Čuveni američki filmski kritičar Ričard Korlis objavio je nedavno u magazinu “Tajm” svoju listu deset najboljiih filmova ovog milenijuma.
Na desetom mjestu našao se ovogodišnji oskarovac, film “Glumac” (The Artist). Riječ je o nijemom, crno-bijelom francuskom filmu koji je pobrao simpatije kritike i publike sa obje strane Atlantika.
Međutim, Korlis film ocjenjuje kao “najamerikanskije” filmsko ostvarenje u posljednje vrijeme, dirljiv omaž briljantnoj eri Holivuda, poredeći ga sa još jednim klasikom, neprevaziđenim filmom “Pjevajmo na kiši” (Singin’ in the Rain).
Deveto mjesto pripalo je još jednom omažu, ovoga puta u slavu boemskog Pariza i savremene popularne kulture. Riječ je o filmu “Mulen Ruž” Baza Lurmana. Kako Korlis smatra, ovaj film ne samo da je vratio ljubavne priče na vrh Holivuda, već je isto učinio i sa pomalo zaboravljenim žanrom mjuzikla.
Nakon njega sa velikim uspjehom snimljeni su “Čikago”, “Mamma Mia!”, “Lak za kosu” i serija “Glee”, ali je “Mulen Ruž” i dalje iznad njih.
Međutim, sjaj prethodnog zasjenio je bolivudski film “Devdas”, najskuplji indijski film svih vremena. Posvećenost svakom trenutku i aspektu filma nevjerovatna je i čini da gledalac lako povjeruje čak i u najtrivijalnije zaplete. Korlis naročito cijeni emotivnost filma, ali i vizuelnu raskošnost, prelijepe glumce i šarenoliku scenografiju o kakvoj Holivud već duže vrijeme samo sanja.
Sedmo mjesto zauzeo je našoj publici manje poznat, nezavisni film “Synecdoche, New York”. Korlis film vidio kao nevjerovatno ljudski, nepredvidivo krivudav i izvanredno smio. Međutim, kao i ostalim nezavisnim filmovima i ovom dijelu nedostaje ambicije, smatra kritičar, pa je ostalo u okvirima festivala i malog broja publike.
Poziciju broj šest zauzeo je Oskarom nagrađeni The Hurt Locker rediteljke Ketrin Bigelou, ratna drama koja je filmski set iz dugoobrađivanog Drugog svjetskog rata preselila u aktuelniji Irak. Za razliku od ostalih filmova slične tematike Korlis ovaj vidi kao veoma nepristrasan i iznenađujuće svjež.
“Bijela traka” (Das weiße Band) je još jedan crno-bijeli film na listi, ovoga puta njemački, austrijskog reditelja Mihaela Hanekea, koji se našao na petom mjestu. Poredeći njegov epski potencijal sa ekranizacijama Tolkinovih i knjiga Dž.K. Rouling, Korlis tvrdi da je tragičnost ono što ovaj film izdvaja od drugih.
“Većina ljudi uopšte ne razmišlja o moći društva da smrvi najbolje instinkte u ljudima. Ovaj film govori: ‘Ne skrećite pogled, gledajte ovamo.’”
Četvrto mjesto predstavlja svojevrsni izuzetak, s obzirom na to da je film koji se našao na ovoj poziciji snimljen 2000. godine pa tehnički ne pripada ovom milenijumu. Ali “Pritajeni tigar, skriveni zmaj” (Crouching Tiger, Hidden Dragon) Anga Lija jednostavno to zaslužuje, smatra Korlis.
Iako se Li prvo predstavio ozbiljnim dramama, ovaj film prikazuje i dijete u njemu, zaljubljeno u borilačke vještine. “Pritajeni tigar...” je film gravitacije i napona, visokih umjetnosti i još višeg duha.
Iako je u trci za Oskara izgubio od “Katanca za bol”, film “Avatar” Džejmsa Kamerona u ovom slučaju pobjeđuje, zauzimajući treće mjesto. Film sa najvećom zaradom svih vremena ostaće upamćen i kao ostvarenje koje je na pravi način promovisalo snimanje filmova u 3D tehnologiji.
Drugo mjesto pripalo je jednoj od najpopularnijih trilogija, “Gospodaru prstenova” Pitera Džeksona. Filmovi zasnovani na Tolkinovim knjigama zahtijevali su viziju reditelja ali i povjerenje studija (New Line Cinema) koji je bio spreman da izdvoji sto miliona dolara po filmu već na početku pregovora.
Povezujući ih sa filmskim serijalom “Hari Poter”, Korlis primjećuje da su ovi filmovi nevjerovatno dugi, ali i da sve vrijeme drže pažnju gledalaca svih uzrasta. Uspostavljajući se kao standardi popularne kulture, Korlis oba serijala visoko ocjenjuje, dajući ipak prednost “Gospodarima prstenova” zbog mnogo većih napora i kohezivnosti reditelja Džeksona.
Jedino animirano ostvarenje na listi našlo se baš na prvoj poziciji. Riječ je o filmu “Voli” (Wall-E) iza kojeg stoji izvanredni studio “Piksar”. Od prvog do trećeg dijela “Priče o igračkama” (Toy Story) kompanija Džona Lasetera producirala je jedanest filmova od kojih su neka ostvarenja pravi biseri kinematografije, smatra Korlis.
Nakon uspjeha sa filmom “U potrazi za Nemom” (Finding Nemo) reditelj Endru Stenton imao je slobodu da se igra sa svojom maštom koliko želi, što je uz pomoć odličnih saradnika, rezultiralo najboljim filmom u posljednji deset godina. Filmovi posljednje dekade biće upamćeni po tehnološkoj revoluciji.
Bonus video:
