz mjesta, što bi se reklo - pa je odmah formiran autorski tim: Vera Grimer (Vera Grimmer), Tadej Glažar, Maroje Mrduljaš i Andrija Rusan - koji je pripremio i realizovao projekat "Avantgarde & Kontinuität: Kroatien, Zagreb, Adria" (Avangarda & kontinuitet: Hrvatska, Zagreb, Jadran).
Riječ je o znalački koncipiranoj izložbi koja je premijerno prikazana publici u Beču 2007. godine - i o istoimenoj publikaciji, tj. vrlo sadržajnom katalogu, koju je pratio izložbu.
Na izložbi je prikazano stotinjak fragmenata iz povijesti hrvatske arhitekture XX i XXI vijeka
Nakon premijere, izložba je obišla nekoliko evropskih gradova: Bukurešt, Amsterdam, Pečuj, Barselonu, Madrid, Pamplonu - te centre u regiji: Skoplje, Novi Sad, Sarajevo, Beograd, Maribor, Rijeku - da bi prošlog ljeta premijerno bila prikazana i crnogorskoj publici u Kotoru, u okviru manifestacije Kotor Art/ Kotor APSS (Architectural Prison Summer School), tj. prvih Crnogorskih "Dana Orisa".
Obje ove manifestacije su, svakako treba naglasiti, nastale kao plod lične inicijative i angažmana Dijane Vučinić, crnogorske arhitektice. Na stranu to što je čitava stvar prepoznata kao važna - i finansijski podržana - od strane Ministarstva kulture.
Od prošlog ponedjeljka, dakle od 10. decembra, i podgorička publika naklonjena arhitektonskom stvaralaštvu u prilici je da vidi pomenutu izložbu - ovoga puta pod naslovom "Kontinuitet modernosti, fragmenti hrvatske arhitekture od moderne do 2010" - što će reći da je stvar u međuvremenu dopunjena najnovijim ostvarenjima.
Podgorička izložba je organizovana od strane Veleposlanstva Republike Hrvatske, te DVARP-a (Dijana Vučinić Architectural Research and Practice) i REACT-a (online publikacija - researchact.me) - a u okviru DEUS-a (Decembarska umjetnička scena).
Dakle, tridesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj je generisan novi arhitektonski ključ - odnosno arhitektonski idiom
Na izložbi je prikazano stotinjak fragmenata iz povijesti hrvatske arhitekture XX i XXI vijeka - tj. arhitektonskih realizacija koje pokrivaju tri najplodnija, a ujedno i ključna razdoblja u razvoju moderne i savremene hrvatske arhitekture.
Prvo razdoblje obuhvata tridesete godine prošlog vijeka - do početka Drugog svjetskog rata - kada se na teritoriji današnje Hrvatske afirmišu aktuelne evropske modernističke paradigme - racionalističke, funkcionalističke, socijalne, estetske - i kada nastaju originalna ostvarenja - koja govore u prilog tezi o novom arhitektonskom identitetu, tj. o relevantnoj arhitektonskoj i vizuelnoj kulturi koja će - izložba svakako govori u prilog tome, otuda i insistiranje na svojevrsnom kontinuitetu modernosti - obilježiti ostatak XX vijeka u Hrvatskoj - a očigledno će nastaviti da inspiriše i u XXI vijeku.
Dakle, tridesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj je generisan novi arhitektonski ključ - odnosno arhitektonski idiom - koji se temelji na univerzalnim tekovinama modernog pokreta - i koji postavlja, kako kaže Darja Radović-Mahečić, autorka knjige "Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih", "vibrantne parametre i žive katalizatore poslijeratne, ali i današnje hrvatske arhitekture".
Možda je upravo harizmatični Josip Pičman - arhitekt vizionar koji je u periodu vrlo predanog i fokusiranog rada od 1928. do 1936. godine - dakle u samo osam godina - izradio preko 30 idejnih studija i konkursnih projekata, od kojih je, nažalost, realizovano tek nekoliko - i time najdostojnije obilježio to iznimno važno razdoblje u razvoju hrvatske arhitektonske misli i prakse.
"Pedesete i šezdesete bile su sjajan period u hrvatskoj arhitektonskoj produkciji"
Kad to kažem, imam u vidu Pičmanovo zadivljujuće odbijanje da se pokori krutim i represivnim socijalnim uzusima - kako tadašnjeg hrvatskog, tako i jugoslovenskog socijalnog miljea - i njegovo beskompromisno insistiranje na principima i estetici modernizma.
Drugo razdoblje obuhvata pedesete i šezdesete godine - izuzetno plodotvoran i kreativan period - kada modernizam u Hrvatskoj doživljava apsolutnu emancipaciju i kada se do krajnjih konsekvenci razvija tradicionalno prisutan plodotvorni dijalog sa Evropom.
Atmosfera na otvaranju izložbe (Foto: Borislav Vukićević)
"Pedesete i šezdesete bile su sjajan period u hrvatskoj arhitektonskoj produkciji", piše Tadej Glažar (The Echoes of Mature Modernizam - a Sensibile Modernism/ Croatian Modern Architecture of the 1950s and 1960s/ From Concept to Realisation - Dreams and Reality - tekst imate u trećem izdanju kataloga izložbe "Continuity of Modernity, Fragments of Croatian Architecture from Modernism to 2010" - Oris Kuća arhitekture & Arhitekst 2010), "koji se može nazvati nobl modernizam (noble Modernism) i koji je participirao u međunarodnom dijalogu sa specifičnim naglaskom na novim arhitektonskim temama, uz inovacije i iznad svega odgovornim odnosom prema kontekstu, a prema situacijama u krajoliku i kreiranju humanog okruženja".
I upravo u tom razdoblju priča o kontinuitetu razvoja hrvatske arhitekture dobija na značaju - ne samo iz razloga što u tom periodu djeluju uveliko etablirani stvaraoci čiji su napori obilježili period između dva svjetska rata - poput Alfreda Albinija, Draga Iblera, Stjepana Planića, Vladimira Turine, Marijana Haberlea, Kazimira Ostrogovića i drugih - već se javlja i nova generacija arhitekata koja tvrdo ustrajava na tekovinama prethodnika - pogotovo onih koji su učestvovali u nastavi na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu - tada jedinoj obrazovnoj ustanovi tog profila u Hrvatskoj.
Istina je, takođe, da je ogroman posao na emancipaciji crnogorskog arhitektonskog stvaralaštva pred nama i da ga niko neće obaviti umjesto nas
Hrvatska arhitektura iz perioda pedesetih i šezdesetih "nas iznenađuje ", kako kaže Andrija Rusan, prvi čovjek Orisa, u uvodnom tekstu kataloga izložbe, "ne samo kvalitetom, već i svježinom, a tokođe nas nagoni na razmišljanje o vrijednostima koje su tu, koje nas okružuju".
U tom kontekstu, Rusan vidi dopunjenu izložbu i dopunjenu prateću publikaciju - koja je već doživjela treće izdanje - kao nešto što bi moglo da posluži i u funkciji motiva svima koji se na bilo koji način bave proučavanjem recetnog arhitektonskog nasljeđa i arhitektonskom kritikom - da ulože dodatni napor u definisanju značaja stvaralaštva iz "zlatnog perioda" hrvatske arhitekture pedesetih i šezdesetih.
Dešavanja u pomenutom periodu poslužila su i kao ohrabrenje mlađim i najmlađim generacijama hrvatskih arhitekata koji djeluju u razdoblju nakon 1990. godine do danas - tj. nakon što je republika Hrvatska izvojevala suverenost i samostalnost.
Te generacije su svakako vođene imperativom nesumnjivog kvaliteta ostvarenja koja su za sobom ostavili njihovi prethodnici - kontinuitet, dakle, definitivno postoji - a ciljevi su postavljeni vrlo visoko - o čemu najrječitije govori status koji hrvatska arhitektura trenutno uživa na međunarodnoj sceni.
Oris je, naravno, neizostavni dio te priče - i veliko je pitanje kako bi se stvari odvijale da nije bilo podsticaja koji hrvatska (i regionalna) scena unazad skoro deceniju i po dobija od tog časopisa.
Izložbu "Kontinuitet modernosti, fragmenti hrvatske arhitekture od moderne do 2010." možete pogledati do 24. decembra
"Ne postoji vremenska distanca koja bi nam dala za pravo", kaže Rusan, "da sa sigurnošću iznosimo konačne sudove o dometima savremene hrvatske arhitekture, ali u ovom trenutku ipak možemo, bez ikakve sumnje, tvrditi da su to vrlo zanimljivi projekti".
U kontekstu crnogorske moderne i savremene arhitekture u periodu od kraja tridesetih godina prošlog vijeka pa do danas - s tim da odmah treba priznati da naša priča ni izbliza nije konzistentna kao hrvatska - njihova jeste konzistentna, naša nije, ako ćemo pravo - izložba se može shvatiti i kao paradigmatski primjer uspostavljanja relacija između arhitektonskog stvaralaštva i nečega što bismo mogli nazvati, u nedostatku preciznijeg termina - opštom kulturom - ili barem opštom kulturom prostora.
Istina je, takođe, da je ogroman posao na emancipaciji crnogorskog arhitektonskog stvaralaštva pred nama i da ga niko neće obaviti umjesto nas - arhitektica i arhitekata, studentica i studenata arhitekture i svih kojima je crnogorska arhitektura na srcu. Tu pionirsku priču ćemo definitivno morati sami da ispričamo - bez obzira na goleme probleme sa kojima ćemo se neminovno susresti.
Izložbu "Kontinuitet modernosti, fragmenti hrvatske arhitekture od moderne do 2010." možete pogledati do 24. decembra. Imate, dakle, još desetak dana - s tim da se lako može desiti da vas kvantitet, a pogotovo kvalitet informacija prezentovanih na izložbi natjera da poželite da je ovjerite još koji put.
Ne gubite vrijeme, ukratko - nego trkom u KIC Budo Tomović. Neke stvari će vam biti jasnije nakon što pogledate kako to rade Hrvati, naši susjedi.
Galerija
Bonus video:
