Uz maršala Tita, junačkoga sina / nas neće ni pakao smest'/ Mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo/
i čvrsto stiskamo pest.
"Uz maršala Tita", himna Titovih partizana (Oskar Danon - kompozicija, Vladimir Nazor - stihovi)
Najznačajnija ostvarenja na polju monumentalne spomeničke skulpture, te arhitekture i urbanizma, nastala na tlu bivše, Titove Jugoslavije, posljednjih su godina u fokusu interesovanja poznatih fotografa.
Široj publici su najpoznatije fotografije Jana Kampenirsa (Jan Kempenaers), belgijskog fotografa, koji je dvije godine obilazio bivšu Jugoslaviju, opremljen turističkom mapom iz 1975. godine, u potrazi za monumentalnim spomenicima podignutim mahom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, u eri procvata jugoslovenske ekonomije, u znak sjećanja na herojske bitke i druge prelomne trenutke Narodnooslobodilačkog rata, te na masovne zločine nad civilima.
Eksplicitno ukazivanje bi svakako impliciralo buđenje osjećaja mržnje prema zlotvorima, što bi u krajnjoj konsekvenci uticalo na povampirenje nacionalističkih strasti
Spomenici na Kampenirsovim fotografijama su redom apstraktne forme, fotografisane u zoru, neposredno pred izlazak sunca, kako bi, sa jedne strane, što jače došla do izražaja njihova zagonetna plastika, oslobođena direktnih simboličkih konotacija, a sa druge gotovo distopijska apsurdnost njihove pozicioniranosti mahom na osamljenim mjestima, u prirodi, u nenaseljenim ambijentima.
Sasvim je izvjesno da ljudi koji nisu sa ovih prostora i koji se prvi put susreću sa jugoslovenskim spomenicima iz ere socijalizma upravo na Kampenirsovim fotografijama, neće imati ni najmanje povoda da naslute da su te gigantske skulpture zapravo produkt vrlo specifične, pomno razrađene ideološke matrice, u suštini populističke, koja je nalagala pijetet prema onima koji su položili svoje živote u ime viših ciljeva.
Neće čak moći da naslute da se radi o spomenicima, ali će na fotografijama sigurno osjetiti tu sveprisutnu, uzvišenu melanholiju, koja je svakako ključna poveznica Kampenirsove serije.
Većina monumentalnih spomenika nas je upozoravala, prije posljednjih ratova, da treba da čuvamo zajedništvo
Nama koji jesmo sa ovih prostora, koji pamtimo život u socijalizmu, koji smo upućeni u istoriju herojske borbe za slobodu i koji smo dobar dio tih spomenika posjetili, neke čak i po nekoliko puta, Kampenirs svojim fotografijama podastire neočekivano snažne i žive dokaze da je oficijelna ideologija, u domenima jugoslovenske reprezentativne monumentalne skulpture, nalagala apsolutan otklon od eksplicitnog ukazivanja na patnju, stradanja i pogrome.
Razlozi su bili jednostavni. Eksplicitno ukazivanje bi svakako impliciralo buđenje osjećaja mržnje prema zlotvorima, što bi u krajnjoj konsekvenci uticalo na povampirenje nacionalističkih strasti, a ideolozi su svakako imali na umu da se ovdje nije ratovalo samo protiv okupatora, već je vođen i krvavi građanski rat.
Dakle, ideologija je nalagala uzvišena osjećanja, zasnovana na vjeri u budućnost u kojoj će se tekovine narodnooslobodilačke borbe do kraja iskristalisati kroz pozitivni imperativ očuvanja bratstva i jedinstva, suštinske okosnice multinacionalnog jugoslovenskog društva.
Stoga je razumljivo zašto su skulptori i arhitekte, autori monumentalnih spomenika posvećenih ratu i revoluciji na teritoriji bivše Jugoslavije sa Kampenirsovih fotografija - pomenimo samo neke od njih: Bogdan Bogdanović, Dušan Džamonja, Vojin Bakić, Vojin Stojić, Miodrag Živković, Boško Kućanski, Gradimir Medaković, Jovan Grabulovski - posezali za apsolutno neutralnim, čak i futurističkim formama, uspijevajući pri tom da razbiju standardni formalni spomenički diskurs i, što je posebno važno, ostavljajući za sobom djela visokih ekstetskih kvaliteta koja funkcionišu i nakon što je prevaziđena ideologija koja ih je generisala.
Međutim, koncept bratstva i jedinstva, ipak, nije imao budućnost, nacionalističke strasti koje su sve vrijeme tinjale, razbuktale su se krajem osamdesetih i u tom plamenu je nestala zajednička država, zajedno sa ideološkim premisama na kojima je počivala.
Linke i Vajs su od 2009. više puta boravili u bivšim jugoslovenskim republikama, danas demokratskim državama
Činjenica je, takođe, da spomenici na Kampenirsovim fotografijama, bez obzira na to što su neki od njih devastirani, a o drugima se očigledno ne vodi računa, nastavljaju da funkcionišu kao snažne senzacije u prostoru, pa se postavlja pitanje nije li pomenuta melanholija zapravo nit koja nam daje za pravo da govorimo o semantičkom kontinuitetu.
Većina monumentalnih spomenika nas je upozoravala, prije posljednjih ratova, da treba da čuvamo zajedništvo, a danas nam očigledno daje do znanja da smo ga izgubili.
Jan Kampenirs je fotografije spomenika izlagao u Antverpenu i Amsterdamu, a izdavačka kuća Roma Publications je 25 njegovih najboljih fotografija 2010. godine objavila u monografiji jednostavno naslovljenoj "Spomenik".
Armin Linke (Armin Linke), italijanski umjetnik i fotograf njemačkog porijekla, i Srđan Jovanović Vajs (Srđan Jovanović Weiss), arhitekt koji je rođen u Subotici i koji trenutno živi na relaciji Njujork - Filadelfija, autori su monografije naslovljene "Socialist Architecture: The Vanishing Act" (Socijalistička arhitektura: Trik nestajanja). Monografija je objavljena ove godine kao zajednički izdavački poduhvat Codax Publishers i JRP|Ringier.
Foto: Armin Linke
Linke i Vajs su od 2009. više puta boravili u bivšim jugoslovenskim republikama, danas demokratskim državama: Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, u namjeri da dokumentuju stanja u kojima se nalaze neka od najznačajnijih arhitektonskih i spomeničkih ostvarenja iz perioda zajedničke države.
I dok su neke od tih građevina u funkciji, koja u nekim slučajevima jeste, a u nekima nije kompatibilna prvobitnoj funkciji, ostale se nalaze u različitim fazama propadanja.
Vajs i Linke su zapravo željeli da ispitaju na koje sve načine te građevine utiču na formiranje utisaka o prostorima u kojima danas figuriraju mahom kao strana tijela. Usput se dotiču i kontekstualnih faktora, insistirajući, u prvom redu, na neuhvatljivom ozračju socijalističke ideologije koja više ne postoji, a koja je uslovila i u neku ruku generisala njihovu formu.
Nakon premijere, izložba je bila predstavljena publici u Splitu, Konjicu, Mariboru i Beogradu, a postoje indicije da će biti predstavljena i podgoričkoj publici
Linkeove fotografije, za razliku od Kampenirsovih, ne posjeduju eksplicitnu semiotičku snagu. Linke, u najkraćem, ne uspijeva da se uzdigne iznad fascinacije socijalističkim formama u novom, najčešće distopijskom okruženju, što će reći da u najvećem broju slučajeva njegove fotografije ne predstavljaju mnogo više od pukih dokumenata. Opet, hvale vrijedan je njegov napor da socijalističku arhitekturu na tlu Titove Jugoslavije sagleda u kontekstu njenog pretpostavljenog uticaja na budućnost.
Volfgang Taler, austrijski fotograf, uključen je 2007. godine u preliminarne faze projekta "Nedovršene modernizacije - Između utopije i pragmatizma: Arhitektura i urbanizam u bivšoj Jugoslaviji i zemljama nasljednicama".
Mada je sasvim izvjesno da je polje Talerovog umjetničkog interesovanja široko (wolfgangthaler.at), moglo bi se reći da arhitektonska fotografija u njegovom dosadašnjem opusu figurira kao iznimno važan segment.
Treba pomenuti i da je Taler sudjelovao u velikom projektu Kaja Feklera (Kai Vöckler) naslovljenom "Balkanologija/Nova arhitektura i urbani fenomeni u jugoistočnoj Evropi", u kojem je sudjelovao i Maroje Mrduljaš, pa su se njih dvojica upoznali kroz rad na tom projektu i ustanovili da dijele slične poglede povodom pitanja o zbivanju na arhitektonskoj sceni u regionu bivše Jugoslavije.
Upravo iz tog razloga, Talera su angažovali pomenuti Mrduljaš i Vladimir Kulić, autori projekta "Nedovršene modernizacije", i stavili mu u zadatak da obilazi države nastale nakon raspada Titove Jugoslavije i da fotografiše najznačajnija arhitektonska ostvarenja iz perioda socijalizma.
Talerov angažman treba u prvom redu posmatrati u kontekstu jednog od suštinskih ciljeva pomenutog projekta
Tokom pune tri godine, koliko je trebalo Taleru da obiđe sve lokalitete koje su naznačili Mrduljaš i Kulić, nastala je obimna foto-dokumentacija, u svakom pogledu jedinstvena na ovim prostorima, čiji je tek neznatan dio - riječ je o 72 fotografije - premijerno prezentovan 2010. godine u Zagrebu, na izložbi naslovljenoj "Kadrovi modernističkog nasljeđa".
Nakon premijere, izložba je bila predstavljena publici u Splitu, Konjicu, Mariboru i Beogradu, a postoje indicije da će biti predstavljena i podgoričkoj publici.
Talerov angažman treba u prvom redu posmatrati u kontekstu jednog od suštinskih ciljeva pomenutog projekta. Taj cilj bi se, u najkraćem, odnosio na imperativ buđenja svijesti u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije o nedovoljno poznatom i valorizovanom, ali u svakom pogledu relevantnom graditeljskom i kulturnom sloju nastalom u periodu državnog socijalizma.
"Objektiv Talerovog fotoaparata", pišu Mrduljaš i Kulić u katalogu zagrebačke izložbe, "često je znao da odluta sa očekivanih i dobro poznatih, ikoničkih pozicija, pronalazeći neuobičajene vizure pojedinih značajnih arhitektonskih ostvarenja, kako bi uhvatio suštinu njihovog pozicioniranja u širem urbanom kontekstu, ili tehničku bravuroznost kojom su izvedeni pojedini detalji, ili njihovu konstruktivnu ingenioznost, ili, u pojedinim slučajevima, sve to u isto vrijeme".
Ove godine je iz štampe izašla monografija Talerovih fotografija, nastalih u okviru projekta "Nedovršene modernizacije", iza koje stoji izdavač Jovis iz Berlina.
Naslov monografije je "Modernism In-between/Architecture in socialist Yugoslavia" (Modernizam između/Arhitektura socijalističke Jugoslavije).
Bonus video:
