Intervencija na bivšoj zgradi Narodne banke, kasnije Trgoprometa, na Balšića pazaru, na Cetinju - nije donijela nikakav suštinski nov arhitektonski kvalitet. Upravo suprotno, inherentna logika originalne zgrade je degradirana do nivoa banalnosti.
Imali smo, drugim riječima, krajnje kompaktnu, homogenu arhitektonsku cjelinu, vrlo osobenu modernističku palatu, gdje je svaki element bio pomno prostudiran u funkciji svih ostalih elemenata - a nakon intervencije smo dobili predominantnu, groteskno heterogenu masu, gdje nazovi originalni elementi na fasadama figuriraju tek kao krajnje nepotrebni ukrasi, kao nepotrebna šminka.
Razbijena je, ukratko, cjelina - kao da je neko, iz ko zna kojih razloga, razbio vašu omiljenu keramičku šolju za kafu, a onda je uzeo jednu običnu staklenu čašu i oblijepio je krhotinama te vaše razbijene šolje - čak je uspio da doda i dršku, doduše malo deblju od originalne, što ste odmah osjetili pod prstom.
"Najveći problem je bio odvod kišnice", otvorio je Vulović temu krova, "to je bio strašan problem"
Dakle, šalu na stranu, ako je postojala namjera da se zgrada Narodne banke na Balšića pazaru svede na postojeći konstruktivni skelet u kompletu sa staklenom opnom, a očigledno jeste, onda je trebalo razmišljati u domenima rješenja primjerenih sistemima staklenih opni - a ostaje i pitanje da li je uopšte bilo ispravno razmišljati o staklenoj opni, ako uzmemo u obzir namjenu objekta. Da li je staklena opna adekvatna izlaganju umjetničkih djela, slika u prvom redu.
Najžalosniji potez je svođenje ivica krova bivše zgrade - krova koji je predstavljao finu modernističku reminiscenciju na cetinjske mansarde - na nekakav izlomljeni fasadni vijenac, tj. kordon, koji nije vrijedan ni pomena.
O tom krovu sam, između ostaloga, razgovarao 28. juna u Beogradu sa profesorom Petrom Vulovićem, autorom originalnog projekta iz 1963. godine.
"Najveći problem je bio odvod kišnice", otvorio je Vulović temu krova, "to je bio strašan problem".
"I kaže moj imenjak, divni moj imenjak, Petar, arhitekta Petar Vukotić, Tupin otac, otac Vukote - Tupe Vukotića, koji je takođe bio arhitekt, kaže mi Petar - 'Pa vi ne poznajete cetinjsku klimu, kako vi mislite da se borite protiv onih mahnitih kiša koje dolaze sa Jadrana, to nisu kiše kao kod vas, da padaju, ove idu horizontalno, sa vjetrom, pogledajte krovove starih cetinjskih kuća, pogledajte kako su opšiveni limom, da bi se kuće sačuvale'.
Strepio sam od revizione komisije, teško je to bilo, i kaže mi Tupa Vukotić, koji je bio mlađi od mene - 'Neka ti je bog u pomoć' - a otac mu je bio tu. To su bili divni ljudi, sreća je moja bila što sam mogao da pravim malo šalu.
Da li je, sa druge strane, novi stakleni kubus bio potreban Cetinju
I kažem ja Petru - 'Kolega Vukotiću, pa zna se što je mediteranska klima. Pertenon, na primjer, uopšte nema oluke, pa i Grci imaju pljuskove, pa provale oblaka'. 'Jeste, jeste' - kaže Petar - 'ali oni su kroz lavlje glave izbacivali svoju vodu, šikljala je okolo'. 'Što je to bilo veličanstveno' - rekoh ja - 'slapovi sa svih strana, dali ste mi ideju, možda ću i ja napraviti tako nešto da izbacim kišu'."
Taj krov više ne postoji, da ne bi bilo zabune, skinut je da bi se oslobodio prostor za podizanje još jedne etaže. Veliko je pitanje da li je ta nova etaža uopšte bila potrebna, na stranu to što se nova etaža, svojim gabaritima, ozbiljno kosi sa predstavama o poziciji koju je originalni objekat zauzimao u silueti Cetinja, kao grada.
Da li je, sa druge strane, novi stakleni kubus bio potreban Cetinju, i kako novu galeriju, kao fizički i, ako hoćete, semantički entitet, tumačiti u kontekstu stanja u kojem se Cetinje danas nalazi.
Nije li, konkretno, taj novi kubus preagresivan, ako uzmemo da u prijestonici, već dugi niz godina, postoje akutni infrastrukturni problemi, koji su prioritet, svakako, ali koji se uporno ne rješavaju.
Ako su postojali programski zahtjevi - koje je nalagao novi galerijski sadražaj, a koji nisu mogli biti zadovoljeni u okviru postojeće kvadrature objekta - zašto onda nije građen novi objekat - na drugom mjestu. To je tek jedno od pitanja na koje nema odgovora, jer je, kao i obično, javnost bila isključena iz procesa donošenja ključnih odluka koje su rezultirale novom cetinjskom prostornom senzacijom.
Nego da se mi vratimo starom krovu...
"Pa kako ste riješili taj problem odvodnjavanja krova", pitam ja.
Profesoru sam prvo pokazao renderinge novog rješenja, kako bih, barem donekle, ublažio njegovu reakciju na fotografije izvedenog, tj. postojećeg stanja
"To je stvarno bio veliki problem. Pitao me i profesor Spasoje Krunić - 'Kako ste odveli kišnicu?'. 'Hajde' - rekoh - 'probajte vi pa mi recite'. 'Niste mogli da idete unutra' - kaže on - 'jedna varijanta je da ste pokupili kišu na ovim najnižim tačkama, pa ste unutra, kroz zgradu, išli drugim gredama i provukli vodu kroz sredinu'. 'Ne, naravno' - rekoh - 'taman bih tako napravio lom od oluka'. 'Pa onda ste sve sakrili spuštenim plafonom' - kaže on. 'Ne' - rekoh - 'kod mene se djelimično vidi plafon, vidi se sve dok ne dođe horizontala, ravna ploča'. Ma neću da vas time opterećujem, to je sasvim sekundarna stvar".
"Ali profesore, molim vas, stvarno me zanima kako ste riješili odvod vode sa krova", insistirao sam ja.
"Prvo sam mislio da napravim jedan dodatak, ali ne običan oluk, razumije se, nego liveni oluk, od bronze, koji će biti kao ivica stuba, dodatak stubu, pa će on sići do dolje. Ali onda nastaje komplikacija. Što bih dobio? To bi bi okovani stub. To je bilo potpuno besmisleno... i evo, neću više o tome".
Da, pomislih, postoje male tajne koje veliki majstori ne otkrivaju.
A onda smo otvorili temu recentne intervencije. Profesoru sam prvo pokazao renderinge novog rješenja, kako bih, barem donekle, ublažio njegovu reakciju na fotografije izvedenog, tj. postojećeg stanja.
I još jednom: rendering galerije na Cetinju
"Pa ovdje nema pregrada ispod prozora", to je prvo što je rekao profesor", a zatim je pitao: "Da li je ovo izvedeno stanje?"
"Nije, rekoh ja, "to je rendering, to je kompjuterska simulacija, izvedeno stanje se unekoliko razlikuje".
U tom trenutku sam pomislio da je najpametnije da na brzinu smislim neko bezvezno opravdanje i da jednostavno nestanem iz profesorovog stana - jer sam konačno shvatio svu apsurdnost situacije u kojoj sam se našao.
Ovo što ste maloprije pokazali, tu još na nešto i liči. Zašto liči? Zato što je gore bila ploča, i ostala je, lebdeća ploča
Pokazati Petru Vuloviću fotografije novog objekta - to je baš bila surova nakana - bez obzira na dalekosežnost takvog čina u kontekstu istorije recentne arhitekture na tlu Crne Gore.
Ipak sam mu pokazao fotografije - i njegova reakcija je, naravno, bila očekivana.
"Užasno... pa ovo je užasno. Ovo što ste maloprije pokazali, tu još na nešto i liči. Zašto liči? Zato što je gore bila ploča, i ostala je, lebdeća ploča. Ova kutija iznad totalno degradira, a da ne pitam što je ovo", profesor je pokazao vijenac i stubove, "ovo je sad puki dekor. To više nema veze sa mojim objektom, to nema nikakvu funkciju".
Nova galerija na Cetinju, Plan B
"Možda je namjera autora novog rješenja bila da se barem formalno oslone na pređašnje, odnosno vaše", dodao sam ja i odmah se pokajao, "mada ovo nema funkciju..."
"Ama ne što nema funkciju, nego što je jednu suštinsku stvar pretvorilo u banalnu. Jednim potezom. To je neviđeno. Ne mogu da povjerujem da neko može da napravi tako nešto. Da jednu ljepotu, što smo se maloprije složili, pretvori u ništavilo. A vidite da može... I što će ta staklena kutija gore? Čemu ona služi? To je kao velika sala za izlaganje?"
"Gore je izlagački prostor, a postoje, čini mi se, i kancelarije", odgovorih ja.
"Postojale su mogućnosti, ali svaka od tih mogućnosti je zločin nad arhitekturom i zločin prema autoru"
"Ama kakve kancelarije... Ako je namjena bila galerija, tu se samo moglo postaviti jedno suštinsko pitanje. Što je u galerijama sa prirodnim svjetlom? To je prvo pitanje. Ono što je akustika u koncertnim dvoranama, to je svjetlo u galerijama. I drugo, ako je arhitektura umjetnost, a za mene jeste, i to umjetnost broj jedan, i ako je ovo galerija savremene umjetnosti, onda je trebalo i arhitektura da učestvuje u tome, i to u cjelini, kako je data".
Nisam se dobro osjećao, definitivno, ponovo sam počeo da razmišljam o urgentnom povlačenju iz čitave ove situacije.
"Postojale su mogućnosti, ali svaka od tih mogućnosti je zločin nad arhitekturom i zločin prema autoru. Autorstvo ovdje nije poštovano, do krajnjih granica. Pokazao sam vam fotografije, moja zgrada nije bila predominantna po visini, ovo je sada već potpuno strano tijelo. Ovo je apsolutno strano ne samo cetinjskom urbanom pejzažu nego i cetinjskoj kulturi".
Strukturalna šema objekta Narodne banke na Cetinju, Petar Vulović 1959.
Složio sam se sa ovom konstatacijom profesora Vulovića.
"Moj profesor Milan Zloković je govorio - 'Nemojte objašnjavati svoje projekte, pokajaćete se, počećete da ih hvalite, a onda ćete dati i neku primjedbu, a reći ćete i kritiku na svoj rad, a to vam ne treba, naći će se stotina ljudi da vas kritikuju'. Zloković ima pravo, naravno... Znate li što je sreća. Objekat je toliko snažan da se nameće i sada, u ovom svom jadnom stanju".
Bonus video:
